Trećega kolovoza navečer krenuli smo na novi zadatak. Tada sam prvi put vidio Hrvatsku Kostajnicu. Nimalo ugodno, a kamoli što drugo, bilo je samo putovanje od Hrvatske Dubice do Hrvatske Kostajnice. Hladno, autobus otvorenih vrata kako bismo mogli iskakati u slučaju napada, pusta sela, nigdje nikoga po putu. Na samome ulazu u grad dočekalo nas je par gardista i zapovjednik smjera Horvat. Razmjestili smo se po položajima oko središta grada i formirali obranu.

Ja sam završio u nekoj kući u kojoj je bila Sisačka banka. Kuća je bila zaključana. Svi otvori, od prozora do vrata, bili su još ograđeni metalnim čvrstim rešetkama. Trebalo je ući u te prostorije. Uzeo sam polugu i razvalio ulazna vrata. Unutar kuće sva vrata bila su otključana, a inventar razbacan po podu. Obišao sam sve prostorije do tavana i vidio kakve sve poglede imamo prema Bosanskoj Kostajnici. Zauzeli smo položaje u jednoj sobi, gdje smo dobro vidjeli most i Šenenbergov dvorac na drugoj strani rijeke Une. Sa mnom su bili Juričinec i Živković. Tijekom dana utvrđivali smo položaje.

Do večeri nismo dobili informaciju gdje se nalazi neprijatelj. Polako se spuštala večer.

Kad je pao mrak, shvatili smo da grad nema ni struje. Za sve nas ta prva noć bila je najupečatljivija. Danju u gradu nije bilo toliko šokantno. Doduše, nije bilo civila, automobila, nije se čuo ni pas. Međutim, kad je pao mrak, stvari su se promijenile. Tada smo shvatili da se nalazimo u jednom novom svijetu. Počeli smo shvaćati da sve ovo nije igra, film ili avanturistički izlet.

Do jutra potrošili smo svu dobivenu suhu hranu. Bili smo gladni. Organizirana dovoza hrane nije bilo.

Kako ne bismo bili gladni, Živković i ja napustili smo položaje i krenuli tražiti hranu. Otišli smo cestom prema Hrvatskoj Dubici. Putem smo vidjeli kako već neki gardisti nose hranu i piće. Pitali smo ih otkuda im. Kazali su nam da su svi dućani otvoreni i da si besplatno možemo uzeti sve što želimo. Otišli smo u prvi dućan i uzeli puno čokolada, keksa, četkice za zube i paste te jednu gajbu coca cole. Kruha nije bilo, uzeli smo dvopek. Možda bismo u dućanu uzeli još ponešto, ali zadah pokvarena mesa iz hladionika bio je tako jak da smo morali izići. Vratili smo se na položaje.

Poslije podne dobili smo novi položaj na mostu.

Treći dan kako smo držali položaj na mostu, s druge strane Une došla je jedna žena. Ne znamo kako, ali mi smo se jednostavno toliko opustili da je žena došla gotovo do pola mosta, tek onda smo ju zamijetili. Kada je uočila da smo mi na ovoj strani ceste, okrenula se i otrčala natrag u Bosansku Kostajnicu. Ovaj je slučaj bio povod da se jednostavno rotiramo na položajima.

Prve dvije noći ispod mosta bile su “zanimljive”. Jedan je gardist negdje rano u jutro iz banke pucao i vikao: “Evo ih, tu su!”. Pucao je na sve živo što se micalo. Pucao je tako dugo dok nije ispraznio okvir. Druge je okvire ostavio negdje drugdje, ni on sam nije znao gdje su. Srećom u toj pucnjavi nitko nije stradao. Zapovjednik voda Rukavina sklonio ga je s prvih položaja i poslao ga da radi u kuhinji. Druge noći je jedan gardist, s njim smo imali poslije stalno problema, izjavio da je vidio podmornicu u rijeci i počeo pucati po Uni.

I on je bio maknut s prvih položaja. Čuvao je stražu ispred općine, gdje se smjestio zapovjednik satnije.

Dani su jednostavno prolazili. Dvadeset i prvi rođendan proslavio sam na položaju ispod mosta u Hrvatskoj Kostajnici. Bez nekih ceremonija. I dalje je bilo mirno.

Jednog dana u poslijepodnevnim satima javljeno nam je da će preko naših prvih položaja proći helikopter JNA te da ga moramo pustiti i ne djelovati po njemu. Tako je i bilo. Vojno izaslanstvo JNA došlo je na pregovore s našim zapovjednikom pravca Horvatom. Što su pregovarali, nije mi poznato.

Za oko dva sata helikopter se opet normalno vratio prema Bosanskoj Kostajnici i dalje prema Bosni i Hercegovini.

Nakon nekog vremena opet smo se opustili i počeli neoprezno šetati Hrvatskom Kostajnicom. Ja sam čak našao neki štap i otišao pecati na Unu. Sklonio sam se nekoliko metara lijevo od mosta iza debelog drveta i pecao. Kad, u poslijepodnevnim satima začujemo dugu pucnjavu desno od nas prema Dvoru. Do sada nismo tako nešto čuli. Bacio sam štap i otišao na svoj položaj. Ispred naših položaja nije se ništa događalo, a tamo se i dalje puškaralo. Otišao sam u zgradu Općine, gdje su zapovjednik satnije i mog 1. voda bili smješteni. Tamo sam doznao da je poginuo snimatelj Hrvatske televizije i autor impozantnih “Banijskih praskozorja” Gordan Lederer. Poginuo je snimajući odlazak pripadnika 4. bojne pod Tomljenovićevim zapovijedanjem na Čukor brdo. Kako zahtjev Horvata, zapovjednika snaga u Hrvatskoj Kostajnici, prema generalu JNA Rašeti nije prihvaćen, Gordana Lederera umjesto helikopterom pokušali su do Zagreba prebaciti autom, no na našu veliku žalost, Gordan Lederer preminuo je negdje između Zagreba i Novske, na autocesti.

Jedanaestoga kolovoza prijepodne do nas je došao Hučić i kazao da trebamo zamijeniti njegove gardiste na Šupljem kamenu. Trebalo je oko trideset gardista. U to vrijeme nismo znali gdje su ti položaji. Zapovjednik satnije ovaj put je odredio da to bude 1. vod. Na brzinu smo se spremili. U bojne naprtnjače natovarili smo strjeljiva i hrane gotovo za tri dana, jer se nije točno znalo koliko ćemo ostati na tim položajima. Ukrcali smo se u kombije i krenuli prema Hrvatskoj Dubici.

Negdje na pola puta na jednoj ravnoj trasi ceste stali smo. Kazali su nam da se tu iskrcamo i morali smo kraj jarka zaleći. Unatoč tome što je bio lijep sunčan dan, trava je još bila mokra od jučerašnje kiše. S desne strane ceste vidjeli smo kako teče Una, a s lijeve strane bila je šuma. Hučić je brzo formirao kolonu. Samoinicijativno smo se razdvojili jedan od drugog na par metara. Bio sam među prvih deset. Prvo smo kraj ceste morali preskočiti jarak. Poslije jarka slijedila je jedna livada u dužini od oko dvije stotine metara. Trebali smo je proći, ali trkom. Prvo je jedan Hučićev gardist pretrčao. Inače, Hučićevi gardisti bili su dobro obučeni, opremljeni i naoružani. Veoma brzo su se kretali. Slijedilo je naše trčanje. Jedan naš gardist ispred mene krenuo je takvim sprintom da su mu noge bile sporije od ostatka tijela. Izgubio je ritam trčanja i, naravno, ispružio se na livadi kako je bio dug i širok. Uz svu tu neizvjesnost začuo se jak smijeh livadom. No smijeh nas je na brzinu prošao čim smo mi došli na red za pretrčavanje livade. Više nikomu nije padalo na pamet smijanje. A pogotovo kad su pretrčali livadu. Nije se imalo snage za smijanje, trebalo je uzeti zraka i krenuti dalje.

Kretali smo se jedan iza drugoga, okrećući se lijevo i desno. Polako smo se počeli penjati prema uzvisini. U početku smo se kretali normalnim korakom. Na jednom dijelu morali smo opet trčati, ali ovaj put uzbrdo. Prema tumačenju gardiste, koji je vodio taj dio puta, neprijateljska strana ima praksu djelovati po onima koji su se penjali tim dijelom prema vrhu. Nastala je trka, no ubrzo se napravio zastoj jer mnogi više nisu mogli hodati, a kamoli trčati. Zaobišao sam sve one koji su stali i približio se vodećem gardistu. Penjali smo se još par minuta i na samom vrhu smo stali.

Gardist je nešto nerazgovijetno viknuo. S vrha sam isto tako nešto nerazgovijetno čuo. Bile su to lozinke.

Rekao je: “To je to”, dignuo se i nastavio prema vrhu. Potom smo završili na vrhu Šupljeg kamena. Tamo sam vidio gardiste kako leže na livadi. Na njima se vidjelo da su umorni i iscrpljeni. Ležali su tako da su bili okrenuti prema svim stranama svijeta. Kao da nisu znali iz kojeg smjera će biti napadnuti. Vrh se, naime, jednim dijelom nastavljao prema šumi. Desno dolje jasno sam vidio cestu koja vodi prema Hrvatskoj Dubici i Hrvatskoj Kostajnici, Unu i brda u Bosni i Hercegovini. Ispred i lijevo od nas protezala se šuma i ništa nismo vidjeli.

Iza nas vidjeli smo Hrvatsku Kostajnicu.

Hučić nam je pokazao na onom dijelu Šupljeg kamena koji se nastavlja prema šumi gdje su postavili ručne potezne protupješačke mine. Na stavljanje potezne protupješačke mine ponukalo ih je to što im se sinoć pokušala približiti jedna skupina neprijateljskih vojnika JNA.

Rasporedili su me na položaj baš kraj te šume, s pogledom prema cesti, rijeci Uni, odnosno prema Bosni i Hercegovini. S naših položaja nije se vidio dio ceste gdje smo stali i otkuda se penje prema položaju Šuplji kamen.

Do mene su došli Juričinec i Živković. Srećom, ja sam ponio jedno šatorsko krilo, koje smo prostrli na travu i legli na njega. Još jedno šatorsko krilo ponio je Živković. U početku ga nismo upotrebljavali. Bio sam toliko umoran da sam jedva čekao kad ću zaleći na položaju i odmoriti se.

Kako su naši gardisti dolazili na vrh brda i smjenjivali se na položajima, tako su se odmah umorni gardisti spuštali sa Šupljeg kamena do ceste. Ona su ih ista vozila vratila natrag u Hrvatsku Kostajnicu.

Nisam ni pravo legao i pokušao se odmoriti, kad me je pozovao Korade.

Otišao sam do njega. Korade je jedini na sebi imao policijsku prikrivnu pancirku. Kako je ona bila teška, pomislio sam kako se samo mogao popeti s njom na vrh brda.

Kazao mi je da s još četvoricom odem natrag dolje na cestu i donesem ostavljena dva sanduka puna strjeljiva. Otišao sam po Juričinca, Mraza, Jamnića i Kneza. Nije im bilo baš drago kad su čuli što trebamo odraditi.

Ovaj put nam se činilo da smo se brže spustili nego popeli. Kad smo došli do ceste, više tamo nikog nije bilo. Potražili smo strjeljivo. Pronašli smo ga kraj ceste i krenuli natrag prema vrhu. Ovaj se put nismo mogli brzo kretati, kako zbog umora, tako i zbog tereta koji smo nosili. Polako smo se kretali i nakon pola sata došli čitavi na vrh brda. Čim smo došli, netko je počeo pucati.

Zalegli smo.

Ubrzo se ispostavilo da je netko slučajno pucao. Ostavili smo ta dva sanduka na početku brda kod Koradea. Otišao sam na svoj položaj odmoriti se. Bio sam sav mokar. Moji su mi ostavili samo malo vode. Ubrzo sam popio svu vodu. Više nitko nije imao vode i ako ju je imao, čuvao ju je za sebe. Kako je bilo jako sunce, računao sam da ću se prije mraka osušiti. Dok sam se sušio, pokušao sam shvatiti zašto baš ovo brdo mi čuvamo. Kojeg je značaja?

Polako se spuštao mrak, a ja se još nisam osušio. No, to mi i nije bila jedina briga. Na nas su navalili komarci koji su nas ubadali čak i preko košulje. Živković je iz svoje naprtnjače izvadio još jedno šatorsku krilo. Njime smo se sva trojica pokrili. Bilo nam je puno toplije i donekle nas je zaštitilo od komaraca. No, i dalje su nas ubadali po licu. Neki su čak zapalili i pušili po dvije cigarete, samo da ih otjeraju. Kako je noć postala sve hladnija, komarci su nestali, ali i nama je bilo sve hladnije. Nitko nije računao da su noći u šumi tako hladne. Negdje poslije pola noći bilo nam je tako hladno da su nam zubi u ustima cvokotali bez kontrole. Nisam se mogao suzdržati. Zbog takve hladnoće nismo mogli zaspati. Nama je bilo kako-tako u odnosu na one koji nisu imali šatorsko krilo. Više se nije moglo izdržati. Jedva smo čekali da svane. Nismo se mogli kretati da se zagrijemo, jer kako smo bili zgusnuto položeni jedan kraj drugoga, pregazili bismo jedan drugoga. Čitavu noć bilo je mirno, nismo čuli nikakve kretnje po šumi.

Na položajima je bila apsolutna tišina.

Pri samom svitanju neke je umor ipak uspio uspavati. Da spavaju, znali smo zbog toga što su hrkali. Počelo je sve više njih hrkati. Inače, ujutro smo očekivali napad. Trebali smo biti svi budni i spremni za obranu tog brda. Počeli smo ih zvati, no ni to nije pomoglo. Neki bi se ipak probudili, ali za nekoliko minuta opet bismo ih čuli kako hrču, dok se Premuž nije dosjetio i svojim “šarcem” opalio kratak rafal po šumi. U tren oka više nitko nije hrkao. Svi su bili budni, ali smo time otkrili svoje položaje.

Ubrzo je svanulo. Tada smo uočili kakve su nam puške. Izgledale su kao da su bile deset godina vani na atmosferi. Svi otvoreni metalni dijelovi automatske rumunjske puške bili su hrđavi.

Sunce je već lijepo izašlo i grijalo nas, a napada srećom nije bilo.

Jedna skupina civilnih kombija i autobusa prošla je ispod nas po cesti. Kretala se prema Hrvatskoj Kostajnici, a ispred njih policijsko bojno oklopno vozilo.

Prije podne se naš zapovjednik planirao spustiti s položaja i otići u Hrvatsku Kostajnicu, dovesti drugi vod na izmjenu, no nije imao vezu s Hrvatskom Kostajnicom.

Zapovjedništvo u Hrvatskoj Kostajnici nije znalo kako je stanje na položaju Šuplji kamen niti smo mi znali kakvo je stanje u Hrvatskoj Kostajnici. Bili smo prisiljeni čekati.

Poslije podne do nas došla je svježa ekipa iz Hrvatske Kostajnice. Bila je to naša izmjena. Nije bila iz naše postrojbe. Brzo smo im pokazali položaje i još brže se spustili do ceste. Vozila su nas već čekala. Ukrcali smo se i krenuli u Hrvatsku Kostajnicu. Vratili smo se natrag na stare položaje kod gradskog središta, k ostatku satnije. Bilo nam je jako drago što smo se vratili.

Nakon nekoliko dana, 15. kolovoza, poslije podne je u grad došla naša izmjena. Bila je to naša 2. satnija. U međuvremenu, na Vinicu su pristigli novi dragovoljci, od kojih se formirala 2. satnija. Zapovjednik te satnije bio je Josip Šafranec. Vozilima su došli skroz do gradskog središta. Sklonili su se kraj ceste iza zgrade Općine. Tijekom puta nisu imali problema.

U toj 2. satniji samo su zapovjednici vodova imali oružje.

Stoga smo se mi morali povući s položaja da bismo im predali oružje, a potom ih odvesti na položaje. Kad smo se skupili svi zajedno kod autobusa, odjednom iznad nas, iz smjera Hrvatske Dubice, kanjonom rijeke Une naišao je neprijateljski mlazni zrakoplov. U tom naletu nije djelovao po nama. Kako smo ga svi dobro vidjeli, mislim da je pilot i nas veoma dobro vidio. U tren smo se oka sklonili po okolnim kućama.

Čekali smo da drugi puta naiđe. Čekali smo duže vrijeme.

Zrakoplov nije drugi put nadletio grad. Izišli smo iz kuća i nastavili s primopredajom oružja.

Kod primopredaje oružja uočio sam da se onaj isti gardist koji je u noći pucao u banci i bio sklonjen u kuhinju, počeo igrati šmajserom. Gardisti su ga upozoravali da se ne igra. On se unatoč upozorenju i dalje nastavio igrati i nehotice okinuo. U onoj gomili gardista, srećom, pogodio je prvo limenku u Drenovčevoj putnoj torbi, pa tek onda jedno ogromno staklo lokalnog kafića. (Drenovec je potkraj listopada iste godine poginuo u selu Paklenici). Srećom, nitko nije stradao.

Uzeli su mu šmajser i dali gardistu iz 2. satnije. Kad smo im predali oružje, tek smo ih onda odveli na prve položaje i objasnili stanje.

Nakon toga vratili smo se natrag kod autobusa. Zapovjednik nas je voda postrojio i pregledavao sve putne vreće. Opet je bilo problema s onim istim gardistom koji je bio sklonjen u kuhinji. U transportnoj vreći imao je razne ukradene tehničke stvari. Uzeli su mu to i bacili, a njemu objasnili da će biti skinut kad se vratimo u Vinicu.

Ušli smo u autobus i krenuli natrag u Vinicu.

Predvečerje se polako spuštalo kad smo ulazili u Hrvatsku Dubicu. Pri odlasku iz Hrvatske Dubice mještani okolnih sela izišli su na ulice i, mašući, nas otpratili. Mahali su i starci i djeca. Bio je to dirljiv prizor. Nisam znao da mi je to zadnje boravište na položajima u Hrvatskoj Kostajnici za vrijeme Domovinskog rata.

Položaje u Hrvatskoj Kostajnici JNA je na početku rujna žestoko napadala. Tako je 2. rujna uništila transporter u selu Rosuljama i prekinula komunikaciju Hrvatska Dubica - Hrvatska Kostajnica kod sela Slabinje. Naše su snage bile slabo naoružane i umorne i sve teže su odbijale neprijateljske napade. Prema mojim kasnijim saznanjima, zapovjednik snaga u Hrvatskoj Kostajnici dogovorio je predaju položaja uz uvjet da se naše snage mogu mirno povući do Hrvatske Dubice. Tako je 13. rujna JNA iz Bosne i Hercegovine ušla u Hrvatsku Kostajnicu i zarobila sve gardiste i pripadnike pričuvnih snaga Ministarstva unutarnjih poslova te ih odvela u Banja Luku u Bosnu i Hercegovinu. JNA je zarobila dvije stotine i sedamdeset gardista i pričuvnih policajaca, a među njima su bila i šezdeset tri civila. Među rijetkima koji su se uspjeli izvući najviše ih je bilo iz 5. bojne 1. A brigade ZNG-e: Ljubek, Novak, Peharda, Biškup, Kozulić, Hunjet, Žbanec, Pejić i Skupnjak. Kada su se izvukli iz Hrvatske Kostajnice, autostopom su došli u Vinicu. Kakve su sve torture prošli, možemo samo nagađati. 11. studenoga razmijenjeni su svi zarobljeni pripadnici hrvatskih oružanih snaga.

Šesnaestoga kolovoza vratili smo se u normalnu sredinu, gdje je bilo struje, gdje su radili kafići, gdje su se kretali civili ulicama, gdje se čuo lavež pasa. Bilo nam je puno teže ponovno se priviknuti na normalan život nego na život na terenu. Počeli smo razmišljati kako ti ljudi ovdje nemaju pojma kako je na terenu, a pogotovo naši vršnjaci.

Dok smo ležali u jarku na zemlji danju i noću, po kiši i suncu, naši su se vršnjaci lijepo upisali na fakultet i po danu najvjerojatnije odlazili na predavanje, a subotom i nedjeljom odlazili u kafiće i, što je najbitnije, bili su na sigurnome. Morali su se jedino čuvati da ih koji auto ne pregazi.

Tijekom tog mjeseca manji dio gardista, među njima sam bio i ja, išao je na osiguranje prostora prigodom istovarivanja nekoliko desetaka vojnih sanduka. Šuškalo se da su to sanduci nekih novih pušaka i strjeljiva za njih. Koje su to puške bile, to tada nismo znali. Ne sjećam se ni u kojem smo mjestu bili. Samo znam da su ih istovarivali u dvorišta privatnih kuća, i to u bližoj okolici Varaždina.

Za vrijeme boravka na Vinici jedno kasno poslijepodne zapovjednik je bojne nekoliko nas pokupio i odvezao na poseban zadatak prema Ormožu. Ormož se nalazi u Republici Sloveniji. Na jednom dijelu ceste kod neke šume smo stali i zalegli u jarke oko ceste i čekali vozila JNA. Iako još nisu postojale državne granice između Republike Slovenije i Republike Hrvatske, veoma je pažljivo zapovjednik bojne birao položaj s namjerom da ne prijeđemo preko granice.

Trebali smo pričekati neki vojni konvoj i zaplijeniti svu vojnu opremu. Nakon nekoliko sati uzaludnog čekanja povukli smo se natrag na Vinicu.

Konvoj je navodno promijenio smjer.

Komentari (15)

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6