Osmoga rujna poslije podne do nas je došao zapovjednik 1. satnije Korade i rekao da smo dobili novu zadaću. Idemo u napad na istočni dio sela Gornjih Rajića. To je stara cestovna komunikacija, lijevo od autoceste Novska - Okučani - Nova Gradiška i usporedno s njim. S desne strane autoceste istog smjera proteklih dana nismo se uspjeli povezati s našim snagama iza Nove Gradiške i na taj način odsjeći pobunjene Srbe u zapadnoj Slavoniji oko Okučana i dalje oko Pakraca i na Papuku. Sjeli smo u naše kombije, nas dvadesetak iz 1. satnije i otišli prema Gornjim Rajićima. S nama je i dalje bio zamjenik zapovjednika 5. bojne Crnčec.

Negdje na kraju sela Roždanika morali smo stati i izići iz vozila jer je neprijatelj toliko žestoko topnički djelovao po okolnim selima da smo se morali skloniti u podrume dok se granatiranje ne smanji. Međutim, neprijatelj nije prestajao djelovati po nama. Dobili smo zadaću da odavde krenemo u napad. Kretali smo se jedan iza drugoga, probijajući, rušeći i preskačući ograde između dvorišta. Nekima je to bilo lako, a vidio sam i neke koji su jedva preskakivali ograde. Nakon određenog vremena stigli smo do prvih položaja kraj župnog ureda, tj. do barikade na cesti. Tu smo se sklonili u podrum u kojem su bili gardisti koji su čuvali prve položaje na lijevoj strani ceste.

Jamnić i ja izišli smo van i otišli par kuća naprijed da vidimo neprijateljski raspored snaga. Ispred nas nalazila se osnovna škola. Lijevo od nje polako se uzvisivalo brdo.

Ispod brda prema našoj strani nalazilo se rijetko žbunje. Na tom brdu ukopao se jedan tenk koji je djelovao po našim položajima lijevo od nas u šumi.

Spustili smo se na cestu i vidjeli da se na zavoju iza osnovne škole prema Okučanima nalazi još jedan tenk koji tada nije djelovao. Neprijatelj je i dalje žestoko tukao po našim položajima, ali s više preciznosti po desnoj strani ceste. Naše snage na desnoj strani imale su već do tada puno poginulih i ranjenih.

Otišli smo natrag u podrum, gdje smo se svi sklonili.

Zapovjednik satnije zapovjedio je da krenemo u napad. Izišli smo iz podruma i krenuli prema neprijatelju. U zapadnoj Slavoniji djelovao je Banjalučki korpus JNA sastavljen od srbijanskih rezervista, bosanskokrajiških i slavonskih četnika, pod zapovijedanjem Nikole Uzelca.

Nama su se dobrovoljno javila dvojica domaćih vojnika.

Prošli smo župni ured, kanal i mjesnu crkvu, koja više nije imala zvonika. Bio je srušen na zemlju. Preskačući dvorišne ograde oko kuća, morali smo biti jako oprezni, jer nismo znali u kojem nas dvorištu čekaju. Približili smo se do same škole. Došli smo do zadnje kuće prije škole. Tu smo stali i čekali da se snage na desnoj strani ceste isto tako pojave do naše razine. Njih određeno vrijeme nije bilo.

Neprijatelj je i dalje žestoko topnički djelovao po nama, ali više po desnoj strani ceste. Uzeo sam “ambrust” od jednoga gardista. Otišao sam do kraja dvorišta, prema brdu, ušao u jedan svinjac koji je imao mali prozor iz kojeg mogu tući po tenku. Iz tog sam svinjca vidio samo cijev tenka kada je izlazio iz ukopanoga zemljanog zaklona i djelovao po nama, ali više lijevo od nas. Pokušao sam naći drugi zaklon. U tom trenu čuo sam razgovor iz susjednog dvorišta. Tada smo shvatili da je neprijatelj s druge strane dvorišta.

Od našeg dvorišta do osnovne škole bila je velika praznina bez nekog zaklona. Mi više nismo imali ručnih bomba.

S desne strane ceste naše se snage nisu pojavile. U tom trenutku neprijatelj je shvatio da smo jako blizu, tj. da nas dijeli samo dvorište, i pobacao nekoliko ručnih bomba u naše dvorište. Ne znam kako, ali veoma smo se brzo sklonili i nitko nije bio stradao. Počeo je i taj tenk djelovati po našim kućama. Crijep s krova i zid letio je okolo.

Morali smo se povlačiti. Tek kad smo prošli crkvu, tenk je gađao po ostatku vrha crkve. Dijelovi crkve letjeli su na sve strane.

Na tom dijelu vidjeli smo naše snage na desnoj strani ceste kako se isto tako povlače na početne pozicije. Neprijatelj je sve preciznije djelovao i po našoj lijevoj strani ceste. Morali smo se brzo skloniti. Prošli smo župni ured. Kretali smo se u koloni. Odjednom je između ceste i kuće pala mina 120 mm i pri tome ranila svakog drugog vojnika. Bilo je “na parove razbroj se.” Srećom, mene nije pogodila, ali je zato jedan domaći vojnik ispred mene bio teško ranjen u trbušnu šupljinu i bojao se da ćemo ga ostaviti. Pavlic je otvorio torbu s prvim zavojima i počeo ga omotavati tamo gdje je bio ranjen, dok smo mi ostali skinuli vrata s kuće i donijeli ih do njega. Ostali su gardisti bili lakše ranjeni. Meni je jedan geler probušio jaknu ispod rukava. Stavili smo ranjenika na vrata i nosili do naših položaja. Kako smo ga nosili po dvorištu preko ograda, neprijatelj je još žešće pucao i to ovaj put baš po nama na prvim položajima kako na lijevoj, tako i na desnoj strani ceste. Kad smo došli do naših položaja, pozvali smo sanitet, koji je veoma brzo došao i predali ranjenika.

Hrvatske snage na desnoj strani ceste imale su daleko više gubitaka. Jamnić i ja otišli smo na desnu stranu ceste i pomogli gardistima u izvlačenju ranjenih. Oni su se isto tako izvlačili. Tada smo saznali da je to naša 3. bojna iz “Pionirca”. Do kasno na večer izvukli smo posljednje ranjene i otpratili ih do saniteta. Kada smo sve otpratili, otišao sam do mojih u onaj isti podrum iza župnog ureda. U podrumu je bilo samo par njih iz Vinice. Još smo jedno vrijeme čekali da po nas dođu vozila i ponovno smo se vratili u Novsku.

Kad smo stigli, morali smo se premjestiti iz škole u vatrogasni dom. Vatrogasni se dom nalazio na glavnoj cesti prema Gornjem Rajiću i blizu gradskog središta. Tamo smo prespavali.

Ujutro kad smo se probudili, saznali smo da je ispod nas skladište strjeljiva. Ne znam koliko je toga bilo, ali je bio apsurd da smo mi spavali baš iznad strjeljiva.

Poslije podne su nas skupili i srećom otišli smo držati položaje u Gornjem Rajiću. Kad smo stigli, Korade nas je podijelio na dvije strane. Ja sam bio odgovoran za položaje na desnoj strani, a Premuž i Jamnić za položaje na lijevoj strani ceste.

Položaj kod vatro. doma

Držali smo položaje kod vatrogasnog doma. Ispred nas na cesti kraj mosta bio je postavljen tegljač pun hrastovih trupca. Bio je tako parkiran da je zauzeo cijelu cestu.

Položaj smo držali u zaklonu od vreća punih pijeska kraj vatrogasnog doma i u vatrogasnom domu kraj razbijenih prozora. Rasporedio sam mojih deset gardista na te položaje i onako umoran ostao gotovo čitavu noć budan.

Sljedećih nekoliko dana neprijatelj je uzastopce topnički i tenkovski djelovao po nama.

Jednom je prigodom do nas došla mala skupina gardista, među njima je bio Marić. Onaj isti koji je imao problema na psihotestu pri primanju u gardu i koji me zamalo upucao pištoljem na straži u Dotriščini.

Baš u to vrijeme neprijatelj je žestoko topnički i tenkovski djelovao po nama. Čim je izišao iz kombija, punim je trkom trčao prema nama u zaklon. Mi smo bili smješteni u podrumu kuće na lijevoj strani ceste. Kuća nije bila dovršena, na sebi nije imala prozora ni vrata, ali je imala dobar podrum. S prednje je strane ceste podrum bio otvoren. Na tom se dijelu nalazila deka balkona. Pri samom ulazu u podrum ispod balkona nalazio se mali brežuljak od zemlje, koji nas je veoma dobro štitio u podrumu.

Gardisti su jedan po jedan u trku uskakali u podrum.

Kad je došao red na Marića, blizu nas je pala minobacačka mina. On se uplašio i na samom ulazu u podrum nije se dovoljno sagnuo i izravno je udario glavom u vrh betona terase. Nakon udarca prednji dio tijela vinuo mu se u zrak i pao je tako da se ispružio i tresnuo na pod cijelom dužinom tijela. Pri tom udarcu imao je sreću što je na sebi imao kacigu. Kad se digao, vidjeli smo ogromnu udubinu na kacigi. Dalje se ponašao kao da se ništa nije dogodilo.

Mislim da ga je ipak jako boljelo, ali od srama što je tako pao, tvrdio je da ga ništa ne boli.   

Potom su nam javili da je potpisano neko primirje. Neprijatelj nije djelovao po nama.

To poslijepodne nalazio sam se na tavanu vatrogasnog doma i vidio kako se jedna neprijateljska skupina približavala našoj prvoj crti obrane na lijevoj strani ceste. Bilo ih je negdje desetak. Neprijatelj se kretao iz šumice kraj ukopanog tenka na lijevoj strani ceste iza škole.

Prva crta u Gornjem Rajiću

Zbog primirja nismo smjeli djelovati, samo smo motrili. Nismo imali dalekozor, već smo motrili iz lovačke snajperske puške. Tražio sam na vezu nadređene da vidimo što u ovom slučaju moramo učiniti, no nisam ih mogao dobiti. Srećom, ubrzo potom neprijatelj je malo izviđao naše položaje i povukao se natrag na početne položaje.

Nije djelovao po nama.

Sljedeći smo dan dobili smjenu i mi smo se povukli na drugu crtu u selo Jazavicu.

Komentari (17)

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6