Šestoga listopada bio sam u restauraciji kada me je oko osam sati jedan pripadnik Izvidničke satnije obavijestio da me treba zapovjednik 1. A brigade ZNG-e i odveo me u sobu službujućeg časnika.

Kad sam se javio na telefon, zapovjednik 1. A brigade ZNG-e zapovjedio mi je da se uputim na odmorište autobusa u Heinzelovoj ulici te da mu se odande javim telefonom.

Budući da ja nisam znao, a i nitko od mojih, gdje je ta ulica, tražio sam da mi dodijele jednoga gardista iz izvidničke satnije kao vodiča.

Kad smo se spustili sa Sljemena u kompleks odmorišta autobusa, otišao sam na portu i javio se zapovjedniku Luciću. Zapovjednik me najprije pitao jesam li kada bio u Novskoj. Odgovorio sam mu potvrdno i dodao kako dobro poznam to bojište. Zapovjedio mi je da se uputim tamo te da pronađem i javim se Andabaku.

Na kraju je tražio da pozovem na telefon zapovjednika desetine vojne policije. Otišao sam ga potražiti. Nakon nekog se vremena zapovjednik vojne policije vratio i rekao kako oni i sanitetska ekipa ostaju u Zagrebu. Otišli su u Vrapče, u “Sindikalac.” Nakon toga svoja sam motorna vozila s vozačima uputio natrag u Vinicu.

Ukrcali smo se u jedan autobus i krenuli autocestom prema Novskoj. Tijekom putovanja slušali smo Hrvatski radio. Doznali smo da je u Novskoj situacija kritična. Iz sigurnosnih razloga odlučio sam promijeniti smjer kretnja pa smo s autoceste skrenuli u Kutinu i nastavili starom cestom Kutina - Banova Jaruga - Novska.

Na cesti Banova Jaruga - Novska imali smo priličnih problema. Kolone civilnih vozila, od traktora i automobila do kamiona natovarenih namještajem i ostalom osobnom opremom, povlačile su se prema Kutini i pri tome se koristile našim desnim cestovnim trakom. Napokon smo se ipak probili do Novske.

U središte Novske, kod pivnice, stigli smo oko trinaest sati. Stali smo kod jedne veće skupine domaćih vojnika. Izgledali su zbunjeno i kao da nekoga čekaju.

Pitao sam ih gdje se nalazi zapovjedništvo 1. A brigade ZNG-e. Odgovorili su da je do neki dan bilo ovdje u pivnici, no u međuvremenu su se smjestili negdje kod groblja. Jedan se vojnik javio da zna gdje je to mjesto. Ostavio sam svoj vod u autobusu. Civilnim automobilom odvezli smo se u zapovjedništvu 1. A brigade ZNG-e, ali kad smo stigli do groblja, mještani su nam rekli da su se i odavde premjestili negdje u blizini autobusnoga kolodvora.

Odjednom su po cijelom gradu počele padati topničke granate. Oglasio se znak za zračnu uzbunu.

Nakon nekoliko pokušaja ipak smo pronašli zapovjedništvo 1. A brigade ZNG-e. Nalazilo se u podrumu jedne kuće blizu autobusnoga kolodvora. Ušao sam u podrum, pozdravio sve prisutne i pitao tko je Andabak. Nizak čovjek, koji je sa skupinom ljudi proučavao zemljovid na stolu, rekao je da je on osoba koju tražim. Predstavio sam se i objasnio da sam zapovjednik 3. voda 1. satnije 5. bojne, da dolazim iz Vinice te da me je poslao zapovjednik 1. A brigade ZNG-e Lucić.

“Znači, stigli ste”, prokomentirao je. Pitao me je koliko imam ljudi i koja protuoklopna sredstva.

Čuvši moj odgovor, rekao je kako je to nedostatno. Izdao mi je zapovijed da sa svojim vodom pokušam zaustaviti napredovanje neprijatelja dok ne stigne pojačanje, i to na staroj cesti Novska - Gornji Rajić.

Pitao sam ga što je s položajima u Gornjem Rajiću, na što sam dobio odgovor da tamo više nema naših položaja. Zanimalo ga je imam li motorolu. Odgovorio sam da nemam.

Uzeo je motorolu od nekog svog pomoćnika i kazao: “Tebi ovdje neće trebati”, i dao ju meni. Pitao me koja mi je šifra na radiovezi. Odgovorio sam da naša bojna ima šifru Klek, na što je uslijedilo pitanje:

- Dobro, a koji broj?

- Deset: dodam brzo.

- Dobro, može! - potvrdi mi. Sada je bio red na meni da pitam koja je njegova šifra.

- Merkur 45 - odgovorio je. Pozdravili smo se. Poželio mi je sreću, a ona mi je doista i trebala. I tako sam dobio šifru Klek 10 na radiovezi. Mnogi su u to vrijeme mislili kako mi je to prezime, a neki to misle i danas.

Nakon razgovora vratili smo se do autobusa. Pitao sam domaće vojnike kakvo je stanje na staroj cesti Novska - Gornji Rajić.

Rekli su mi da su stigli iz položaja na Novljanskim brdima i da nisu upućeni u stanje.

Pitao sam ih što ovdje čekaju, na što su mi odgovorili kako čekaju daljnje zapovjedi. Rekao sam im da mi odlazimo prema Gornjem Rajiću i da nam se priključe, jer nas je malo. Nitko se nije želio priključiti.

Neprijatelj je počeo jače topnički djelovati po središtu Novske. Na brzinu smo se ukrcali u autobus i udaljili prema Gornjem Rajiću. Kod vatrogasnog doma u Novskoj vidio sam pripadnike svoje 5. bojne. Stali smo i upitao sam Dražena Meseca gdje su na položaju i kakvo je tamo stanje. Rekao mi je da su tek došli s položaja na Strugu te da sada ponovno idu tamo jer su zbog neprijateljskoga žestokoga topničkog djelovanja neki naši položaji napušteni.

Zanimalo me je kakvo je stanje prema selu Gornjem Rajiću, ni on nije znao što se tamo zbiva. Pozdravili smo se i produžili svatko na svoju stranu. Neprijatelj je i dalje žestoko topnički djelovao po Novskoj. Nastavili smo vožnju prema selu Starom Grabovcu.

Početak sela iz smjera Novske

Na samom ulazu u selo zapovjedio sam vozaču autobusa da skrene u dvorište na lijevoj strani ceste. Gardistima sam dao signal da tu izlazimo. Zahvalio sam se vozaču autobusa na vožnji i rekao mu da je on svoju zadaću izvršio te da se može vratiti u Zagreb.

Uočio sam da naše iskrcavanje prati domaći vojnik Lujić iz susjednog dvorišta. Otišao sam do njega i pitao ga zna li kakvo je trenutačno stanje na ovome smjeru. Odgovorio je da ne zna jer je maloprije stigao s položaja iz Novljanskog brda. Došao je po svoje roditelje da ih izvuče na sigurno. I njemu sam rekao da smo došli uspostaviti obranu te da bi bilo dobro da nam se pridruži budući da je iz sela i pozna ovaj kraj. Pristao je. Priključio nam se i jedan mještanin Novske, koji je imao kuću na kraju grada, prema Starom Grabovcu. Zvao se Vlado Bartolić. Imao je pušku karabin koju je dobio od prijatelja.

Formirao sam kolonu na lijevoj strani ceste i pješice smo krenuli prema selu Paklenici. Na samom polasku sustigla nas je jedna skupina gardista. Bili su odjeveni u istočnonjemačke odore, tzv. “šibicarke.” Nitko od nas nije znao tko su ti ljudi.

Budući da je neprijatelj topnički djelovao po selu, zapovjedio sam svom vodu da se skloni dok ne provjerim iz koje su postrojbe i koja im je zadaća. Otišao sam na desnu stranu ceste i tražio zapovjednika te skupine. Došao sam do gardista obučena u crni kombinezon i pitao ga kako se zove i iz koje su postrojbe.

Odgovorio je da se zove Zvonimir Hađina i ima nadimak Đurđa te da je zamjenik zapovjednika 1. satnije 1. bojne 1. A brigade ZNG-e. Predstavio mi je i svog zapovjednika 1. voda Milu Conara. Đurđa mi je objasnio kako imaju zadaću zaustaviti napredovanje neprijatelja na tom smjeru. Na brzinu smo se dogovorili o načinu obrane prostora. Đurđin prijedlog bio je da će se on sa svojom skupinom kretati naprijed, poljem između kuća i željezničke pruge, a mi starom cestom smjerom selo Stari Grabovac - selo Roždanik, s ciljem da lociramo neprijateljske položaje i da u najpogodnijem području organiziramo presudnu obranu. Đurđa u to vrijeme nije imao motorolu. Pozdravili smo se i razdvojili. Poslije mi je rekao da nije mogao napredovati tom stranom jer ga je neprijatelj tukao iz smjera autoceste i morao se vratiti na početne položaje.

Krenuo sam sa svojim ljudima prema Paklenici. Kretali smo se lijevom stranom, između kuća i ceste. U Starom Grabovcu više nije bilo mještana. Selo je bilo prazno. Pridružila nam se novinarska ekipa Hrvatske televizije. Snimali su naš odlazak do Paklenice i naš prvi kontakt s neprijateljskim tenkovima. Ta je snimka bila prikazana u Dnevniku Hrvatske televizije.

Za uspjehe i neuspjehe na bojištu bilo je isto tako jako važno kako će se predstaviti hrvatskom pučanstvu i šire.

Odlazak prema Paklenici

Najčešće su to činili novinari i snimatelji. Oni su dali znatan doprinos u prenošenju istine kakav se to prljavi rat vodi u Republici Hrvatskoj.

Kod kapelice Svetog Križa susreli smo nekoliko vojnika. Bili su to Dragan, Grga, Indijanac, Miki, Palčić, Pop, Tomo iz Križevaca. Oni su se tijekom Domovinskog rata mijenjali na položajima i ovom prilikom navest ću samo neke koje sam manje više poznavao, a to su Ivan Kordiš Indijanac, Božidar Petrinjak, Božo Budić, Božo Đurinić Rute, Božo Orak Bimbo, Branko Gudec, Dalibor Palčić Palac, Darko Kadović Kada, Dragan Brnjić Bosanac, Dragutin Čorć Čoro, Dražen Brlečić Bero, Franjo Jasek Deda, Ivan Grganić Grga, Ivan Jukić Juks, Ivica Autokić, Ivica Keleković Rinčica, Marijan Novosel Gangster, Marjan Autokić, Nikola Mikić Miki, Ranko Kolarić Krompiraš, Tihomir Mikec Zolja, Tomo Kadović Kada, Zrinko Grganić Grga, Željko Drk, Živko Antolić Žika i drugi. Njihov zapovjednik bio je Željko Topolovec.

Među njima je bio i jedan poznati domaći vojnik iz Gornjeg Rajića kojeg sam poznavao još iz vremena kada sam držao položaje u Gornjem Rajiću. Mislim da se zvao Vlado. Ta se skupina povlačila prema Novskoj. Pitao sam ih iz koje su postrojbe i gdje su naši položaji. Rekli su mi da naših organiziranih položaja ispred nas najvjerojatnije nema; oni su topnički izvidnici 2. mješovitog protuoklopnog puka iz Križevaca i došli su na izviđanje.

I njima sam objasnio da sam sa svojim vodom došao zaustaviti neprijateljsko napredovanje te da bi mi bila čast da nam se i oni pridruže. Prihvatili su ponudu pa smo svi zajedno nastavili prema Paklenici gdje su oni maloprije bili na promatračnici.

Znači, 1. vod iz 1. satnije 5. bojne, 1. vod iz 1. satnije 1. bojne 1. A brigade ZNG-e i nekoliko Križevčana i troje domaćih vojnika slučajno zatečenih u selu, ukupno nekih šezdesetak branitelja krenulo je u susret neprijatelju. S time da je 1. vod iz 1. satnije 1. bojne ostao na onom mjestu gdje smo se i susreli.

Početak sela iz smjera S. Grabovca

Kod prvih kuća u Paklenici izdao sam zapovijed da se razdvojimo na lijevu i desnu stranu ceste i motrimo prostor. Ja sam se popeo na najveću kuću na desnoj strani i odozgora motrio područje. Vlasnik te kuće, po pričanju domaćih vojnika, bio je zloglasni Paunović. Koji je za vrijeme jednog od njihovih mitinga izjavio da će u grad Novsku ući jašući na bijelom konju.

Oko šesnaest i trideset sati uočili smo kolonu neprija-teljskih tenkova na autocesti kako se velikom brzinom kreće prema Novskoj. U koloni je bilo pet tenkova, tri bojna oklopna prijevožnjaka i nekoliko kamiona.

Razmišljao sam što bi se moglo dogoditi ako uđu u Novsku s južne strane, kakva će biti naša sudbina i zašto ne napadaju na našem smjeru. Zaustavili su se kod novih motela “Sjever” i “Jug”. Iz bojnih oklopnih prijevožnjaka i kamiona izlazilo je pješaštvo koje je pretraživalo motele. Nakon toga su se tenkovi i bojni oklopni prijevožnjaci rasporedili oko motela, a kamioni iza motela. Tenkovi i bojni oklopni prijevožnjaci okrenuli su cijevi prema nama. Zaključili smo da zauzimaju položaje.

Nešto prije sedamnaest sati čuli smo nekakvu buku iz smjera sela Paklenice. Kako je ta buka dolazila sve bliže, zaključili smo da su to najvjerojatnije tenkovi.

Sišli smo s kuća i zauzeli položaje za obranu u jarku na lijevoj i desnoj strani ceste. Ja sam otišao na lijevu stranu ceste. Kako nitko od nas nije točno znao ima li još naših snaga ispred nas, postojala je mogućnost da su to naši tenkovi.

Zapovjedio sam da se ne djeluje tako dugo dok ne budemo sigurni čiji su tenkovi. Nakon nekoliko minuta iza zavoja na spoju Paklenice i Starog Grabovca kod mosta, otprilike stotinu metara od nas, pojavio se prvi tenk. Još nismo bili sigurni čija je to vojska. Iza prvog tenka nailazio je drugi na čijoj je anteni visjela mala jugoslavenska zastava, a iza tenka se kretalo pješaštvo. Tada smo bili sigurni da to nije naša vojska.

Dio ceste u Paklenici

Kolona je nastupala sigurno, kao da se nalazi na nekoj uobičajenoj vježbi. Otvorili smo paljbu po njima. Neprijatelj je zastao na otprilike sedamdeset metara od nas i počeo tenkovski djelovati po nama. Gađao je kuću na desnoj strani ceste. Nas, koji smo bili na lijevoj strani ceste, nije mogao ciljati zbog kuća ispred zavoja.

Na desnoj strani ceste Željko Levanić je zauzeo položaj u jarku iza naslaganih vreća napunjenih pijeskom i željezničkih tračnica. Naciljao je i ispalio prvu zolju na prvi tenk. Projektil se, na žalost, nije aktivirao. Zolja najvjerojatnije nije bila ispravna. Nije eksplodirala.

Tenkovska posada uočila je iz kojeg se smjera i zaklona djeluje po njima i ispalila projektil u zaklon od naslaganih vreća napunjenih pijeskom i željezničkih tračnica iza kojih se nalazio Levanić. Levanić nije imao vremena maknuti se pa se samo sagnuo u jarak.

Oprostili smo se od njega. Ni sam ne znam kako, ali nakon nekoliko sekunda Levanić se dignuo, uzeo i drugu zolju, naciljao i okinuo. 

Zaklon iz kojeg Levanić

Pogodio je tenk, koji je na trenutak zastao.

Ove slike su uzete iz videozapisa koji su snimili novinari Hrvatske radiotelevizije tog dana na tom mjestu u vrijeme prvog kontakta s neprijateljem. Nakon toga su se snimatelji Hrvatske radiotelevizije povukli.

Svi smo se poveselili, ali se tenk počeo ponovno kretati naprijed i tući po nama. Uočili smo da na kupoli ima obješene drvene sanduke od strjeljiva pa sam pretpostavio da je zolja pogodila drveni sanduk. U tom trenutku nisam znao što se nalazi u njima. No, neprijatelj je dobro znao da mi raspolažemo samo lakim protuoklopnim sredstvima pa su na početku Domovinskog rata na tenkove stavljali drvene sanduke pune pijeska ili bi tenkove oko gusjenica obložili debelom gumom. Kada se ispali laki protuoklopni projektil, on u dodiru s tim drvenim sandukom punim pijeska ili gumom eksplodira, pri čemu se kumulativni mlaz počinje trošiti, tako da najčešće ne dopre do tenkovske posade.

Na desnoj strani ceste nitko od naših više nije imao protuoklopnih sredstava. Kod mene je bila preostala jedna zolja, no budući da je tenk bio u takvoj poziciji da ga nisam mogao ciljati, čuvao sam ju za poslije.

Levanić se izvukao iz jarka i zaklonio u dvorište. Željko Levanić, poslije je ipak poginuo, iste godine i to u Starom Grabovcu od tenkovske granate ispaljene iz neprijateljskih položaja na autocesti. Sljedećih dana u nekoliko sam navrata razgovarao s Levanićem. Koliko se sada sjećam, on se nešto prije rata oženio i dobio kćer. Moram priznati i istaknuti, a na ponos kćeri, da joj je otac bio veoma hrabar i požrtvovan. Taj njegov postupak dirnuo je sve nas, a neprijatelju pokazao kakvi smo ratnici i da ćemo ići do kraja. Tada nismo ni bili svjesni da je upravo on zaustavio neprijateljski ulazak u grad Novsku.

Neprijatelj nam je došao još bliže. Najviše je tukao po desnoj strani pa su se gardisti na toj strani morali povući. Nakon toga počeli smo mi na lijevoj strani ceste puškama tući po tenkovima i pješaštvu.

Bila je to bliska borba. Zanimljivo je spomenuti da neprijatelj, na našu sreću, nije djelovao po nama s položaja kod motela “Sjever” i “Jug”. Puškarali smo više od sat vremena. Tenk je bio u blizini i dalje je tukao po nama.

Polako se počeo spuštati mrak. Oko devetnaest sati neprijatelj je smanjio intenzitet djelovanja.

Zbog nepovoljnog zemljopisnog i taktičkog položaja odlučio sam da se organizirano izvučemo s mjesta dodira, zatim da tijekom noći prikupimo sva raspoloživa protuoklopna sredstva i sutra organiziramo obranu na povoljnom zemljopisnom i taktičkom položaju.

Počeli smo se, dakle, povlačiti. Prigodom uzmicanju u jednoj kući s lijeve strane ceste na kraju Staroga Grabovca pronašli smo uredno uskladišteno strjeljivo. Bio je tu jedan višekratni protuoklopni ručni raketni bacač M 79 OSA 90 mm, minskoeksplozivna sredstava i nešto strjeljiva. Budući da nismo mogli sve nositi, uzeli smo dio strjeljiva i protuoklopnih sredstava, a ostalo smo ostavili. U selu nije više bilo mještana pa smo pri uzmicanju puštali gladnu i žednu stoku iz staja i svinjaca. Zbog dobrog pogleda uzduž ceste odredio sam prve položaje iza kapelice Svetoga Križa kod osnovne škole u Starom Grabovcu.

Mislio sam da će neprijatelj sutra u jutro izvesti napad. Đurđi sam predložio da ja sa svojim vodom zauzmem položaje na lijevoj strani ceste, a on sa svojim vodom na desnoj. Prihvatio je prijedlog i rekao mi da će on biti u pozadini, nabavljati sredstva i surađivati sa mnom. Tražio sam da skupi sva raspoloživa protuoklopna sredstva i da ih pošalje na prve položaje, nakon čega se Đurđa uputio u potragu.

Pod okriljem noći rasporedio sam snage i sredstva na prvim položajima u visini osnovne škole u Starom Grabovcu i spremno čekao jutro za mogući neprijateljski napad.

Đurđa je u pozadini skupio nešto protuoklopnih sredstava i poslao mi ih na prve položaje.

Sedmoga listopada noć sam proveo na prvim položajima u jarku na lijevoj strani ceste. Oko pola sata poslije pola noći čuo sam preko radioveze kako jedan policajac traži pomoć od mojih nadređenih.

Pitao je što da radi jer su se civili, pa i dio vojske, na raskrižju negdje u Subockoj ili Lipovljanima počeli povlačiti prema Kutini. Nakon nekog vremena čuo sam duboki glas kako govori da ih puste jer je Novska pala u neprijateljske ruke i tamo nema više naših snaga.

Policajac potvrdi da je primio zapovijed. Upravo sam se htio javiti tom policajcu kad se začuo glas druge osobe, najvjerojatnije iz naše policije, s porukom da ne nasjeda na dezinformacije. Dodao je kako su naše snage na svojim mjestima te neka se civili puste, a vojska zadrži. Na to sam se ipak i ja nadovezao i rekao da se nalazim na položajima ispred Novske i da neprijatelj nije ušao u grad. Moju obavijest potvrdio je onaj isti glas iz policije, na što je policajac javio da je razumio zapovijed.

Nije prošlo ni deset minuta, a neprijatelj je otvorio topničku paljbu po tom raskrižju, po Novskoj, ali i po nama. Oko pola tri sata počela je mjestimice padati lagana kiša. Neprijatelj je prestao topnički djelovati. Još jedanput sam obišao prve položaje i uvjerio se da je sve u redu.

U jutro oko pet i trideset sati probudio sam sve vojnike na prvim položajima. Kiša je prestala padati, ali je i dalje bilo oblačno. Zauzeo sam položaj u jarku na lijevoj stani ceste. I ostali su gardisti zauzeli položaje za obranu. Čekali smo napad.

Oko osam sati neprijatelj je otvorio topničku paljbu po prvim položajima u Starom Grabovcu, a poslije i po čitavom području. Ponovno je počela padati lagana kiša. Odjednom se začuje pucanj iz susjednog jarka. Jedan pripadnik 1. satnije slučajno je opalio metak iz svoje automatske puške i ranio jednoga gardista u području male zdjelice. Svi iz tog jarka angažirali su se na zbrinjavanju ranjenoga. Bio je to prvi ranjenik iz Staroga Grabovca.

Nakon toga odredio sam prvu najbližu skupinu da ponovno zauzmu položaj u tom jarku. Neprijatelj je sve jače i preciznije topnički djelovao. Budući da smo bili na otvorenome, zapovjedio sam da svi potraže zaklon na sigurnim mjestima. Na brzinu sam razbio vrata podruma jedne kuće na lijevoj strani ceste i sklonio se tamo sa svojom skupinom. Iz podruma sam promatrao kako dvojica gardista iz suprotnog jarka odlaze do najbliže kuće, odnosno osnovne škole. Stigavši do ulaznih vrata, utvrdili su da su zaključana.

Jedan od njih skinuo je s ramena automat vrste “Thompson” M1 A1, 11.43 mm i kundakom počeo udarati po vratima. Kako je u pušci metak bio ubačen u cijev, a zatvarač otkočen i stavljen na automatsku paljbu, prigodom udaranja u vrata puška je opalila. Rafal je srećom prošao kraj tijela drugog pripadnika naše skupine. Nakon nekoliko udaraca razbili su ulazna vrata i sklonili se u kuću. Kiša je počela padati sve jače. Neprijatelj je prestao topnički djelovati. U tom podrumu preko Radio Novske čuli smo proglas koji je glasio:

“Važna obavijest! Građani, s obzirom na česta razaranja iz zraka i raketnim bacačima, Krizni štab općine Novska predlaže stanovnicima Bročica, Grabovca i Novske da se bez panike povuku u zapadne dijelove općine i Kutinu. Prijevoz stanovništva vršit će se osobnim vozilima i autobusima koji će za jedan sat biti na lokacijama predviđenim za evakuaciju. Mole se još jednom građani da bez panike, mirno i dostojanstveno, ponesu sa sobom prijeko potrebne stvari i dokumente te da se upute prema tim mjestima. Istodobno upozoravamo sve muške osobe starije od 18 godina da moraju, u skladu sa Zakonom o narodnoj obrani, ostati na položajima s kojih će se braniti i obraniti samo mjesto Novska i vlastiti domovi.”

Oko trinaest sati kiša je prestala padati. Do nas, na prve položaje, došli su neki novi gardisti. Bili su također odjeveni u istočnonjemačke odore, tzv. “šibicarke.”

Tražio sam Đurđu da dođe do mene. Kad je stigao, pitao sam ga tko su ti gardisti. Rekao mi je da je to ostatak 1. satnije, i to 2. i 3. vod. Predložio mi je, budući da smo se sada znatno pojačali, da krenemo naprijed i zauzmemo bolje taktičke položaje za obranu.

Složio sam se.

I tako sam sa svojim vodom krenuo naprijed lijevom stranom ceste, a on desnom. Išli smo ponovno prema Paklenici i stigli do kuća ispred kapelice Svetoga Križa. Na desnoj strani ceste protezao se brisani prostor između kuća dužine oko sto i pedeset metara, dok je brisani prostor na cesti do Paklenice iznosio oko tri stotine metara. Na tom se mjestu činilo da se može organizirati bolja obrana. Bili su to bolji položaji za obranu pa sam predložio Đurđi da tu zauzmemo obrambene položaje. Prihvatio je i počeli smo se utvrđivati. Organizirao sam obranu na prvoj crti tako da je na lijevoj strani ceste bio moj 1. vod iz 1. satnije 5. bojne. Iza mog voda položaje po kućama držao je 2. vod 1. satnije 1. bojne. S desne strane ceste prve položaje po kućama držao je 1. vod, a iza njih 3. vod 1. satnije 1. bojne. S desne i lijeve strane ceste na prvim položajima u jarku napravili smo zaklon od drvenih pragova i vreća napunjenih pijeskom.

Odjednom na radiovezi čujem kako netko traži Kleka 10.

- Na prijamu Klek 10, odgovorim.

- Klek 10, ovdje Klek Sani.

Bila je to moja sanitetska ekipa koja se u Zagrebu odvojila od nas. Rekao sam im da dođu do mene. Stigli su nakon kraćeg vremena i rekli da su nositelji zdravstvenog osiguranja na tom smjeru. Čim su saznali da smo mi nositelji obrane, odlučili su nas potražiti. Smjestili su se u kuću zapovjedništva 1. satnije 1. bojne.

Kuća u kojoj je bilo zapovjedništvo

Zamolio sam ih da budu što brži kada ih ja zovem radiovezom za pomoć i rekao da ću ih uvijek čekati na cesti. Složili su se s prijedlogom i otišli u svoju bazu.

Pred večer smo pustili preostalu gladnu i žednu stoku iz svinjaca i staja. Neprijatelj je ponovno topnički napao Stari Grabovac i okolicu. Na večer je paljba prestala. Izišao sam iz skloništa i obilazio prve položaje. Po cesti sam vidio razne isprepletene tanke žice koje prije toga nisu bile tamo. Nismo znali od čega su pa smo svašta nagađali. 

Te večeri i noći mjestimice je padala kiša. Noć sam proveo na prvom položaju, u prvoj kući na lijevoj strani ceste, povremeno obilazeći stražarska mjesta.

Osmoga listopada u jutro prestala je padati kiša, ali je bilo oblačno vrijeme. Neprijatelj je palio tenkove. Pripremali smo se za mogući napad, no to se nije dogodilo.

Na prve položaje stigla je posada s netrzajnim protuoklopnim topom. Zapovjednik te posade bio je Ivan Trgovec. Njihov sastav je bio Ivica Kumpf, Milan Đama, Vojta Bursik, Lleshi Dulaj, Rajko Šubr.

Položaj netrzajnog topa

S netrzajnim topom zauzeli su položaj u jarku kraj prvog položaja na desnoj strani ceste. Smjestili su se u kuću s bijelom fasadom, također na desnoj strani ceste.

U početku je uvijek jedan od posade bio na prvom položaju kraj netrzajnog topa.

Prije podne smo dovukli naše strjeljivo i minskoeksplozivna sredstva iz kuće između nas i njih. Bilo je to strjeljivo koje je bilo razmješteno duž pozadine kada je prednja crta bila u Gornjem Rajiću, a uočili smo ga kada smo se 6. listopada 1991. povlačili iz Paklenice. Bilo je nešto i protutenkovskih mina. Budući da je samo Klek Sani imao vozilo, nazvao sam ih da dođu na prvi položaj prevesti višak sredstava u pozadinu.

Jukić i Marković postavili su osam protutenkovskih mina na cestu između nas i njih. Maskirali su ih starim automobilskim gumama. Postavili su i protupješačke mine ispred naših položaja.

Izgled kapelice Svetoga Križa

Na prve je položaje došao Đurđa, a s njim je bila i Emina. Pokazao sam mu trenutno stanje i rekao da nam treba još pješačkog strjeljiva i protuoklopnih sredstva. Nakon kraćeg obilaska otišao je natrag u pozadinu.

Na prve je položaje ponovno stigao mještanin grada Novske Bartolac. Tražio je da mu se da bolja automatska puška jer će s nama stražariti i boriti se protiv neprijatelja. U početku su mu gardisti koji su se odmarali davali svoje automatske puške kada je bio njegov red da preuzme stražarsko mjesto. Inače, Bartolac je radio u Republici Sloveniji. U to vrijeme trebao je ići preko slovenske firme raditi u Saveznu Republiku Njemačku, no kad je vidio kakvo je stanje u Domovini, od prijatelja je nabavio karabin i ostao s nama. Poslije, budući da nije došao na posao, u svojoj je tvrtki dobio otkaz.

Kako nismo imali dovoljno protupješačkih mina, netko se dosjetio da ispred položaja stavimo prazne limenke međusobno povezane užetom i obješene na kukuruzištu ili o drveće. Na taj način je postojala mogućnost da onaj, tko bi se noću približavao našim prvim položajima, povuče užetom i na taj način upozori gardiste na straži.

Oko trinaest i trideset sati neprijatelj je počeo žestoko topnički djelovati. Nalazio sam se na desnoj strani ceste u neposrednoj blizini kapelice Svetoga Križa kada su je neprijateljski tenkovi u plotunu počeli gađati. Gledao sam kako se kapelica ruši. Kada je srušio gornji dio kapelice, neprijatelj je prestao djelovati. Dio mog voda razmjestio se u dubini sela. Dogovorili su se da će se međusobno mijenjati na prvim položajima na lijevoj strani ceste.

Toga dana bili su ranjeni Željko Drk i Božidar Petrinjak iz mješovitog protuoklopnog topničkog puka.

Gardisti koji su slušali Hrvatski radio komentirali su kako je spiker rekao da je u grad Novsku ušao neprijatelj, a to isto potvrdio je i Radio Banja Luka iz Bosne i Hercegovine, te da je neprijatelj jučer zrakoplovima JNA raketirao Banske dvore dok su u njima održavali sastanak tri Hrvata: predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, predsjednik Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Stipe Mesić i predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Ante Marković. Srećom, nitko nije stradao. Postavlja se pitanje kakva bi bila sudbina Republike Hrvatske da je neprijatelj uspio u svojoj nakani.

Danas je istekao tromjesečni moratorij koji je nametnula Europska zajednica te je Sabor Republike Hrvatske donio odluku o raskidu državnopravnih odnosa Republike Hrvatske sa Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom i ocjenu da su JNA, Srbija i Crna Gora, uz pomoć pobunjenih Srba iz Hrvatske, izvršili agresiju na Republiku Hrvatsku. Nakon toga je na sastanku predstavnika Europske zajednice u Haagu zaključeno da JNA u roku od trideset dana mora napustiti Republiku Hrvatsku.

Međutim, umjesto toga JNA je toga i sljedeća dva mjeseca izvodila snažne napade na hrvatske gradove i sela od Vukovara do Dubrovnika. U tim su napadima dragovoljci na većini bojišta pružili snažan otpor i onemogućili da neprijatelj rascijepi Republiku Hrvatsku na nekoliko dijelova. Na nekim su bojišnicama čak prešli u oslobađajuće operacije.

Devetoga listopada bio je lijep sunčan dan. Neprijatelj je od samog jutra topnički djelovao po selu. Čitavo prijepodne bili smo po podrumima. Poslije podne neprijatelj je smanjio intenzitet djelovanja.

Na lijevoj strani ceste u jednoj trošnoj staroj kući živio je stariji čovjek. Ime mu je bilo Ludvig Hrženjak. Za vrijeme svih ovih neprijateljskih napada živio je u selu. Često smo ga znali vidjeti oslonjena na prozor i kad su granate padale po selu. Motrio je što se zbiva. Za divno čudo, njegova kuća, dok smo bili u selu, nije dobila ni jedan pogodak. Kuće oko njega imale su već nekoliko pogodaka.

Oko petnaest i trideset sati nalazio sam se na desnoj strani ceste, na tavanu kuće, na prednjim položajima. Motrio sam neprijateljsko djelovanje. U jednom sam trenutku primijetio kako iz smjera motela prema meni sporo i nepravocrtno leti nešto tinjajuće - malo leti prema meni, pa malo skrene lijevo, potom desno. Zaključio sam da to - ma što bilo - ide baš na moj tavan. U zadnji sam tren sišao stubama. U sljedećem trenutku eksplodirao je krov kuće. Poslije sam saznao da je to bila maljutka. Iza rakete ostala je tanka žica. Tek tada mi je bilo jasno otkuda one tanke žice po cesti.

Neprijatelj je poslije podne prestao topnički djelovati.

Đurđa je nabavio motorolu i javio mi da će doći do mene na prvi položaj. Kad je stigao, rekao mi je da mu je šifra na radiovezi Gavran 1. Došao je sa zapovjednikom 1. bojne Ivanom Rašićem. Zapovjednik 1. bojne na sebi je imao američku prikrivnu odoru, na glavi američku kacigu, policijski prikrivni zaštitni prsluk i automatsku pušku kalašnjikov mađarske izvedbe. Rekao mi je da je jučer potpisano primirje između Hrvatske vojske i JNA te da se zbog toga ne smije djelovati po neprijatelju.

Potom me pitao kakvo je trenutačno stanje u prostoru. Objasnio sam mu što se događa. Vrlo se kratko zadržao na prednjim položajima. Na odlasku mi je rekao, svojom uobičajenom poštapalicom: “Stric, dobro, i držite se.”

Odjednom se prolomila eksplozija u vrtu prve kuće na desnoj strani ceste. Nastala je uzbuna na položajima, no ubrzo smo ustanovili da je to svinja povukla poteznu minu.

Otišao sam obavijestiti zapovjednike vodova o primirju, a oni su pak obavijestili ostale gardiste.

Pred večer je neprijatelj upalio svoje tenkove. Zauzeli smo obrambene položaje vjerujući da će krenuti u napad, no bila je to samo varka. Organizirao sam obranu kroz noć. Povremeno je padala kiša dok sam te noći obilazio stražarska mjesta.

Desetoga listopada bio je lijep sunčan dan. Neprijatelj prije podne nije djelovao. Na prvom položaju u jarku na desnoj strani ceste bio je Tomo Kadović iz 2. mješovitog protuoklopnog topničkog puka. Kada nije imao zadaću u svojoj postrojbi, često bi dolazio držati položaje na prvoj crti.

Trgovčeva ekipa spremala je varivo od graha za ručak i nabavila pivo.

Bio sam na barikadi kad su se, negdje oko podneva, k nama počela približavati dva neprijateljska vojnika. Kretali su se pločnikom, slobodnim hodom, s desne strane ceste. Najvjerojatnije nisu znali gdje su naši položaji.

Puštali smo ih sve bliže, čekajući da dođu do nas.

Odjednom su skrenuli u jednu kuću s bijelom fasadom, oko sto pedeset metara od nas. Nisu nas bili primijetili. Budući da nismo znali što namjeravaju, odlučio sam da ih zarobimo kako bismo došli do obavještajnih informacija. Tražio sam jednog dragovoljca koji bi pošao sa mnom zarobiti tu dvojicu. Javilo ih se više. Izabrao sam Tomu. Bio je stariji među njima i ozbiljniji.

Prije odlaska izdao sam zapovijed na prvim položajima da se ne puca po neprijatelju dok smo mi tamo, osim ako vide da smo otkriveni. Uzeo sam automatsku pušku s dvama slijepljenim okvirima jedan nasuprot drugome te pištolj s jednim okvirom, a Tomo automatsku pušku s dvama slijepljenim okvirima i ručnu bombu.

Uputili smo se desnom stranom ceste prema njima, šunjajući se od dvorišta do dvorišta. Od prvih položaja u dvorištu kuće s desne strane ceste do sljedeće nenastanjene kuće na kat protezao se brisani prostor širine oko sedamdeset metara, te opet od te nenastanjene kuće na kat do sljedeće nenastanjene kuće brisani prostor oko sedamdeset metara. Od te kuće do sljedeće s bijelom fasadom, u koju su ušla ona dva neprijateljska vojnika, ponovno brisani prostor otprilike iste veličine.

Oprezno smo se približavali i usput tražili neprijateljske vojnike. Prošli smo prvu i drugu nenastanjenu kuću na kat. Ušli smo u dvorište kuće s bijelom fasadom. Nismo čuli nikakvo kretanje u njoj. Pretpostavljali smo da su najvjerojatnije u drugoj kući pa smo krenuli dalje do nje. Ni tu nismo ništa čuli. Odlazimo u treće, četvrto, peto dvorište. Sada smo u dvorištu prve kuće u selu Paklenici. Na tom smo mjestu imali položaje 6. listopada 1991. kada smo zaustavili neprijatelje.

Došli smo na pedeset metara od njihovih tenkova i shvatili da smo ona dva vojnika zaobišli. Dogovorili smo se da malo razgledamo neprijateljske položaje u Paklenici te da u povratku zarobimo onu dvojicu neprijateljskih vojnika.

Na našoj desnoj strani, između ceste i kuće, bio je ukopan jedan tenk na kojem je ležala posada i odmarala se. Na lijevoj strani ceste, također između ceste i kuće, bio je ukopan tenk. Na zadnjem vidljivom zavoju jedan neprijateljski vojnik otvarao je nogom ulazna vrata kuće na lijevoj strani ceste, a druga dvojica prelazila su s desne na lijevu stranu ceste prema toj kući. Na prve položaje, iz smjera sela Jazavice, približavalo se civilno vozilo jugo-banjalučke registracijske oznake.

Odjednom začujemo iza sebe kratak rafal. Osvrnemo se oko sebe misleći da su nas otkrili. Pucnjava prestane. Nastavili smo i dalje motriti.

Opet se iza nas začuje pucnjava koja je uzbunila neprijateljske vojnike na položajima. Nastala je galama. Ušli su u tenkove, upalili ih i zauzeli položaje za obranu.

Odlučili smo se vratiti. Stigli smo do dvorišta kraj kuće s bijelom fasadom. Najprije je ušao Tomo silom otvarajući prolaz kroz žičanu ogradu između dvorišta, dok sam ja zauzeo zaklon i motrio prostor. Tomo je prošao i sada je on zauzeo zaklon kraj naslagane cigle u dvorištu do kuće s bijelom fasadom i motrio dok sam ja počeo prelaziti ogradu. U tom trenutku ugledamo kako iz suprotne strane, iz dvorišta kuće s bijelom fasadom, prema nama trči neprijateljski vojnik.

Zamijetili smo da nema puške, no budući da je nosio vjetrovku, nismo bili sigurni nema li možda kakvo drugo oružje negdje kod sebe.

Približio nam se na svega desetak metara. Samoinici-jativno, obojica u isti čas, zatražili smo da se preda, no on je nastavio i dalje trčati u nedovršenu garažu te kuće, koja nije imala garažna vrata. Nismo imali drugog izbora nego započeti paljbu po njemu. Unatoč tomu što smo pucali u njega, nastavio je trčati i uspio ući u mračnu garažu. Tomo je u isti tren izvukao ručnu bombu i pokazao mi je.

Shvatio sam što želi i samo sam klimnuo glavom dajući mu znak da ju može baciti. Nisam se ni snašao, a on je već izvadio osigurač i bacio bombu prema garaži. Kako nisam imao vremena otrčati do zaklona, bacio sam se na zemlju, i to u koprive. Sav sam bio ispečen po rukama.

Da apsurd bude veći, Tomo nije pogodio garažu, nego ugao balkona iznad garaže i tu je bomba eksplodirala. Ni sam ne znam kako, ali nisam dobio ni jedan geler, nije mi bilo ništa. Na svu moju sreću, Tomo više nije imao bomba.

Morao sam na brzinu zauzeti drugi položaj jer nismo znali gdje se nalazi drugi vojnik. Otrčao sam do ograde bez žice koja razdvaja dvorište od vrta i legao. Tomo je i dalje bio u zaklonu iza naslaganih cigala. Počeli smo dovikivali neprijateljskom vojniku da se preda bez obzira na to što je možda i ranjen, no nije odgovarao. Neprijateljski tenkovi iza nas bili su sve bučniji, a čuli smo i dovikivanje neprijateljskih vojnika. Nismo smjeli više čekati; morali smo na brzinu ući u garažu ili otići na našu stranu. Odlučili smo ipak ući u garažu i počeli smo joj se oprezno približavati. Ušavši u mračnu garažu, nisam vidio neprijateljskog vojnika. Sklonio sam se iza jednog unutarnjeg zida i čekao dok mi se oči ne priviknu na mrak. Tomo je za to vrijeme bio na ulazu i motrio kako nam se neprijateljski vojnici ne bi približili iz susjednog dvorišta. Uočio sam da je garaža spojena s podrumom kuće i pomislio kako je vojnik najvjerojatnije otišao u taj podrum.

Podrum je bio još mračniji od garaže. Polako sam krenuo prema njemu. Na ulazu u podrum primijetio sam neprijateljskog vojnika kako leži na madracu. Njegov ležeći položaj nije bio takav da bi mogao pružiti otpor.

Približio sam mu se još više. Kad sam došao skroz do njega, vidio sam kako drži u ruci bombu. Na brzinu sam se sklonio iza zaklona i nakon nekog vremena uočio sam da je osigurač još u bombi. Pozvao sam vojnika, ali nije se odazvao. Tenkovi su bili sve bučniji. Čuo sam i razgovore neprijateljskih vojnika na cesti. Morali smo se povući na naše položaje. Nisam, dakle, više mogao čekati. Prišao sam vojniku i ustanovio da je već izdahnuo.

Otišli smo iz garaže i ušli u dvorište kuće s bijelom fasadom. U tom su dvorištu bili već gardisti. Vidjeli smo dva trupla kako leže jedan kraj drugoga. Jedan od njih bio je onaj drugi neprijateljski vojnik, dok je drugi bio Andrija Kunac, pripadnik 1. satnije 1. bojne. Bio je jako vezan za svoju obitelj. Imao je kćer, o kojoj nam je zadnjih dana puno govorio. Četvrtog studenoga 1991. trebala je slaviti prvi rođendan. To je bio prvi poginuli pripadnik naših snaga u Starom Grabovcu. Bio je to velik šok za naše snage. Moral je pao na vrlo nisku razinu.

Evo što se zbilo nakon što smo Tomo i ja otišli: Odmah za nama na lijevoj strani ceste krenulo je par gardista, a usporedno s njima s desne strane iza nas krenuo je i Andrija Kunac. Kada je došao do toga spornog dvorišta, neprijateljski su ga vojnici primijetili i ubili. To je vidio netko naš s lijeve strane ceste, intervenirao i uspio skinuti jednoga neprijateljskog vojnika. Drugi se najvjerojatnije uplašio i otrčao prema svojim položajima, no dotrčao je do nas.

Skinuli smo vrata, položili na njih poginulog suborca i odnijeli ga. Pokupili smo oružje i strjeljivo poginulih neprijateljskih vojnika. Imali su automatske puške s drvenim kundakom, a u bojnim naprtnjačama nekoliko litara viskija. Očito je da su po kućama uzimali neke privatne stvari.

Kad smo se povukli na naše položaje, jednu automatsku pušku dao sam domaćem vojniku Bartolcu na stalno korištenje.

Nakon toga neprijatelj je počeo topnički djelovati, a mi smo se sklonili u skloništa.

Jedanaestoga listopada bio je lijep sunčan dan. Neprijatelj nije topnički djelovao. Na veliko su se ukopavali u polju između autoceste i pruge. Koristili su se civilnim bagerima za kopanje rovova od motela “Sjever” i “Jug” na autocesti, pa sve do ceste u Paklenici. Mi zbog primirja topnički nismo djelovali, samo smo ih motrili kako se lijepo ukopavaju.

Budući da je postojala mogućnost napada iz šume lijevo od nas, zapovjednik 2. voda izdao je zapovijed gardistima da počnu kopati rovove prema šumi. Gardisti nisu imali iskustva u tome pa su pravili neke bijedne rovove, kao da ih prave nekome drugome, a ne sebi. Moji su također, na prvim položajima s lijeve strane ceste, kopali rov u dvorištu ispred drveća, dvadeset metara udaljen od kuće.

Kako je netrzajni protuoklopni top bio na prvom položaju, došli smo do zaključka da u slučaju napada posada ne bi mogla djelovati iz tog položaja. Posada je stoga zauzela nove položaje, oko pedeset metara iza tih prvih položaja u jarku na desnoj strani ceste.

Došao je Klek Sani i dovezao nam donje rublje. Izvijestili su me da je zapovjednik 1. satnije 5. bojne Korade javio da će se moj vod izvući iz Staroga Grabovca i da će ovih dana doći do nas. Izvlačimo se radi toga da se spojimo s ostatkom 1. satnije 5. bojne.

Oko petnaest sati pojavio se mršav i nizak neprijatelj s velikom bradom otprilike dvije stotine metara od nas.

Na sebi je imao odoru pričuvnog sastava. Kretao se cestom prema nama. Nalazio sam se na barikadi. Ovaj put nisam htio riskirati i dopustio sam da ga skinu. U jarku su se nalazili Tomo i Matulin. Svađali su se tko će ga skinuti. Tomo je imao strojopušku, a Matulin poluautomatsku snajpersku pušku. Oba su oružja vrlo precizna.

Pri ciljanju su jedan drugome samo smetali. Opalili su nekako u isto vrijeme jedan i drugi, ali zrna nisu pogodila neprijatelja. Neprijatelj je stao. Nije znao što se zbiva, no ubrzo nas je opazio i skrenuo prema dvorištu. U tom trenutku Tomo i Matulin ponovno su otvorili paljbu po njemu, ali neprijatelj je uspio pobjeći u dvorište. Počeo se derati tražeći pomoć. Nismo više pucali. Iz njihove pozadine došli su vojnici po njega i odveli ga. Čini se da smo ga ipak ranili.

Drugi dan vrijeme je bilo sunčano. Gardisti su se opustili i slobodnije se kretali po selu. Iz pozadine su dolazili vojnici, čak i iz drugih postrojba, koji su željeli vidjeti gdje je prva crta. Ostatak je dana bio miran. Do večeri smo popravljali srušene i uništene položaje.

Trinaestoga listopada ujutro oko osam sati obilazio sam prve položaje na lijevoj strani kad sam čuo pucnjavu na prvim položajima na desnoj strani ceste. Otišao sam na te položaje.

Iz smjera Paklenice kretalo se osobno vozilo jugo 45. Skrenulo je na desnu stranu ceste u dvorište prve kuće u Paklenici. Kada su gardisti vidjeli da pokušava skrenuti u dvorište, zapucali su po vozilu. Neprijateljski su vojnici počeli izlaziti iz vozila i sklanjati se u dvorište istodobno tražeći pomoć.

Za to sam vrijeme i ja stigao na barikadu.

U pomoć im je došao vojni kamion, zelene boje, bez nekih oznaka. Naši na barikadi pucali su i po njemu.

Nakon toga vozilo je skrenulo prema lijevoj strani ceste i u tom trenutku uočili smo da na boku ima oznaku Crvenoga križa.

Zapovjedio sam da se prestane pucati. Nakon toga čuli smo kako se pale tenkovi. Za nekoliko se minuta iza zavoja pojavilo tenk. Zapovjedio sam da se ne puca po tenku jer ima namjeru samo izvući vozila i ljude. Sklonili smo se iz jarka u dvorište iza prve kuće.

Pri uzmicanju sam uočio da su u jarku na netrzajnom protuoklopnom topu Trgovec, Kumpf i Pungrešak. Spremali su se ciljati tenk. Zapovjedio sam i njima da se sklone, no unatoč zapovijedi i opasnosti posada na netrzajnom protuoklopnom topu imala je veliku želju uništiti tenk. Nisam pošteno ni ušao u dvorište, a tenk je već pogodio i uništio zaklon od trupaca u jarku.

Za to je vrijeme Pungrešak naciljao i okinuo.

“Pogodio ga je”, čulo se iz okolnih položaja. Vidjeli su, naime, kako iz tenka izlazi crni dim. Na žalost, prevarili smo se. Tenk je ponovno ispalio projektil gađajući položaj netrzajnoga protuoklopnog topa. Na sreću promašio je. Posada je ponovno punila top.

Tenk je ispalio i treći projektil, koji je pogodio kuću iza njih. Kumpf je u međuvremenu uspio napuniti top, a Pungrešak je počeo ciljati.

Tenk je ispalio i četvrti projektil. Pogodio je prednji donji dio kuće bočno od Pungrešaka. Geleri su se rikošom odbili prema njima. Pungrešak i Kumpf su bili pogođeni, a Trgovcu nije bilo ništa. Nakon toga neprijatelj je izvukao vozila i tenk se počeo povlačiti.

Krenuli smo prema posadi topa. Putem do njih pozvao sam Kleka Sani. Stigavši do položaja vidjeli smo da se Kumpf sam izvukao iz jarka, a ostali su gardisti izvukli Pungrešaka. Na prvom položaju nalazila se naša pripadnica Emina, koja je sve to promatrala.

Primijetivši da je Pungrešak ranjen, otišla je do njega. Dignula mu je glavu i naslonila na sebe. Zatim mu je otkopčala košulju i pokušala pronaći rane oko prsa. Rane su, na žalost, bile prevelike i Pungrešak je umirao. Ubrzo je izdahnuo na Emininim rukama.

Nakon nekoliko minuta došao je Klek Sani, ali je bilo prekasno. Kumpfa je dio granate pogodio u pištolj češke zbrojevke koji se nalazio oko pojasa. Geler mu je otkinuo dršku na pištolju. Od pištolja je ostao samo zatvarač i cijev. Imao je puno sreće. Zadobio je samo modricu u pojasu.

Oko deset sati dan je znak za zračnu opasnost. Ubrzo zatim čitavo su područje nadlijetali neprijateljski zrakoplovi, ali nisu djelovali.

Nalazio sam se na lijevoj strani ceste, kraj kuće na prvim položajima, kada se oko šesnaest sati pojavio vojni helikopter s oznakama Crvenoga križa u području Kremenduka, tt 190, oko tri stotine metara od nas.

U početku nas je iznenadila pojava ove letjelice, jer se do tada nisu pojavljivali ni izdaleka, a kamoli tako blizu. Budući da je na snazi bilo primirje, zapovjedio sam da se ne puca po helikopteru. Mislio sam da nas žele navući da zapucamo kako bi time pokazali kako smo mi ti koji ne želimo mir. Helikopter je, dakle, i dalje lebdio iznad Kremenduka, tt 190.

Odjednom je iz šume neprijatelj otvorio paljbu iz pješačkog oružja po našim prvim položajima. Zapovjednik 2. voda 1. satnije 1. bojne zapovjedio je gardistima da zauzmu položaje u rovovima.

Kad su naši zauzeli položaje neprijatelj je otvorio i minobacačku paljbu te počeo tenkovski djelovati iz smjera motela “Sjever” i “Jug” po našim kućama i po rovovima na prvim položajima. U kratko vrijeme napali su čitavo područje. Djelovali su veoma precizno. Kuće i gospodarski objekti rušili su se. Vidio sam da nema smisla biti izložen topničkim projektilima. Sklonio sam se u podrum s nekolicinom gardista na prvim položajima te zapovjedio i ostalim gardistima na prvim položajima da se vrate natrag u kuće, odnosno u sklonište. Na žalost, za neke je već bilo kasno. Čuli smo kako traže pomoć. Bilo je poginulih i ranjenih.

Neprijatelj je pogodio rovove u kojima su bili gardisti. Počeli smo izvlačiti ranjene iz rovova u skloništa, no zbog jake i precizne neposredne tenkovske i topničke paljbe samo su neki uspjeli dotrčati u skloništa. Dobar je dio gardista i dalje ostao u rovovima čekajući da neprijatelj napravi malu stanku dok puni oružja, no neprijatelj je tako sinkronizirao paljbu da je cijelo vrijeme neko oružje djelovalo po nama. Unatoč svemu, neki su gardisti i pod kišom granata trčali do skloništa i pritom su bili ranjeni. Drugi su pak pod paljbom nosili ranjene, pri čemu su i sami bili ranjeni.

U tom metežu vidio sam kako je jedna tenkovska granata pogodila drvo iznad prvog položaja ispod kojeg su u rovu bili smješteni gardisti. Čuli smo kako traže pomoć. No, dok su oni skinuli sa sebe raznesene grane drveća, neprijatelj je ispalio još jedan plotun projektila i pogodio ugao naše kuće. Poslao sam dvojicu gardista iz skloništa po ranjene u rovu. Uspjeli su donijeti ranjenika i skloniti se u podrum. Na samom ulazu u podrum tenkovska granata pogodila je opet prizemlje kuće, ali na sreću nitko nije bio ranjen.

Sada su svi iz prvog položaja bili u podrumu. Imali smo kakvu-takvu sigurnost. Neprijatelj je i dalje tukao po našem rovu, dvorištu i kući. Za to vrijeme zvao sam Klek Sani da dođe do nas po ranjenike. Odgovorio mi je da ne može odmah doći jer je na putu te da će mi se javiti kad se vrati. To je bio znak da već vozi ranjenike u sanitet.

Ranjen je bio Kanižaj. Imao je ozljede po licu i leđima, a najveća mu je rana bila na glavi. Geler mu je otkinuo dio lubanje tako da smo vidjeli dio mozga. Uzeo sam zavoj i počeo omotavati rupu na lubanji. Imao je i drugih rana po licu i leđima i one su bile strašne, ali sve one nisu bile ništa u usporedbi s onom na glavi. Kanižaj je pri tome bio pri svijesti i unatoč rani izrazito se stabilno ponašao. Spremili smo ga za prijevoz. Rekao sam mu da ne smije ni po koju cijenu leći.

Nakon nekog je vremena Klek Sani javio da dolazi. Rekao sam im da neprijatelj i dalje djeluje po nama, ali da usprkos tome mora doći po ranjenike. Trojicu najtežih ranjenika pripremili smo za prijevoz. Granate su i dalje padale. Klek Sani je došao s vozilom u naše dvorište, pokupio ranjenike i odveo ih u sanitet.

Neprijatelj je i dalje žestoko topnički djelovao po prvim položajima. Ostalim sam gardistima rekao da nam se neprijatelj ne može približiti dok ovako precizno djeluje po našim prvim položajima pa stoga ne trebaju biti u rovovima. Motrit ćemo iz podruma.

Oko osamnaest je sati neprijateljska paljba počela polako slabiti. Svi koji su još ostali u rovovima izvlačili su se u skloništa. Pokupili smo mrtve i teško ranjene. Neke smo čak vozili i u tačkama da bi što prije došli do sanitetskog vozila. Neki su gardisti poginuli ili su bili ranjeni dok su izvlačili iz rovova ranjene ili poginule gardiste.

Neprijatelj je smanjio intenzitet topničkih djelovanja po prvim položajima i prebacio se na našu pozadinu. Inače, ovo je bio njegov prvi organizirani i ovako žestoki topnički napad na naše položaje, na kojima su bili gardisti koji su prije nepunih mjesec dana bili primljeni u gardu. Znao sam da će ti gardisti, ako nešto ne poduzmem, jedan po jedan polako napuštati položaje. Odlučio sam ostatak gardista, koji su slučajno ostali čitavi, rasporediti na prve položaje. Objasnio sam im njihovu zadaću i upozorio ih na mogućnost pješačkog napada. Rekao sam im da neprijatelj mora platiti za ove mrtve i ranjene. Smirilo ih je to što se počelo mračiti, a u noći je teško napadati ako nemaš odgovarajuću opremu. Gardisti su bez pogovora otišli na položaje.

Polako se spuštao mrak, a neprijatelj još nije počeo pješački napadati.

U nama je gorjela sve jača želja za osvetom. Zaključio sam da nas neprijatelj danas više ne će pješački napasti. Najprije nas je htio topnički uništiti na prvim položajima kako bi u našim redovima slomio želju za otporom. Želio je da nastane panika te da tijekom noći napustimo prve položaje, nakon čega bi se, lančanom reakcijom, napustili i ostali položaji oko grada Novske. U ratu noć ima čudnu moć.

Oko devetnaest sati, usred topničkog djelovanja neprijatelja po selu, začula se truba na vozilu negdje u razini zapovjedništva 1. satnije 1. bojne.

Pomislio sam: “Koja li to budala sada trubi?”, odnosno tko vozi auto usred neprijateljskog djelovanja po selu. Paljba po nama nije prestajala. Oko dvadeset i dva sata počela je padati lagana kiša, a nakon toga neprijatelj je prestao topnički djelovati.

Čitavu smo noć pretraživali položaje tražeći poginule i ranjene. Tada sam saznao da je poginuo Đurđa. Naime, truba koja se čula usred neprijateljskog djelovanja, bila je iz njegova vozila.

Netko je javio da smo napadnuti i da nam ponestaje strjeljiva. Sjeo je u auto i krenuo iz zapovjedništva u Ilovu kod Papsta po strjeljivo. Kada je sišao na cestu, iza njega je pala mina 120 mm. Raznijela je vozilo i njega. Mrtvo tijelo se naslonilo na upravljač i aktiviralo sirenu. Inače, s Đurđom mi je bilo najlakše i najljepše raditi.

Do tad ovo mi je bio jedan od najtežih i najkrvavijih dana.

Iz 1. satnije 1. bojne poginuli su Danilo Pungrešak, Bernardo Grašo (poginuo u rovu), Goran Opačić, Zvonimir Hađina i Dario Korpar (zbog gangrene preminuo 29. listopada 1991.), a ranjeni Zdravko Kanižaj, Krajcar i drugi.

Četrnaestoga listopada bio je lijep i sunčan dan. Neprijatelj prije podne nije topnički djelovao. Gledali smo ih kako kod motela “Sjever” neometano izvode popunu oružja strjeljivom. Danas smo prvi put dobili organizirano doručak. Do sada smo hranu uzimali iz napuštenih kuća.

Otišao sam na položaje da saznam tko je sve poginuo, a tko je bio ranjen. Na jednom su mi položaju kazali da je jedan moj gardist sa zaštitnim prslukom i značkom na njemu poginuo u obližnjoj šumici iza kapelice sinoć oko dvadeset i dva sata prigodom izvlačenja ranjenih i poginulih. Značku je nosio Dejan Novosel.

Poslije se ispostavilo da je Novosel ostao živ, a ja to nisam znao. U zapovjedništvu 1. satnije 1. bojne nije bilo telefona, a budući da me nitko od mojih nadređenih nije do tada obišao, nisam mogao nikomu javiti što se zbiva i koliko imam poginulih i ranjenih. Do odlaska, krajem tog mjeseca u Vinicu mislio sam da je Novosel poginuo.

Oko četrnaest sati neprijatelj je počeo topnički djelovati po našim položajima te prvi put po šumi lijevo od nas u razini prvih položaja, u dubinu oko dvije stotine metara.

Položaj neprijatelja kod autoceste

Nalazio sam se u kući na desnoj strani ceste u razini kapelice u Starom Grabovcu i čuo nekako čudan zvuk granate. Popeo sam se na stubište kuće na desnoj strani ceste i vidio kako granate padaju kraj ukopanih neprijateljskih tenkova na autocesti, kod motela “Sjever”.

Top na položaju

Granate su padale tik kraj tenkova. Radiovezom pitao sam tko to djeluje. U početku se nitko nije javio. Nakon nekoliko ponavljanja javio mi se glas:

- Ovdje Oluja.

- Oluja, djeluješ li ti to? pitao sam.

Odgovorio je potvrdno. Topnički položaji bili su iznad Novske prema Bukovici. Potom me pitao mogu li ga navoditi.

Odgovorio sam: “Sa zadovoljstvom.” I tako sam počeo navoditi Oluju:

- Oluja dvadeset metara lijevo.

- Klek 10 ide dvadeset metara lijevo - odgovorio je. Nakon što je pogodio, nastavljam:

- Oluja, deset metara dalje.

- Klek 10,  ide deset dalje - odgovori mi Oluja nakon nekoliko sekundi. Bilo je to moje prvo usmjeravanje našeg topništva. Oko mene se skupilo dosta gardista. Svi smo zajedno bili jako oduševljeni kad smo vidjeli da i mi imamo topništvo.

Položaj topnika Križevčana

Oko petnaest sati javili su mi da je došao zapovjednik 1. satnije 5. bojne i da traži mene. Prestao sam navoditi i otišao u kuću u koju se on sklonio.

Nakon pozdrava rekao mi je da se dogovorio sa zamjenikom zapovjednika 1. A brigade ZNG-e da se možemo izvući k ostatku 1. satnije 5. bojne. Sutra će poslati vozila po nas.

Budući da sam ja najbolje poznavao stanje na tom prostoru, tražio sam da ostanem ovdje još neko vrijeme. Dobio sam odobrenje za ostanak.

Odjednom je neprijatelj počeo topnički djelovati oko nas. Svi su se počeli sklanjati tako da se u kratko vrijeme dosta gardista skupilo u podrumu kuće u kojem smo i mi bili.

Iznenada začujemo kako netko puca osobnim oružjem iznad nas. Pomislio sam da možda neprijatelj napada iz šume. Otišao sam u smjeru pucanja i vidio kako jedan naš pripadnik, Havoli, puca osobnim oružjem prema pruzi.

Zanimalo me je zašto to radi, a on mi je odgovorio kako je vidio vojnika JNA kod pruge. Uzeo sam dalekozor, pogledao prema pruzi i ustanovio da tamo nema nikoga. Zapovjedio sam mu da prestane pucati i odveo ga u podrum. Tek tada sam vidio da su mu kapilare u očima bile ispucane.

Kasnije sam saznao kako je jučer bio u rovu s Pinkijem kad je jedna od niza tenkovskih granata pala u rov udaljen oko pet metara od njih i raznijela dvojicu njegovih prijatelja.

Nakon kraćeg zatišja zapovjednik 1. satnije 5. bojne otišao je, a ja sam krenuo prema prvim položajima.

Oko šesnaest sati čuli smo kako neprijateljski zrakoplovi tuku po Novskoj.

Pred večer je neprijatelj prestao topnički djelovati.

Navečer smo dobili pečenog odojka. Pečenje je organizirao Trgovec, zapovjednik posade na netrzajnom protuoklopnom topu. Večerali smo u prvoj kući, na prvim položajima. Na večeri je bio i Havoli. Odjednom je izvadio bombu i prijetio da će ju aktivirati. Pitao sam ga zašto, ali nije znao reći. Inače je bez pogovora radio sve što mu se kaže i nikada se nije opirao. Rekao sam mu da ostavi bombu i ode s još jednim gardistom u zapovjedništvo donijeti strjeljivo. Ostavio je bombu, otišao po strjeljivo i smirio se. Nakon tog događaja tražio sam od zapovjednika voda da se Havoli udalji s prvih položaja.

Petnaestoga listopada je bio oblačan dan. Prije podne neprijatelj je topnički djelovao po našim prvim položajima, a posebno minobacačima po šumi lijevo od nas. U toj šumi nismo imali položaje. Grozno je bilo slušati kako se drveće para.

Nalazio sam se na prvim položajima kad sam čuo kako naši minobacači samoinicijativno djeluju po selu Paklenici. Radiovezom pitao sam tko to djeluje. Javio se Vir 112, zapovjednik minobacača 120 mm Čaja.

Čaju sam poznavao još od kada smo držali položaje u Kozaricama. Tražio sam da prestane djelovati i zamolio ga da bude uvijek spreman djelovati kad zatražim njegovu pomoć.

Poslije podne neprijatelj je prestao topnički djelovati i počeo puniti tenkove na autocesti.

Do tada je na Stari Grabovac palo dosta raznovrsnih topničkih projektila. U asfaltu na cesti, u dvorištima, jarcima i livadama nailazili smo na razne topničke projektile koji nisu eksplodirali. Gardisti su stoga, na čelu s Markovićem, samoinicijativno uništavali neeksplodirane projektile. Stavljali bi eksploziv na rupu iz koje je virio projektil te upalili fitilj. Eksploziv bi eksplodirao zajedno s neeksplodiranim projektilom.

Oko sedamnaest sati ispred kapelice Svetoga Križa došla je skupina vojnika jačine pojačanog voda. Slučajno sam se zatekao tamo. Do tada ih nisam vidio na položajima u Starom Grabovcu.

Bez ikakvih konzultacija s nama uputili su se kroz dvorište kraj kapelice, na lijevoj strani ceste, prema šumi. Budući da je neprijatelj jučer i danas žestoko tukao po toj šumi, pitao sam ih kamo su krenuli.

Odgovorili su da idu držati položaje u šumi.

Rekao sam im da je to nepotrebno i suludo jer neprijatelj žestoko tuče po toj šumi. Osim toga, ne mogu nas toliko ugroziti s toga boka.

Uvjeravali su me kako su dobili izričitu zapovijed da moraju otići na te položaje.

Bili su vrlo uporni. Ponovio sam im da je nepotrebno i suludo držati te položaje te da mogu samo postati topovsko meso. Zapovjedio sam im da se vrate natrag i da mi pošalju osobu koja ih je poslala na te položaje, no oni su i dalje bili uporni. Zaprijetio sam im rekavši da ne dopuštam odlazak na položaje u mojoj zoni odgovornosti.

Napokon su ipak odlučili vratiti se. Na kraju sam im rekao kako veoma cijenim što su insistirali da zauzmu položaje te da je to vojnički, profesionalno i ispravno, no zapovjednik na terenu, koji ima više informacija, može, ako je u pravu, i promijeniti zapovijed. Tražio sam ponovno da mi pošalju osobu koja ih je uputila ovamo. Ta osoba nikada nije došla do mene niti sam poslije imao bilo kakvih problema zbog ove odluke.

Na prve je položaje došao gardist kojeg sam tada prvi put vidio. Rekao je da se zove Beluhan, da ga je poslao Ante Gotovina i da je on novi zamjenik zapovjednika 1. satnije 1. bojne umjesto poginulog Đurđe. Pokazao sam mu položaje za obranu.

Navečer je neprijatelj opet palio tenkove u Paklenici.

Danas je poginuo Josip Vešligaj, pripadnik 1. satnije 1. bojne.

Šesnaestoga listopada bio je iznimno lijep, sunčan i topao dan za to doba godine. U prijepodnevnim satima neprijatelj topnički nije djelovao.

Klek Sani javio mi je da će oko jedanaest sati stići vozilo i odvesti moj vod u selo Bročice. Na položajima u Bročicama nalazila se moja 1. satnija 5. bojne, koja se trebala popuniti. Na položajima u Starom Grabovcu ostala bi također jedna satnija, satnija 1. bojne.

Kako vozilo u dogovoreno vrijeme nije došlo, iskoristio sam prividni mir i oko dvanaest sati, prvi put otkada se formirala prednja linija obrane, krenuo k zapovjedniku 1. satnije 1. bojne. Trebao sam vidjeti zašto vozilo za prijevoz mojih ljudi još nije došlo. Iz zapovjedništva 1. satnije 1. bojne htio sam pozvati s prvih položaja svoj vod i odvesti ih na nove položaje. Kad sam stigao blizu zapovjedništva, vidio sam da se moj vod izvukao iz položaja i skupio oko zapovjedništva 1. satnije 1. bojne. Čekali su vozilo.

Bio sam već vrlo blizu zapovjedništva kad je cestom naišao Klek Sani i zaustavio se kraj mene.

Iz vozila je izišao medicinski tehničar Zuber. Prišao mi je i rekao da je uspio preko naše postrojbe nabaviti donje rublje i nešto hrane.

U tom trenutku iz smjera Novske velikom brzinom približavalo nam se vojno vozilo. Vozač Kleka Sani primijetio ga je i sklonio se sa sredine ceste vozeći prema naprijed. Budući da sam bio okrenut prema vojnom kamionu, nisam primijetio da se vozač Kleka Sani već kretao stražnjim krajem vozila prema nama. Vozač saniteta nije stao, već me vozilom srušio na asfalt. U zadnji sam se čas digao s ceste, da me još i vozač kamiona ne pregazi. Udarac je ublažila naprtnjača puna strjeljiva koju sam nosio na leđima. Kamion se nastavio i dalje kretati s istom brzinom prema Paklenici.

Završio sam razgovor i produžio prema zapovjedništvu 1. satnije 1. bojne. Kad sam došao do zapovjedništva, vidio sam da se tamo nalazi i zapovjednik 1. bojne Rašić. Otišao sam do njega, pozdravio ga i rekao da moj vod danas odlazi k ostatku 1. satnije te da će zbog toga trebati prednju crtu ojačati novim ljudima.

U tom je trenutku neprijatelj iznenada počeo topnički djelovati po čitavom području. Iz smjera prvih položaja čuli smo i pucanje iz pješačkog oružja. Nisam mogao nikako provjeriti što se zbiva jer sam samo ja imao motorolu na prvim položajima. Morao sam se, dakle, vratiti natrag. Prekinuo sam razgovor i pod kišom granata otišao natrag na prve položaje.

Kad sam stigao u jarak na desnoj strani ceste, vidio sam onaj kamion kako gori na cesti, na pola puta između neprijatelja i nas. Pitao sam gardiste što se zbilo. Rekli su mi kako je kamion, unatoč tome što su ga naši pokušali zaustaviti pucanjem iz pješačkog oružja i mahanjem rukama, ne zaustavljajući se, prešao preko protutenkovskih mina prema neprijateljskim položajima. Protutenkovske su mine bile pokrivene automobilskim gumama.

Kad je neprijatelj vidio da se približava naš vojni kamion, otvorio je paljbu i zapalio kamion.

Izdao sam zapovijed da se ne djeluje po neprijatelju dok se gardisti ne izvuku iz kamiona. Nismo dugo čekali. Jedan je od njih bio ranjen u rame, dok drugome nije bilo ništa. Imali su puno sreće što su uopće ostali živi. Tada sam saznao da su to moji iz 5. bojne i da su upravo oni trebali odvesti moj vod na nove položaje.

Spaljeni kamion

Odjednom smo primijetili da su se neprijateljski vojnici počeli približavati prema nama. Do tada nismo znali kako će izgledati neprijateljski napad. Otvorili smo paljbu prema njima. Nakon nekog vremena spazili smo kako se na zavoju ceste kod Paklenice pojavljuje tenk. Zaključili smo da je neprijatelj krenuo u napad. I doista, počeo je žestoko topnički djelovati i po prvim položajima. Sklonili smo se u dvorište prve kuće.

Tenk je uništio naš položaj u jarku. Počeo je gađati kuću i dvorište u kojem smo se nalazili. Jedna mina 120 mm pala je i na položaj gdje su bila ostala još trojica iz mog voda, pri čemu su poginuli Miljenko Flac i Ivica Matanović, a Danijel Videc bio je ranjen u stopalo. Za njih sam saznao tek na kraju bitke.

Bio je to prvi kombinirani tenkovsko-pješački napad na naše prve položaje nakon uspostave dodira s neprijateljem prije nekoliko dana. Do tada je neprijatelj samo topnički i tenkovski djelovao iz smjera motela “Sjever” i “Jug” te iz sela Paklenice. Takav način, kao i vrijeme napada, iznenadio je naše gardiste, pa su se mnogi našli na suprotnoj strani ceste bez osobnog oružja i potrebne opreme za borbu. Ti su gardisti morali otići u pozadinu. Morao sam, dakle, računati sa sve manjim brojem branitelja.

Tenk je sve više tukao po nama. Morali smo se skloniti u drugo dvorište kuće na desnoj strani ceste. Rasporedio sam gardiste za obranu i tražio da mi dostave protuoklopna sredstva. Za to je vrijeme prvi tenk uništavao prvu kuću u kojoj smo bili zauzeli položaj za obranu.

Budući da su počeli tako žestoko napadati, zaključio sam da se moramo povući do najčvršće kuće s dobrim podrumom. I tako smo završili u dvorištu treće kuće. Tu sam opet razmjestio gardiste za obranu. Rasporedio sam ih tako da je svaki imao svoj zaklon iz kojeg je mogao pratiti i kontrolirati vidljivi prilaz prema drugim položajima.

Izgled kuća na lijevoj strani

Na taj su način svi prilazi prema dvorištu bili kontrolirani.

Dok smo se razmještali, prvi je tenk u koloni već zapalio i drugu kuću, tik do našeg dvorišta. Otišao sam do prednje ograde i vidio kako se cestom prema Starom Grabovcu kreću tri tenka i jedan bojni oklopni prijevožnjak. Prvi tenk u koloni pucao je po našim položajima, dok su se ostali mirno kretali iza njega.

Na mojoj je strani ceste na položajima bilo osam gardista. Ispred nas je bila kuća u plamenu, zatim sljedeća, koju je neprijatelj srušio, a od nje je do sljedeće kuće bio razmak otprilike sedamdeset metara. Na lijevoj strani ceste, dvadesetak metara iza linije u dvorištu kuće, također se nalazilo oko desetak gardista na čelu sa zapovjednikom 2. voda Galekovićem. Ispred njihovih prvih položaja nalazio se niz kuća, jedna kraj druge.

Kuća na lijevoj strani ceste

Njihova su se dvorišta blago uzvisivala od ceste prema vrtu do šume. Ostatak je satnije bio razmješten po dubini Starog Grabovca. Na mom je položaju nastala čudna tišina. Osjetio sam kako me gardisti nijemo promatraju i žele nešto pitati. Upitao sam ih što znači ta tišina i što ih muči. Na to me je Sipa pitao da li da se povučemo natrag u pozadinu.

Odgovorio sam da više nema uzmicanja te da tu moramo dočekati neprijatelja i uništiti ga. Dodao sam i to da se onaj tko želi može povući, ali ja ostajem. Nitko se nije htio povući. Nikad nisam volio da mi je život u nečijim rukama.

Na mojoj se strani slučajno zatekao Biloglav. Njegov je položaj inače bio na lijevoj strani ceste. Rekao je da zna rukovati protuoklopnim sredstvima. Dao sam ručni bacač i on me oslobodio tog posla pa sam se mogao usredotočiti na potpuno vođenje obrane. Tražio sam da bude stalno kraj mene.

Svaki je gardist imao kod sebe samo jedan bojni komplet strjeljiva za osobno oružje. Rijetko je tko imao više strjeljiva. Od protuoklopnih sredstava imali smo dva višekratna protuoklopna ručna bacača sa šest projektila i tri zolje. Od tih dvaju višekratnih protuoklopnih ručnih bacača samo je jedan imao optički ciljnik. Držao sam se onoga da je oružje dobro samo onoliko koliko su dobri oni koji njime rukuju.

U međuvremenu je neprijateljska tenkovska kolona stigla na pola puta do nas, otprilike na udaljenost od stotinu pedeset metara. Na tom su se mjestu jedan tenk i bojni oklopni prijevožnjak izdvojili iz kolone i skrenuli u dvorište nedovršene kuće na kat, na našoj desnoj strani ceste. Tenk je produžio u polje između pruge i ceste, a bojni oklopni prijevožnjak ostao je kraj te nedovršene kuće na kat. Tenk je vremenski pratio kretanje i napredovanje svojih snaga na cesti. Zauzeo je takav položaj u kukuruzištu da nismo mogli naći pogodan položaj s kojeg bismo ga mogli uništili, a da pritom ne budemo otkriveni i ne upropastimo zasjedu.

U kukuruzištu smo, za vrijeme formiranja obrane, postavili nešto poteznih protupješačkih mina, ali ni jednu protutenkovsku minu. No ni tih poteznih protupješačkih mina više nije bilo na položajima jer su ih svinje, koje su lutale poljima, sve aktivirale. Bojni oklopni prijevožnjak iskrcao je dio pješaštva i djelovao protuzračnom strojnicom 20 mm po našim prvim položajima. Najviše je tukao po kući u kojoj smo se mi bili sklonili. Od rasprskavanja projektila morali smo se skloniti u podrum.

U kratko se vrijeme kod bojnog oklopnog prijevožnjaka skupilo oko četrdeset neprijateljskih vojnika. U manjim su se skupinama polako približavali našim prvim položajima. Njihovo nesmetano približavanje ometao je jedan gardist s naše strane ciljajući tromblone iz podruma kuće. Nakon nekoliko ispaljenih tromblona ozlijedio je prst. Nije se povukao, već je ostao s nama do kraja neprijateljskog napada. Odjednom začujemo kako neprijatelj iz doglasala traži da se predamo. Na to je s lijeve strane ceste netko počeo vikati:

- Za dom! Tu i tamo čuo se po koji glas: - Spremni!

Da je neprijatelj bio pametniji, mogao je prebrojiti koliko se glasova javilo i zaključiti da nas je svega desetak gardista na prvim položajima. Nakon toga opet se začuje nečiji glas kako viče:

- Četnici, predajte se! Opkoljeni ste. Za koga se borite?

Nakon toga se više nisu javljali doglasalom, ali su još žešće tukli.

Unatoč našoj neizvjesnosti moral nam je bio vrlo visok. Osjećali smo se veoma snažno, nekako povijesno i zbog do sada poginulih i ranjenih osvetnički. Pucali smo po neprijateljskim pješacima. Najviše smo tukli po onim vojnicima koji su se kretali iza tenkova. Začudilo me je što su se ti vojnici ponašali kao da se nalaze na nekoj nevažnoj vježbi. Uopće se nisu kretali zaštićeno. Nisu tražili zaklone i time su nam puno olakšali djelovanje.

Pojavio se i vojni helikopter, negdje na dvije stotine metara od nas, između ceste i pruge, na visini oko stotinu metara od zemlje. Nije imao oznaku Crvenoga križa. Počeli smo djelovati po njemu iz pješačkog oružja.

Neprijatelj je uzvratio jakom paljbom iz topa 20 mm iz bojnoga oklopnog prijevožnjaka. Zrna su se rasprskavala po zidovima kraj nas tako da smo morali ponovno potražiti zaklon. Pri traženju zaklona gardisti su u dvorištu opazili odbačenu staru talijansku kacigu s kojom su proteklih dana igrali nogomet.

Smjer otkuda se pojavio helikopter

Nastala je svađa jer se nisu mogli dogovoriti tko će ju nositi. Uzeo ju je fizički najjači Sipa. Nitko se nije stigao žaliti.

Unatoč djelovanju bojnoga oklopnog prijevožnjaka otišao sam do ograde i pucao po pješacima kraj tenkova i na lijevoj strani ceste. Na lijevoj strani ceste vidio sam kako domaći mještanin Bartolac zajedno s ostalim gardistima dobro djeluje po našoj desnoj strani ceste. Pri prvom pokušaju da ispali tromblon iz puške nije zauzeo dobar stav i kod ispaljenja pao je na zemlju. Za smijeh nije bilo vremena, dignuo se i dalje je nastavio djelovati po neprijatelju.

Na taj smo način štitili jedni druge da nam se neprijatelj ne može samo tako približiti. Ipak, neprijatelj se polako približio našim prvim položajima. Na lijevoj je strani ceste neprijateljsko pješaštvo djelovalo i iz smjera šume.

Zatim je prvi tenk uništio podrum na lijevoj strani ceste u kojem je bio zaklon i skladište strjeljiva naših snaga, zbog čega su se naše snage na lijevoj strani ceste preraspoređivale. Neki su se gardisti povukli u kuće iza prvih položaja kod kapelice.

Prvi tenk u koloni počeo je opet djelovati po našem dvorištu i kući. Sklonili smo se u zaklone. Tenk je nakon nekoliko ispaljenih projektila u kuću počeo gađati druge kuće. Otišao sam do ograde, legao i vidio da su se tenkovi približili na svega pedeset metara od nas. Iza tenka su kretali neprijateljski vojnici. Jedan krupni neprijateljski vojnik odjeven u sivomaslinastu odoru kretao se kraj tenka, skroz na otvorenome. Kako sam dešnjak, a bio sam na desnoj strani ceste, da bih mogao ciljati iz zaklona otponac na pušci držao sam u lijevoj ruci. Na taj način nisam bio precizan u ciljanju, a samim time ni u pogađanju, tako da sam gotovo cijeli okvir ispraznio u tog neprijateljskog vojnika i tek onda vidio kako pada.

U podsvijesti sam se stalno bojao da mi ne ponestane strjeljiva u okviru kad mi najviše treba. Često mi se događalo da jednostavno oružje umukne, zatim sam pritisnuo puce da okvir ispadne, hitnuo novi okvir u pušku i raspalio ponovo. Vremenski sam se dobro uvježbao tako da je ovo bilo stvar trenutka i nije zahtijevalo nikakvu mentalnu aktivnost. Jednostavno se dogodi. Nisam ni znao da bi po propisima trebalo brojiti metke dok ih ispaljuješ, no u praksi to je vrlo teško. U svakom trenutku kad ponovno trebaš pucati, trebao bi znati koliko ti je metaka ostalo te prema potrebi promijeniti okvir. Izgubiš li se u računu, čut ćeš “mrtvačev škljocaj.”

Pozvao sam Biloglava i pitao ga može li gađati tenk. Odgovorio je da će pokušati. Zauzeo je stojeći položaj za gađanje izišao iz zaklona, stao kraj ograde, naciljao i okinuo. Prvim je pokušajem promašio. Posada tenka uočila je iz kojeg se položaja djeluje po njima i uzvratila jakom paljbom po našoj kući. Sklonili smo se u podrum i čekali da prestane djelovanje po nama.

Zaključio sam da ih tako ne ćemo moći uništiti. Zamolio sam Beluhana da s jednom zoljom ode u pozadinu oko sto pedeset metara i nađe položaj iz kojeg može sigurno djelovati po neprijatelju, s ciljem da skrene pozornost na sebe. Pretpostavio sam da će neprijatelj misliti kako smo se povukli.

Beluhan je bez pogovora i pitanja prihvatio prijedlog i otišao prema pozadini. Skupio je nekoliko gardista koji su se nalazili tamo i počeo žestoko djelovati prema neprijatelju. Za to su nam se vrijeme tenkovi približili na nekoliko metara. Neprijatelj je prestao djelovati po nama i usredotočio se na naše snage oko položaja u pozadini, gdje se nalazio Beluhan.

Mjesto gdje je pogođen tenk

U međuvremenu su gardisti izišli na položaje. Preko prozorčića promatrao sam kako napreduje prvi tenk u koloni. Iz podruma sam nazvao Vira 112 da tuče po Paklenici. Za kratko vrijeme Vir 112 počeo je djelovati po selu, što je usporilo neprijateljsko napredovanje. Tenk je prestao djelovati po našoj kući i dvorištu. Kako sam imao uključenu motorolu, postojala je mogućnost da ju neprijatelj čuje. Javio sam stoga ostalima na prijamu da ću ju isključiti.

Kad sam se vratio u dvorište, gardisti su mi rekli da je u međuvremenu u naše dvorište upao neprijateljski vojnik i shvatio da smo mi u dvorištu. Koliko je on bio zaprepašten, bili smo i mi, i to zbog načina na koji se pojavio. Ulazio je u dvorište kao da je bio sto posto siguran da tu nema nikoga. Netko se od naših snašao i zatražio da se preda, no vojnik se počeo povlačiti natrag prema njihovim položajima i pucao po nama. Poslije su mi gardisti kazali da nisu imali izbora; morali su ga skinuti. Da je uspio pobjeći, javio bi naše položaje, a mi bismo se morali povući i zasjeda bi propala. Bio bi upitan daljnji tijek bitke, pa i sam naš opstanak.

Za to nam se vrijeme prvi tenk u koloni približio na svega dvadeset metara. Kako je najvjerojatnije bio potrošio svoj bojni komplet, skrenuo je prema dvorištu na lijevoj strani ceste i propustio drugi tenk u koloni da nastavi napad.

Pozvao sam Biloglava da uništi taj tenk. Biloglav je naciljao i okinuo.

Pogodio ga je. Tenk nije eksplodirao, već je i dalje normalno radio, ali je iz njega izlazio mali crni dim.

Beluhan se u međuvremenu vratio natrag na prvi položaj i rekao da je obavio zadaću. Biloglav je ponio višekratni protuoklopni ručni bacač u dvorište kad smo čuli pucanje greda iznad nas. U tom trenutku, kako je kuća ispred nas bila sva u plamenu, počeo se rušiti krov, a dio zida iznad druge deke, koji je držao krov, padao je prema nama četvorici koji smo se nalazili na otvorenom u dvorištu. U zadnji sam čas stao kraj zida suprotne kuće i izbjegao da na mene padne zid. I Biloglav je uočio što se zbiva. Naslonio se kraj zida kuće s koje je padao zid i izbjegao da zid padne na njega. Beluhan i Sipa nisu se uspjeli skloniti. Zid je pao na njih. Beluhan je zadobio velike modrice na nadlaktici i modrice po cijelom tijelu. Sipa je također imao modrice po cijelom tijelu i jednu popriličnu udubinu na kacigi. U normalno vrijeme kad bi se tako nešto dogodilo, čovjek bi izgledao slomljeno. No svi smo znali da je to ništa u odnosu na ono što nam se može za nekoliko minuta dogoditi, pa i nismo svraćali veliku pozornost. Tražio sam da se njih dvojica povuku u sanitet. Nisu htjeli otići u pozadinu, već su ostali s nama. Poslije, kada je sve to prošlo, Sipa se više nikad nije odvajao od te kacige. Zbog udubine na kacigi ili zbog toga što mu je kaciga spasila glavu, samo je on to znao.

Nakon što se slegla prašina u dvorištu, zauzeli smo ponovno položaj kraj ograde. Uočio sam da je zid koji se srušio pao na otvoren sanduk projektila za višekratni protuoklopni ručni bacač. Jedan je otvoren sanduk projektila eksplodirao, ali na sreću nikoga nije ozlijedio. Ostali smo samo s dva projektila za višekratni protuoklopni ručni bacač i tri zolje.

Tenk koji se nalazio u polju između pruge i ceste približio nam se na oko stotinu metara i sve je jače djelovao po našim položajima. Tenk koji je trebao nastaviti napad tukao je po pozadini jer su mislili da je tenk pogođen iz naše pozadine.

U međuvremenu su iz pogođenog tenka zapovjednik i punjač tenka otvorili lukove i počeli izlaziti. Od nas su bili udaljeni svega dvadesetak metara. Kad su izišli, nudili smo im mogućnost da se predaju i da prijeđu na našu stranu, no oni su nakon izlaska iz tenka krenuli prema svojim položajima. Da smo ih pustili, odali bi naše prve položaje. Imali smo, dakle, samo jedan izbor.

Nakon toga vozač je naglo okrenuo tenk, izišao na cestu i velikom brzinom krenuo natrag u Paklenicu. Ostali su neprijateljski tenkovi štitili njegovo izvlačenje djelujući po našim položajima. Nakon toga i ostali su se tenkovi okrenuli i otišli prema Paklenici. Nisam dopustio da ih gađaju jer smo ostali samo s nekoliko protuoklopnih projektila, a nisam znao njihove daljnje namjere. Poslao sam jednoga gardista da iz pozadine skupi protuoklopna sredstava i donese ih na prvi položaj.

Odjednom se iz Paklenice pojavio vojni sanitetski kamion. Vozač je parkirao vozilo s lijeve strane ceste prema dvorištu jedne kuće, u ravnini s bojnim oklopnim prije-vožnjakom i tenkom koji su još bili u polju na desnoj strani ceste. Oko sanitetskog se kamiona skupilo dosta neprijateljskih vojnika. Nismo pucali po njima. Dopustili smo im da kupe svoje ranjene i poginule. Jedna skupina neprijateljskih vojnika zalegla je kraj vozila i počela pucati po nama. Uzvratili smo. Bili smo precizni te su se i oni morali povlačiti. Sanitetsko su vozilo ostavili.

Nakon toga iz Paklenice je naišao tenk. Tako je precizno djelovao po nama na prvim položajima da smo se opet morali skloniti u podrum. Polako se približavao. Počeo je mijenjati ciljeve. Izišao sam iz podruma i zalegao kraj ograde. Vidio sam da je tenk zauzeo položaj na lijevoj strani ceste, oko osamdeset metara od nas.

Odjednom čujem kako netko viče. Iza mene, na lijevoj strani ceste u jarku bio je jedan gardist. Tražio je da mu netko kaže kako se rukuje osom. Taj je gardist 14. listopada 1991. godine. došao s položaja u Novom Grabovcu iz 4. satnije 1. bojne 1. A brigade ZNG-e. Zvao se Vajta. Imao je izvrstan položaj da osom uništi tenk. Odlučio sam mu objasniti kako se njome rukuje. Vidjevši da je osa napunjena, rekao sam mu da na njemu ima položaj U - ukočeno i O - otkočeno. Morao je staviti na O - otkočeno. Otkočio je i naciljao tenk.

- Vidiš li križić na ciljničnoj napravi? - pitao sam.

- Da - odgovorio je.

- Tim križićem ciljaj spoj tijela i kupole tenka.

- Jesam!

- Sada možeš okinuti! - rekao sam. Okinuo je.

“Pogodio ga je!” čulo se sa svih strana oduševljeno klicanje. Svi smo se veselili. Pogođen je još jedan tenk. Nije eksplodirao, ali je iz njega izlazio crni dim. Posada je počela izlaziti iz tenka i bježati prema svojoj pozadini.

No nismo se dugo veselili. Iz Paklenice je stizao još jedan tenk. Zauzeo je položaj već na samom početku sela. Od nas je bio udaljen negdje oko tri stotine metara. Počeo je tući prema našim prvim položajima. Budući da je djelovao po nama, nismo ga mogli ciljati. S druge strane ceste onaj isti gardist Vajta ponovno je zalegao u jarak i želio uništiti tenk. Zvao me da mu kažem kako se puni osa. Rekao sam mu da s projektila skine poklopac, stavi ga u osu i zavrne nadesno.

Stavio je projektil u oružje, naciljao i okinuo, ali je ovaj put promašio tenk. Projektil se najvjerojatnije zakvačio za električne žice koje su visjele po cesti. Tenkovska je posada uočila Vajtu i ispalila projektil u obližnju kuću. Gardist se sagnuo u jarak, a kad se prašina slegla, vidio sam da je ostao živ. Nakon toga sklonio se iza kuće.

U međuvremenu se tenk, koji se nalazio na našoj desnoj strani ceste u polju oko stotinu metara, počeo izvlačiti prema nedovršenoj kući na kat, gdje je njihov borbeni oklopni prijevožnjak imao položaj. U tom smo trenutku shvatili da se povlače. Oko nedovršene kuće na kat skupilo se oko četrdeset vojnika. Od sreće i radosti što smo ih slomili ponovno smo počeli vikati da se predaju. U jednom smo trenutku imali osjećaj da se stvarno žele predati jer smo vidjeli kako se ta skupina na našoj desnoj strani ceste kreće po jarku prema nama. Prestali smo pucati po njima.

No tridesetak metara od nedovršene kuće na kat, gdje su bili zauzeli položaje prema nama, ispod ceste se nalazio mali mostić. Iskoristili su naše nedjelovanje i ispod tog mostića provukli se na lijevu stranu ceste u dvorišta te pobjegli prema svojoj pozadini. Nisu se mogli izvlačiti po svojoj desnoj strani ceste jer je između njihova položaja kod nedovršene kuće na kat pa do sljedeće kuće bio razmak oko sedamdeset metara. Na tom bi prostoru bili laka meta.

Počelo se mračiti. Tenk se počeo izvlačiti iz dvorišta nedovršene kuće na kat penjući se na cestu. Iz pješačkog smo oružja pucali po njemu. Kako su bili u panici, posada je zaglavila tenk u jarku kraj ceste i napustila ga.

T 34 koji je zaglibio u jarku

Odmah iza tenka posada na bojnom oklopnom prijevožnjaku počela se isto tako penjati na cestu. Zauzeo sam položaj u jarku s desne strane ceste.

Otpakirao sam zolju. Kako se već spustio mrak i više nisam vidio ciljničku spravu, otprilike sam naciljao bojni oklopni prijevožnjak koji se već popeo na cestu i u žurnom pokretu kretao prema Paklenici.

Opalio sam. Bilo je to moje prvo pucanje iz zolje i to još na pravu metu. Projektil je prošao iznad prijevožnjaka. Nisam ga pogodio. Nakon mene Vajta je također ciljao bojni oklopni prijevožnjak osom, no ni on ga zbog mraka nije mogao pogoditi.

Nazvao sam Vira 112 da djeluje po Paklenici kako bi otežao uzmicanje neprijatelju. Vir 112 javio se i nekoliko projektila ispucao na Paklenicu.

Na prvim sam položajima opazio Matulina, iz moga bivšeg voda. Imao je poluautomatsku snajpersku pušku. Prije nekoliko dana napomenuo sam mu da mi mora ostaviti tu poluautomatsku snajpersku pušku prije nego što ode, no kako su baš taj dan trebali otići, u tom je metežu ostao do kraja s nama braniti selo. Rekao mi je da ne može vjerovati što se dogodilo i da mu je žao što mora otići. Uzeo sam poluautomatsku snajpersku pušku i dao je gardistima na prvom položaju kao dopunsko oružje.

Otišao sam do posade na netrzajnom protuoklopnom topu da vidim zašto oni nisu tukli po tenkovima. Objasnili su mi da nisu mogli jer je netrzajni protuoklopni top ostao na otvorenome kraj jarka tako da je posada bila u funkciji pješaštva. Zaključio sam da trebamo naći neko primjereno rješenje kako bi se netrzajni protuoklopni top iskoristio u sljedećim mogućim neprijateljskim napadima.

Vratio sam se na prvi položaj i zapovjedio da noćas nitko ne smije ići naprijed kupiti ostavljenu neprijateljsku tehniku jer je postojala mogućnost da netko i strada. Od zapovjednika vodova tražio sam da naprave zamjenu kroz noć između gardista koji su bili na prvim položajima i onih koji su bili u pozadini. Gardistima koji su bili na prvim položajima za vrijeme napada trebao je odmor.

Tako je na stražu u dvorište prve kuće dragovoljno došao Buco. Zbog njegove tjelesne građe za njega nije bilo odgovarajuće vojne odore. Na sebi je imao civilni plavi kombinezon. Gardisti su ga već dobro poznavali i počeli ga zafrkavati. Objasnili su mu da mora stajati tu kraj ograde i ni po koju cijenu ne smije spavati jer neprijatelj po noći dolazi do samih prvih položaja i kolje one koji spavaju ili ih zarobljava.

Pri obilasku položaja vidio sam da Buco stoji na kiši, i to sav mokar. Najvjerojatnije se od straha nije ni maknuo, a kamoli sklonio od kiše. Poslao sam ga u sklonište da se osuši.

Oko dvadeset i trideset sati neprijatelj je prestao topnički djelovati, a kroz noć je padala lagana kiša. Bio sam umoran, mentalno i fizički. Toliko mi je toga strujalo glavom.

Danas su bili ranjeni iz 1. satnije 1. bojne Tomislav Velić, Domagoj Gracin i drugi.

Sedamnaestoga listopada rano ujutro prestala je padati kiša. Oblaci su se razišli i bio je lijep sunčan dan. Neki su gardisti već otišli naprijed pokupiti zarobljenu tehniku. I ja sam im se pridružio. Stigao sam do prvog tenka na cesti, koji je bio okrenut prema našoj strani. Vajta ga je pogodio točno u spoj kupole i tijela tenka - mjesto gdje je tenk s čelne strane najranjiviji. Taj je dio tenka inače teško pogoditi.

Neki su gardisti već ušli u tenk i našli dvije automatske puške, nekoliko bomba i nekoliko stotina metaka za automatsku pušku. Otišao sam do kraja Staroga Grabovca i uvjerio se da je neprijatelj kroz noć napustio prve položaje. Otišao sam do tenka koji je bio zaglibljen u jarku na desnoj strani ceste. Neprijatelj je uništio tenkovsku cijev. Ušao sam unutra i ustanovio da je uništen i iznutra te da nema udarnu iglu u zatvaraču.

Iz tenka sam krenuo prema sanitetskom kamionu. Dio gardista na čelu s Poturičekom već je popravljao sanitetsko vozilo. Nastavio sam do pogođenog tenka u želji da ga pokrenem i odvezem na našu stranu. Ušao sam u tenk i na prvi pogled vidio da je unutra čitav. Budući da sam ne tako davno došao iz ročne vojske JNA, tenk sam znao u detalje. Bio sam zapovjednik posade na takvu tenku. Provjerio sam može li se kupola okretati. Nije mogla, ali sam ju svejedno učvrstio. Otišao sam na vozačko mjesto. Znao sam da vozač pri pogađanju ima najmanje vremena za izlazak iz tenka.

Zarobljeni sanitetski kamion

Otvorio sam poklopac jedne kutije lijevo od vozača, gdje se inače drže razni osigurači i prva pomoć. U kutiji je bio automatski pištolj “Škorpion” i nekoliko kutija strjeljiva za njega. Instrumenti table bili su čitavi.

Otišao sam do glavnih osigurača i ustanovio da su izgorjeli. Zamijenio sam ih, spojio dovod goriva iz drugog spremnika i otišao ponovo na vozačko mjesto. Upalio sam grijač i startao. Pokretač se upalio, ali motor ne. Ni nakon nekoliko pokušaja startanja motor se nije upalio. Oko tenka se skupilo dosta gardista. Morao sam ga na brzinu skloniti jer se nalazio u vidnom polju neprijateljskih tenkova kod motela “Sjever”. Ponovno sam ga pokušao pokrenuti.

Ovaj je put motor upalio. Malo sam ga zagrijavao na mjestu. Od gardista sam tražio da se maknu dok ne sklonim tenk iza kuće. Odvezao sam ga iza kuće i izišao. Gardisti su se počeli penjati na tenk i pucati u zrak od veselja. Tražili su da ih provezem po gradu. Ušao sam u tenk i krenuo naprijed. Kako sam naglo startao, poslije su mi rekli da je jedan gardist, koji se nije dobro držao, pao s tenka i slomio ključnu kost.

Krenuli smo prema zapovjedništvu.

Putem su se neki gardisti u hodu penjali na tenk. Tijekom vožnje i dalje su od veselja pucali u zrak. Stigavši do zapovjedništva, ugasio sam motor i ostavio tenk na cesti. Pokušao sam popraviti kupolu tenka u namjeri da ga vratim na prvi položaj, no trebao mi je alat, kojeg mi nismo imali, pa sam neke gardiste poslao u grad da ga pribave.

Do zapovjedništva 1. satnije došao je i zapovjednik 1. bojne Rašić. Čestitao nam je na uspjehu i ispitivao me kako se to dogodilo. Upravo sam mu počeo objašnjavati, kad je oko jedanaest sati neprijatelj počeo topnički djelovati po selu i gradu. Nisam znao koliko je ljudi ostalo na prvim položajima niti sam mogao provjeriti što se zbiva jer sam samo ja imao radiovezu na prvim položajima. Postojala je mogućnost da neprijatelj ponovno krene u napad. Zatvorio sam luk tenka na kupoli i otišao na prve položaje. Tamo je bilo mirno. Neprijatelj nije pješački krenuo u napad, ali je i dalje intenzivno tukao Stari Grabovac. Zaključio sam da je vidio naše pokrete pa nam je želio prekinuti veselje.

Oko trinaest sati u pomoć nam je došao dio Izvidničke satnije 1. A brigade ZNG-e Blaženko Nikolić - zapovjednik, Anđelko Đerek, Antun Sabo, Blatančić, Branko Levak, Darko Babić, Dinko Batur, Enes Demirović, Ilija Ađaga, Josip Brnjak, Luka Janković Robija, Nermin Arnautović, Rade Salatović, Robert Tupek, Terihaj, Tomislav Lukačević Tarzan. Inače, oni su prije nekoliko dana bili stigli na ovaj teren. Bili su smješteni u Novskoj.

Smjestili su se u treću kuću iza prvih položaja, na desnoj strani ceste. Sa sobom su donijeli kutiju s dosta boca punjenih nekim “koktelom”. “Koktel” je trebao biti lako zapaljiv i boce bi se trebale baciti na neprijateljske tenkove.

Oko četrnaest sati dan je znak za zračnu opasnost. Ubrzo potom nadletjeli su neprijateljski zrakoplovi. Djelovali su negdje u pozadini.

Izgled pruge nakon raketiranja

Oko šesnaest sati neprijatelj je prestao topnički djelovati. Otišao sam do zapovjedništva 1. satnije popraviti tenk. Stigavši tamo, vidio sam da tenka više nema na cesti. Gardisti koji su bili kod zapovjedništva, rekli su mi da su došli neki iz grada i odvezli ga. Kamo, to