Trećega kolovoza oko jedan sat ujutro do nas je došao Rašo. Tada smo opet razgovarali kako bi trebalo organizirati snage da se zauzme brdo. Rekao mi je kako će nam se priključiti Delta, 3. satnija. On će sutra oko devet, deset sati doći do nas i tada bismo mi zajedno trebali krenuti u napad. Ovaj bismo put trebali zauzeti Ilijino brdo. To je glavica s lijeve strane Strmničkog brda. Znači, pokušaj je bio, ako se već ne možemo popeti na nj, onda da ga barem pokušamo zaobići. To je bila dobra zamisao. Nakon toga smo otišli na spavanje.

Ujutro smo doručkovali, spremili se i čekali Deltu. Dok smo čekali, rekao sam Čileancu da nisam zadovoljan njegovim radom u izvidničkom vodu i da on kao takav zbog sebe i nas ne može biti u izvidničkom vodu. Nije to posao za njega. Potražio sam mu drugi posao u bojni: mjesto vozača u prometnom vodu 1. bojne. I tako je Čileanac prešao u prometni vod.

Tada nas je opet bilo devet, i to Mile, Levi, Viky, Švabo, Alan, Božo, Pejo, Tolić i ja.

Prošlo je i jedanaest i dvanaest sati, Delta se nije pojavio. Razlog njegova nedolaska nismo znali. Kako nije bilo smisla da opet idemo sami na te položaje jer ne bismo mogli ništa učiniti, nismo nikamo otišli. Ostatak smo se dana odmarali i pokušali okupati.

Poslije podne do nas su došli Rašo i Zagi i od njih smo dobili ponovno isti zadatak. Samo što je ovaj put bilo određeno tko će kojim putem ići u napad.

Delta će ići s lijeve strane iz smjera Zavale, a mi s desne strane rano ujutro u pet sati.

Četvrtoga kolovoza rano ujutro spremili smo se Levi, Švabo, Alan, Božo, Pejo i ja, dok su u bazi ostali Mile, Viky i Tolić te smo oko četiri sata otišli na zadatak. Sat vremena nakon našeg odlaska u bazu je došao Delta. On je mislio da svi zajedno odavde idemo na zadaću. Bio je opet nesporazum.

Ovaj smo put odlučili prevesti se skroz do Gorogaša. Na tom je dijelu neprijatelj nadzirao dio puta i mogao ga je topnički pokriti. Srećom mi smo na tom dijelu vozili najviše što smo smjeli i izbjegli smo moguće iznenađenje.

Ispod Gorogaša stigli smo oko pet sati ujutro. Delte nije bilo na početnim pozicijama. Pokušao sam ih na radiovezu dozvati, ali ih nisam dobio. Nakon toga odlučio sam da ih ne čekamo jer je svaki znao svoju zadaću.

Formirao sam kolonu i krenuli smo prema Ilijinu brdu. Hodali smo kroz gustu šikaru i teško prohodan teren. Za sat i pol stigli smo gotovo do vrha. Na tom je dijelu prestala šikara. Bili su tu i tamo neki grmovi, ali nedovoljni da se svi sklonimo iza njih. Tu sam ostavio Božu, Švabu, Alana i Peju, a sa sobom poveo Levija.

Ova su se četvorica rasporedila i zauzela položaje da nas štite. Levi i ja krenuli smo na sami vrh. Malo po malo i popeli smo se na vrh. Gore nije bilo nikoga. Ta se glavica nije mogla držati na samom vrhu jer je bio šiljast i gol. Nije imao nikakve šikare iza koje bi se mogao netko skriti i motriti položaje.

Malo smo motrili i opet neprijatelja primijetili na Strmničkom brdu, ali na glavicama s lijeve strane nismo ih odmah uočili. Tada sam rekao Leviju da se malo niže glavice odmorimo i čekamo Deltu. Ona su se četvorica skupila i ostala na rubu šikare malo niže od nas i tu su čekali Deltu.

Da bismo iskoristili vrijeme, rekao sam Leviju da ću ja nešto pojesti. On je na to samo rekao da on nije gladan i da ide malo motriti.

Uzeo je moj dalekozor i otišao. Ja nisam ni zamijetio da je kod mene ostavio pušku. To sam primijetio tek kad sam uvelike počeo jesti. Nisam ni pogledao kamo je otišao motriti. Odjednom čujem pucnjavu na vrhu glavice.

Kako sam znao da Levi nema puške, znači da puca neprijatelj. Bacio sam hranu, uzeo svoju i njegovu pušku i krenuo prema vrhu. Na samom sam se vrhu našao s Levijem. On je upravo dotrčao s druge strane glavice. Primijetio sam da šepa. Pitao sam ga što je bilo.

Odgovorio je: “Ništa.”

Opet sam gapitao: “Kako ništa?”

Tada mi je rekao da s vrha nije mogao dobro vidjeti jer mu sunce izravno tuče u oči i nije se mogao nigdje sakriti pa je odlučio prijeći na drugu stranu glavice u žbunje. Zauzeo je položaj za motrenje. Motrio je dok nije ispred sebe ne više od sto metara primijetio neprijateljskog vojnika kako zauzima položaj, stavlja tromblon na pušku i okreće cijev prema njemu. Shvatio je da hoće njega gađati. Levi se tada digao i počeo trčati na moju stranu glavice. Neprijateljski je vojnik ispalio tromblon i počeo pucati po njemu, ali mu je Levi ipak uspio pobjeći. No u tom je trčanju ipak ozlijedio gležanj.

U međuvremenu su se ostali popeli na vrh glavice i htjeli nam pomoći. No pomoć nam nije trebala. Alana sam poslao da pomogne Leviju spustiti se na put i da tamo pričeka Deltu. Kad Delta stigne, da ga dovede na položaj.

Božo je ostao sa mnom na glavici, a Švabo i Pejo su se vratili u šikaru. Prije nego što su se spustili, rekao sam im da sada postoji mogućnost da neprijatelj otvori topničku paljbu po nama. U to ne vjerujem jer smo strahovito blizu jedni drugima i jednostavno ne žele riskirati. No postoji mogućnost da nas pješački napadnu.

Stoga sam njih dvojicu rasporedio ispod glavice, a ja i Božo smo ostali sami na vrhu glavice i motrili te čekali topnički ili pješački napad.

Ubrzo je počeo topnički napad, ali dovoljno daleko od nas da se nismo morali bojati. Potom sam nazvao Gavrana 4 i navodio ga na Strmničko brdo. Ubrzo su oni prestali topnički nas tući, potom sam i ja prestao navoditi naše topništvo. Mi smo i dalje nastavili čekati Deltu.

I negdje oko petnaest sati stigao je Delta. Na položaj ih je doveo Alan. Kako sada više nije bilo smisla ići dalje, zamijenili su nas na glavici. U kratkim sam im crtama objasnio što nam se dogodilo i na što trebaju najviše pripaziti. Potom smo se spustili s glavice na put i odvezli se u Mokošicu na zasluženi odmor.

Od Gorogaša do raskrižja ispred Šćenica Bobana i Suše projurili smo da nas topnički ne pokriju. Prošli smo bez problema. U bazu smo stigli oko dvadeset sati.

Kad smo se vratili, Levija smo odvezli u stacionar. Dijagnoza je bila da je uganuo gležanj. Bit će nekoliko dana na bolovanju. Tada su se ostali izvidnici šalili na njegov račun: “Da, bolje je uganuti gležanj nego glavu.”

U noći oko dvadeset i dva sata do nas je došao Rašo s novom zadaćom. Morao sam se odmah javiti u 3. i 5. bojnu da ih sutra ujutro odvedem na početne pozicije pri zauzimanju Strmničkog brda. Nakon tog razgovora odlazim u 5. bojnu, oni su mi bili najbliži.

No tamo sam dobio drugu obavijest: da ja sa svojima i trideset gardista iz 3. bojne te sedamnaest gardista iz 5. bojne sutra ujutro odem s različitih strana zauzeti Strmničko brdo. Na tom dogovoru dobio sam ponudu od zapovjednika 5. bojne Koradea da mu budem zamjenik. Dao mi je nešto vremena da razmislim. Vratio sam se u bazu i spremao se za sutrašnju zadaću.

Prije odmora pokušao sam dobiti Rašu da vidim koja je u stvari moja zadaća u svemu tome. Nisam ga dobio, a Zagi nije ništa o tome znao.

Petoga kolovoza oko tri sata ujutro Božo, Alan, Pejo, Švabo i ja odlazimo na zadaću. U bazi su ostali Mile, Tolić, Levi i Viky.

Na početne položaje dolazimo nešto poslije četiri sata. Za početak sam mislio popeti se nešto malo iznad Gorogaša, još jedanput pregledati prilaze prema Strmničkom brdu i isplanirati napad. Popeli smo se na naš prvi položaj južno od Gorogaša, koje je držala 1. satnija. Položaj je bio veoma blizu puta, tako da smo se brzo popeli.

Kad sam vidio da je situacija kao i jučer, svoje sam poslao na cestu neka doručkuju i čekaju ostale, a ja ću otići naprijed i motriti neprijateljske položaje. Tamo ću donijeti odluku idemo li zauzeti položaj ili ne.

Prije nego što sam krenuo dalje, gardiste iz 1. satnije pitao sam gdje im je prvi desni susjed. Odgovorili su da točno ne znaju, ali su rukom pokazali skroz desno prema Grepcima. Uglavnom, ispred njih nema nikoga. Napustio sam ih i krenuo dalje. Prostor sam prolazio bez velika opreza jer sam mislio da imam još puno do neprijateljskih položaja. Nisam se puno udaljio kad sam na jednom malom uzvišenju ispred sebe čuo neke glasove. Mislio sam: “Pa nije valjda neprijatelj tako blizu nas, a da mi to ne znamo.”

Ja sam bio oko pedeset metara ispod njih na čistom prostoru. Prostor je bio obložen velikim kamenjem, iza kojega sam se jedva skrio. Nekako sam se sklonio i pokušao ih identificirati. Kako sam bio jako blizu njih isključio sam motorolu jer me ona mogla izdati.

Sunce je bilo jako i svijetlilo je ravno u mene, a oni su bili u sjeni i oko njih je bila dosta gusta šikara. Nisam ih mogao prepoznati. Razgovarali su i bez straha se šetali glavicom.

Mogao sam ih skinuti, no postavio sam si pitanje: “Što ako su naši?” Tada bih napravio najveću pogrešku. Zbog toga sam odlučio pričekati i precizno identificirati čiji su.

Sunce je već jako zapržilo i meni je bilo vruće.

Ujutro sam na sebe stavio košulju, a ispod košulje sam imao pancirku. Htio sam skinuti pancirku i košulju, no ovdje bi moj svaki pokret bio otkriven.

Prošao je jedan sat otkako sam na ovome mjestu. Mislio sam: “Samo da moji ne dođu za mnom.” Premda sam im rekao da budu na cesti dok ih ne pozovem.

Odjednom su počele padati granate oko nas. Više su padale oko mene i iza mene nego prema njima. Padale su tako precizno da i uz pomoć njih nisam mogao točno zaključiti koji su to ispred mene. Mislio sam - pa nije valjda da tako precizno gađaju prostor ispred sebe.

Počeo sam misliti ružne stvari o gardistima kraj kojih sam prošao i došao u ovu situaciju. Kako uopće mogu biti na nekom položaju a da ne znaju tko su im susjedi i gdje su?

Sunce je bilo sve jače i jače. Bilo mi je jako vruće. Kako sam naprtnjaču s vodom i hranom ostavio dolje na cesti, nisam mogao ni jesti ni piti.

Prošao je i drugi, treći i četvrti sat. Neprijatelj je i dalje nastavio u nepravilnim razmacima tući prostor oko nas. Pravo je čudo kako nisam bio ranjen. Još nisam mogao prepoznati čiji su. Čuo sam ih kako razgovaraju, ali nisam mogao prepoznati ni glas, a kamoli o čemu razgovaraju.

Bio sam sve iscrpljeniji i umorniji. Umorilo me sunce, žeđ, glad i neizvjesnost.

Došlo je i četrnaest sati. Tada sam odlučio - kud puklo da puklo. Dignut ću se i pokušati pretrčati prema našim položajima. Samo sam morao izbjeći dvije stvari. Prvo, da se ne dignem i ne počnem trčati kad bi na mene pao sljedeći plotun, i drugo trčati dovoljno brzo po kamenju da me ovi ispred mene ne uoče i ne skinu.

Još sam malo ostao i za to vrijeme brojio koliko je vrijeme između prvog i drugog pada mina. Vrijeme je bilo veoma kratko. Digao sam se i kao planinska koza počeo skakati po vrhovima kamenja i trčati prema našima.

Kad sam ocijenio da bi mine mogle pasti, bacio sam se iza neke škrape i pričekao da padnu i eksplodiraju. Mine su pale oko mene i, srećom, nije mi bilo ništa.

Opet sam se digao i nastavio prema našima.

Malo po malo i stigao sam do naših prvih položaja. Pokušao sam vrijeđati gardiste na položaju, ali sam vidio da to nema smisla. Oni su samo gardisti. S njima nije bio ni jedan zapovjednik. Otišao sam do svojih.

Kad sam došao, prvo što su me pitali: “Pa dobro, gdje si ti?” U početku im nisam ni mogao ni htio pričati. Skinuo sam sve sa sebe, napio se vode, najeo i pokušao malo odmoriti.

Nakon nekog vremena, kad sam se odmorio, rekao sam im što se dogodilo. Za to je vrijeme neprijatelj prestao topnički tući po položajima. Sada je sunce bilo iza nas. Spremili smo se i krenuli do naših prvih položaja. Kad smo se popeli do njih, pitao sam gardiste iz 1. satnije gdje i tko im je desni susjed. Opet su odgovorili da ne znaju točno, ali misle da bi tamo trebale biti Žune.

Pokušao sam stupiti u kontakt sa Žunama. Uskoro sam ih dobio radiovezom. Pitao sam da li po tada važećoj karti pozicija netko njihov drži sporni položaj.

Odgovorili su da bi trebao netko njihov biti tamo.

Pitao sam ih koja ima je šifra na radiovezi.

Odgovorili su nam.

Napustili smo položaj i krenuli prema njima. Kad smo ih vizualno uočili, nazvao sam ih.

Javili su mi se.

Da bih bio siguran da su to oni, tražio sam da se okrenu prema našim položajima i da onaj koji s nama razgovara, lijevom rukom digne pušku u vis.

Vojnik se ispravno okrenuo prema nama i dignuo lijevom rukom pušku u vis. Bile su to Žune.

Popeli smo se do njih i ispričao sam im da sam ih mogao pobiti. I rekao im isto što i našim gardistima iz 1. satnije.

Vrijeme se odjednom naoblačilo i spremala se kiša. Do prije početka kiše navodio sam Gavrana 4 na Strmničko brdo. Kako je bilo kasno za bilo kakav početak napada, odlučio sam da se svi povučemo. Oko dvadeset sati navečer spustili smo se i otišli u bazu.

Kasno navečer do nas je došao Rašo po izvještaj o neuspjeloj zadaći. Za sutra nismo dobili nikakvu zadaću. Tada sam mu rekao za Koradeovu ponudu.

Kad sam mu ispričao, vidio sam da nije bio baš oduševljen i imao sam osjećaj kao da on zna za to.

Šestoga kolovoza bio je dan odmora. Poslije podne smo se malo kupali, a većim dijelom odmarali. Svojima sam rekao kako postoji mogućnost da se vratim u svoju staru postrojbu. Njima je to bilo drago čuti, ali su počeli postavljati pitanja što će biti s njima.

Oko dvadeset i dva sata do nas je došao Rašo s novom zadaćom. Trebam otići k zapovjedniku 5. bojne na dogovor da zajedno s njima zauzmemo Lisnik, tt 795. Otišao sam do njega. Na brzinu sam se dogovorio za akciju. Tom me prilikom ponovno pitao da li sam razmislio. Odgovorio sam da ću mu sutra reći. Nakon toga vratio sam se u bazu.

Komentari (7)

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6