Dvadeset i sedmoga svibnja oko tri sata rano ujutro do nas su u Topolo došli Rašo i Krešo. Dobili smo novu zadaću. Inače, kad god je Rašo do nas dolazio, bilo to danju ili noću, nikada nije došao samo da nas vidi kako smo, nego smo uvijek dobivali neku novu zadaću. A on je to znao prenijeti gotovo kad je već i odlazio: “Znaš, gotovo sam ti zaboravio reći, sutra odi to i to odraditi.”

 S njim mi je bilo lako raditi, bio je korektan i prema meni i svima nama. To što smo mi radili puno više od ostalih, tu on nije mogao puno pomoći. Jednostavno je bio takav čovjek. Ne bi ni mrava zgazio kad bi mu stao na put. Za svakog je imao opravdanja. A veoma je dobro znao tko radi, a tko ne. No kad se tražilo da se netko pohvali, svima je podjednako dijelio. To nije bilo u redu. Na kraju svega mislim da je ipak trebao u puno slučajeva presjeći i reći da se više ne može ovako. No nije. Zašto nije, to samo on zna.

Zadaća nam je bila pokupiti dvadeset gardista iz naše 3. satnije i petnaest gardista iz 4. satnije te organizirati napad i po mogućnosti zauzeti neprijateljske položaje ispred Križeva brda, tt 531. Koje točno položaje, nije mi precizno znao reći.

Odgovorio je: “Odi vidi što možeš uraditi.” Tada mi je rekao kako su Žune ušle u Slano i da će oni isto tako ići u napad po glavicama desno od ceste Slano - Orahov Do.

Oko četiri sata ujutro spremili su se Mile, Poturiček, Levi, Palestinac, Turbo i Krešo i krenuli smo prema Čepikućama.

Kako su Ivo, Božo, Kiki, Marek i Slogar na položaju, u selu je ostala Viky, Žic, Puška i vozač Šarić. U Čepikuće smo stigli malo prije pet sati ujutro. U tom selu smo se svi ostali skupljali. Dok smo se skupljali, postavio sam si pitanje: “Zašto baš ja moram voditi gardiste iz drugih naših satnija i gdje su im zapovjednici satnija?” No sada je bilo kasno o tome razbijati glavu. Trebamo krenuti prema tim položajima.

Formirao sam kolonu i krenuli smo cestom od Čepikuća prema selu Mravnici. Kod kapelice smo se počeli penjati prema Malom Tmoru. Kad smo prošli Mali Tmor, spustili smo se prema Križeva brdu.

Nitko nije znao gdje su naši položaji, a pogotovo ne na našoj desnoj strani. Kako smo se penjali motrio sam ispred i desno. Pogled desno bio je veličanstven. Istočno od Malog Tmora u daljini je bilo smješteno Slano. Naše su snage tih dana ušle u Slano.

Kad smo se spuštali, neprijatelj je počeo topnički pucati. Granate su padale na obližnju glavicu. Uzeo sam kartu i utvrdio da je to Lisnik, tt 511. Malo sam bolje pogledao prema vrhu te glavice i uočio nekoliko gardista. Čiji su to gardisti, tada nisam znao. Samo sam vidio da su u vrlo nezgodnu položaju. Lisnik je brdo koje se postupno penjalo od sjeveroistočne, neprijateljske strane. Načinjeno je od sitnoga kamenja. Nije imalo škrapa u koje bi se gardisti mogli skloniti.

Na taj su položaj granate padale u plotunima. U početku su počele padati na sjeverni dio glavice s neprijateljske strane. Gardisti su se sklonili na južnu stranu vrha.

Granate su u plotunima počele padati sve bliže i bliže prema njima. Mislio sam, ako se tako bude nastavilo i dalje, trebam nekako pomoći tim ljudima. Uskoro će biti u veoma nezgodnoj situaciji.

Mile i ja smo se popeli natrag na Mali Tmor i promatrali što se to zbiva na Lisniku. Istovremeno je Matija Balaško, zapovjednik 3. voda u 3. satniji vodio ostale gardiste prema početnim položajima za napad. Na Križevu brdu, tt 531 naišao je na gardiste iz 5. bojne i pitao ih što tu rade. Mi nismo znali tko gdje drži položaje. 

Odgovorili su da oni drže tu položaj.

Potom ih je pitao znaju li gdje su im susjedi.Nisu znali točno odgovoriti, niti tko drži te položaje.

Neprijatelj je i dalje intenzivno nastavio pucati po Lisniku, ovaj put točno po našima. Poslije sam doznao da je neprijatelj prije toga držao položaje na Lisniku, ali su ih Gavrani istjerali. I sada su Gavrani na Lisniku.

Za to sam vrijeme pokušao identificirati njihove i naše položaje. I ubrzo ispred Križeva brda, na Vjetrenom i Zlin klancu primijetio sam neprijateljske vojnike. Desno od njih u podnožju Lisnika sa sjeverne strane kraj jednog šumarka primijetio sam nečije vojnike. Bilo ih je više od pješačkog voda. Raširili su se i kretali prema vrhu Lisnika. U početku sam mislio da su to Žune, jer su i trebali napadati tim smjerom. Kao povlače se. Kad sam malo bolje pogledao kroz dalekozor, primijetio sam da ti vojnici na glavi nose kacigu JNA izvedbe, na sebi su imali vjetrovke, zaštitnu masku.

Bilo mi je jasno da su to neprijateljski vojnici i idu zauzeti Lisnik.

U isto je vrijeme neprijatelj plotunima gađao položaje Gavrana na Lisniku. Vidio sam kako se neki gardisti jednostavno bacaju u podnožje samo da ih granate ne raznesu. Dobar dio među njima ostao je ležati na kamenu.

Poginuli su.

Radiovezom su tražili pomoć. Razmišljao sam kako da im pomognem. Neprijatelj ih topnički gađa, a mi ne znamo od kuda će ih još i pješački napasti.

Odjednom se javljaju tenkisti: “Ovdje Mungos, kako da vam pomognem?”

Tada sam se izravno umiješao i prvo ih pitao da mi lociraju svoj položaj.

Odgovorili su mi. Bili su negdje kod kapelice na ulazu u Čepikuće iz smjera sela Mravnica.

Potom sam ih pitao da li neposredno vide po karti poziciju Lisnik. Potvrdno su odgovorili.

Rekao sam im da gađaju oko tri stotine metara sjeverno od Lisnika.

Htio sam da gađaju neprijateljske vojnike koji su se počeli penjati na Lisnik.

Opalili su. No granata je eksplodirala jako blizu Gavrana. Rekao sam im da ne pucaju više. Oni nisu mogli pomoći.

Treba nam topništvo. Topništvo će nam biti od najveće koristi. Kako mi iz 1. bojne nismo imali svoje minobacače, a za druge u blizini nisam znao, nazvao sam Tigra 64.

Bio je to Gašljević, načelnik topništva u 1. A brigadi ZNG-e. On rijetko kad nije bio na radiovezi. Kad njega nije bilo, javio bi mi se Tigar 62, Edo.

Tražio sam da me spoji s topništvom i na brzinu mu objasnio da mi hitno treba topnička pomoć. Nije mu trebalo dugo.

Manje od pola minute odgovorio mi je: “Prati, idu prve.” Iz daljine čujemo ispaljenje.

Da bih kvalitetno mogao navoditi naše topništvo, tražio sam od njih da mi daju načelan smjer iz kojeg djeluju. To mi je trebalo da ih mogu precizno navoditi. Naime, ja sam im davao korekcije na temelju njihovih paljbenih položaja, a ne svojih položaja. Tako su oni mogli veoma brzo izračunati korekcije i veoma precizno pogađati.

Za nekoliko su sekunda granate eksplodirale. Mi smo očekivali da će pasti na tlo i tamo eksplodirati. No one su eksplodirale oko pedeset metara iznad tla u zraku. Odmah sam se sjetio zapadne Slavonije, gdje je neprijatelj ispaljivao na nas u Kričkama granate s vremenskim upaljačem.

Uz male korekcije slijedilo je ispaljivanje u plotunima.

Neprijatelj se iznenadio i nastalo je bježanje. Prvo su bježali u obližnji šumarak, a kad smo i taj šumarak plotunima pokrili, bježali su i iz njega. Naravno, onaj koji je mogao.

Nakon toga bilo je vidljivo da se više ne će moći penjati na Lisnik. Potom smo s nekoliko plotuna pokrili dio pod imenom Loznica i put Slano - Orahov Do. Nakon toga je neprijatelj prestao pucati minobacačima po Lisniku.

Tada je na Lisniku poginulo sedam pripadnika 3. bojne i to: Muhamed Ahmetović, Janez Cizl, Slobodan Gavrić, Ivica Gršić, Nenad Klaić, Ljudevit Ljubičić i Zoran Petrović, a jedanaest Gavrana bilo ranjeno. Bilo je to strašno gledati, a kamoli da se nađemo na njihovu mjestu. Ranjeni su pripadnici preneseni u bolnicu, dok se mrtve nije moglo prenijeti s brda ni 28. svibnja jer neprijatelj nije prestao sa napadima. Tijekom cijele noći 27./28. svibnja gavranovi izvlače svoje poginule suborce s Lisnika sve do ranih jutarnjih sati.

Ovdje se vidjelo kako treba funkcionirati topništvo. Na prednjoj liniji imati precizno oko i u pravo vrijeme na pravomu mjestu upotrijebiti moć topništva. Na taj način pješak postaje puno sigurniji kad zna da u svako doba dana i noći može dobiti topničku potporu.

Nekoliko je minuta slijedila tišina. Ni mi ni neprijatelj nismo tukli. Spustili smo se s Malog Tmora i krenuli na Križevo brdo s namjerom da organiziramo napad i zauzmemo Vjetreno i Zlin klanac.

Kad sam stigao u podnožje Križeva brda, čitavu sam skupinu podijelio u dvije skupine. Prvu skupinu od 3. satnije vodit će Matija na Zlin klanac, a drugu skupinu iz 4. satnije vodio je zapovjednik voda iz te satnije na Vjetreno.

Kako je meni čitavo današnje stanje bilo sumnjivo, ostao sam na Križevu brdu i bio u vizualnom kontaktu dok su te dvije skupine napadale. Sa mnom su ostali Mile i Poturiček.

Skupine su se veoma brzo odvojile i otišle u napad. Tijekom kretanja motrio sam neprijatelja i kretanje naših skupina, ne bih li primijetio nešto sumnjivo. Na neprijateljskim položajima nisam primijetio ni jednoga neprijateljskog vojnika.

Nakon kraćeg su vremena obje skupine prošle podnožje glavica i počele se penjati prema vrhu. Kad su se popeli negdje oko sto metara do vrha, odjednom su se pojavili neprijateljski vojnici i zauzeli obrambene položaje na tim vrhovima. Na te su položaje istrčali nekako sigurno. Pretpostavljao sam da su znali da dolazimo i čekaju nas.

To je isto primijetio i Matija. Pitao me što da radi.

Za to smo vrijeme zamijetili puno neprijateljskih vojnika, i ne samo da su zauzeli položaj za obranu na tim glavicama, već su zauzeli položaje na čitavoj crti između tih dviju glavica.

Rekao sam Matiji i drugoj skupini da se vrate na početne pozicije. Bez pogovora su se vratili. Neprijatelj je i dalje čekao na početnim položajima i nije djelovao po nama. Najvjerojatnije nije znao da se povlačimo.

Od napada sam odustao iz više razloga. Prvo, što su znali za naš napad i čekali nas baš na onim mjestima na kojima smo mislili probiti njihove prve položaje. Znači, čimbenik iznenađenja nije mogao biti.

Drugo, nisam htio snositi odgovornost ako tko pogine iz drugih satnija.

Treće, bližila se večer i ako bi se napad rastegnuo u noć, nisam baš bio siguran da smo za to bili spremni.

Opozvao sam napad. Nazvao sam Rašu i obavijestio ga o prekidu napada. Nakon toga smo se svi vratili u svoje baze dok su gardisti iz 5. bojne i dalje ostali na položaju na Križevu brdu.

Spustili smo se u Čepikuće. Tamo sam saznao, dok smo mi puzali po glavicama i napadali, moj bivši pripadnik Simunišek, on se nije skinuo, već je prešao u logistiku bojne, vozio je naš kamion TAM 110 po Čepikućama i pri tome se zabio u tenk T55 i, naravno, slupao ga. Srećom, nije bilo jako, ali dovoljno da nam je tako potreban kamion ostao u kvaru.

Čekali smo drugi kamion da nas preveze u Topolo.

Malo prije nas, s položaja Mesnice, tt 726 vratili su se Ivo, Božo, Kiki, Marek i Slogar. Dobili su zamjenu i nitko nije bio ranjen. Dobro su odradili svoju zadaću.

U međuvremenu su se Žic i Palestinac odlučili skinuti. Prihvatio sam njihovu odluku. Tada nas je ostalo dvanaest: Poturiček, Turbo, Mile, Ivo, Kiki, Slogar, Viky, Božo, Levi, Puška i Marek.

Oko pola noći do nas je došao Rašo s Jasenkom. Donijeli su nam razliku plaće. Nama ta razlika nije bila baš od neke koristi. Plaće su iznosile oko sedamdeset maraka po gardistu. Doduše, onima koji su imali obitelj, i te kako je trebao novac. Meni osobno nije trebao, ja sam ga trošio na filmove za fotoaparat i kasete za videokameru.

Tada nam je Rašo javio da odemo u Ploče u 4. satniju i uzmemo jedan kamion. Poslao sam vozača Šarića. S njim su otišli Poturiček, Marek, Kiki i Levi.

Usput su odvezli nove gardiste iz drugih satnija 1. bojne na položaje.

Karakteristika je pješačkih bojna bila da su u prosjeku bile popunjene oko četrdeset do pedeset posto brojnog stanja po ustroju prije nego što su bile upućene na južno bojište. Znači da je svaka bojna imala pješaka najviše za dvije satnije.

Stanje u pješačkim bojnama mjesec dana nakon dolaska na teren nije bilo baš sjajno. Nakon nekoliko žestokih bitaka za most u uvali Bistrini i okolici rezultat je bio velik broj poginulih, ranjenih i ozlijeđenih pripadnika brigade. Neke se bojne više nikad nisu mogle oporaviti od tih gubitaka. Stanje kod nas zapovjednika na nižim razinama i gardista bilo je takvo da nismo znali što je bilo gore: to što na nas padaju granate i pri tome se kamenje pretvara u granate, a nemaš se gdje skloniti, ili što nas sunce prži, ili što smo morali jedni te isti odrađivati puno zadaća. Teren, vremenske prilike, stalne zadaće i umor, u mnogih gardista to je bilo presudno da se odluče skinuti. I još je tome doprinijelo to što je gardistička plaća bila oko sedamdeset maraka. Nedovoljno za jednoga, a kamoli za nekoga koji ima obitelj i još k tome živi u gradu.Tako da nam se za jedan mjesec broj pripadnika, a što je najvažnije, pješaka, gotovo prepolovio. Potom je prosječno brojno stanje u satnijama bilo oko pedeset gardista, a na odlasku iz južnog bojišta broj pješaka u satnijama sveo se na manje od dvadesetak.

Unatoč tom što je cijelo to vrijeme primanje u ZNG-e bilo otvoreno za sve koji su ispunjavali potrebne kriterije, u bojne je dolazio zanemariv broj novih gardista. Zapovjednici su dobivali te morali organizirati veći broj zadaća, ali s manjim brojem pripadnika. Istovremeno su morali uvjeravati i dokazivati nadređenima u kakvim okolnostima 1. A brigada ZNG-e djeluje i izvršava zadaće na južnom bojištu te da se mora nešto po tom pogledu žurno mijenjati. Tada sam imao osjećaj kao da su nam naši nadređeni izdavali zadaće s nekom dozom sažaljevanja.

Tijekom obrane i napada u gotovo svim bojnama postojala je pretežno jedna te ista skupina ljudi koja je stalno izvršavala svoje i tuđe zadaće. Ti su gardisti i zapovjednici u načelu uvijek radili spontano i samoinicijativno. U njih je postojala doza ponosa pripadnosti nekoj bojni unutar brigade.

Dvadeset i osmoga svibnja Puška je otišao u Zagreb na liječenje. On se više nikada nije vratio u izvidnički vod. Imao je strašnih problema s bubrezima. Još je jedno vrijeme bio u gardi i nakon nekog se vremena skinuo, a i dalje je imao zdravstvenih problema s bubrezima. Poslije u 2000. godini slučajno smo se sreli u Vojarni vukovarskih branitelja u Zagrebu. Jedva sam ga prepoznao. On je prije bio jake građe, imao je jako nabildano tijelo i uvijek je bio spreman na šalu, a sada je oronuli stariji čovjek u licu, s nekom tetovažom oko vrata i potišten. Ispričao mi je da je jedno vrijeme bio ovisan i sada kad je napokon sredio svoje probleme, dobio je i mirovinu. Sada će pokušati živjeti normalnim životom. Nadam se da je danas tako, jer bila bi inače šteta za njega.

S Puškom je u Zagreb otišao i Žic, a Palestinac je otišao k liječniku u Ploče. Tada nas je ostalo jedanaest, i to Poturiček, Turbo, Mile, Ivo, Kiki, Slogar, Viky, Božo, Levi i Marek. Potom sam otišao u Klek k Raši, a on me odveo k zapovjedniku 1. A brigade ZNG-e Marekoviću i podrobno mu ispričao jučerašnji dan. U bazu sam se vratio kasno u noći.

Komentari (120)