Ćukovi izvidnici Lisnik
| Lisnik |
|
|
|
Sedmoga kolovoza oko tri sata ujutro Levi, Švabo, Božo, Alen i Pejo odlaze na zadaću. Meni je danas dvadeset i drugi rođendan i ostao sam u bazi kao ostali do sada te spremao neku proslavu. Ovo je prvi put da se otišlo na neku zadaću ovakva tipa a da ja nisam organizirao izviđanje. Za zapovjednika te skupine izvidnika odredio sam Levija. Njegova je šifra na radiovezi bila Omega 100. Tih su me dana u nekoliko navrata neki zapovjednici zvali na radiovezu. Nisu znali da više nema Kleka 10, tako da je Omega 100 imao zadaću i operatora na informacijama. Ujutro sam otišao po meso za roštilj, tri gajbe piva, štok, cigarete, čokolade i bombone. A potom i u Orašac po Kikija, Ivu, Mareka, Krešu, Kukeca i Arčija. Kad smo došli u Mokošicu, svi smo se zajedno otišli kupati. Tijekom dana u nekoliko sam navrata nazvao Omegu 100 i pitao kakva je situacija. Njegov je odgovor uvijek bio: “Sve teče po planu.” Dok smo se mi kupali, u našu je bazu došao Korade i tražio me. Kako me nije bilo, rekao je da će doći oko osamnaest sati, kad se mi vratimo. Oko sedamnaest i trideset sati u našu su bazu stigli Rašo, Snježana, Čileanac, Marina, Sandra, malo kasnije i Pavković, Nacek, Poturiček, Branko i Šarić. Tada smo napravili malu feštu. Mile i Viky su otvorili restauraciju pod nazivom Vila Klek i kafe bar Jedan dan, koji radi stalno od 0 do 24, i to samo danas i nikad više. U nekoliko smo navrata morali otići po meso i piće. Tada sam Raši rekao da ću prijeći u 5. bojnu. Nije mu bilo drago. Oko dvadeset sati do nas je došao Korade. Rekao sam mu da pristajem. Sjeo sam u njegov auto i otišli smo k zapovjedniku 1. A brigade ZNG-e Marekoviću na razgovor. Bio je suglasan i tražio da se zapovjednik 1. bojne isto tako složi s mojim prelaskom. Potom me Korade odvezao natrag u moju bazu da spremim stvari i sutra se ujutro preselim u 5. bojnu. U međuvremenu oko dvadeset i jedan sat vratio se Levi s ekipom. Oni su uspješno odradili svoj prvi samostalni zadatak. Uz borbu su istjerali neprijateljske vojnike s Lisnika, tt 795 i predali ga 2. satniji. 1. bojne. Dok smo mi još slavili sutradan, 8. kolovoza oko jedan sat rano ujutro došao je ponovno Rašo. Rekao sam mu da sam bio kod zapovjednika brigade sa zapovjednikom 5. bojne i da sada samo čekamo njegovu suglasnost. Rekao sam mu još da ja od njega ne očekujem da bi mi mogao biti zapreka u odlasku. Tom sam mu prilikom otvoreno rekao kako dobre, tako i loše stvari koje su se odvijale u bojni. Rašo je rekao da će razmisliti i otišao. Znao sam da je to njegovo razmišljanje samo farsa. Njemu je sigurno bilo drago što odlazim na veću dužnost, ali mu nije bilo drago što odlazim u drugu bojnu. Poslije mi je i priznao, da sam pričekao koji dan, istu bi tu dužnost dobio u 1. bojni. No sudbina je tako htjela, zašto, vidjet ćete u trećoj knjizi. Nakon toga smo i mi otišli na odmor. Ujutro sam okupio svoje izvidnike i javno potvrdio da odlazim natrag u 5. bojnu na novu dužnost zamjenika zapovjednika bojne, zahvalio svima koji su ostali i bili u vodu na dobrom radu i zalaganju. Rekao sam im da ću se, gdje god bio, ponositi njima. Za nasljednika sam predložio Levija i svi su se složili s tim. Malo prije dvanaest sati došao je Rašo i rekao da je suglasan. Navečer sam otišao u zapovjedništvo 5. bojne u Trsteno. Kada sam došao, tek sam tad shvatio u što sam se uvalio i što sam napustio. No rat je još trajao i dalje je trebalo raditi i graditi Hrvatsku vojsku. Naš je tim hodao na dan u prosjeku oko pet do deset kilometara teška puta, danju i noću, po kamenju, često kroz gustu primorsku šikaru i temperaturu danju do 35 oC, a noću blizu 5 oC. Mi smo izvan ljudskih mogućnosti odrađivali zadaće. Unatoč svemu tomu, na ovom se primjeru dokazalo kako se jedna odlučna, motivirana desetina ili vod profesionalnih gardista može i mora upotrijebiti u ratu. Kod nas nije bilo problema u međuljudskim odnosima. Vojnici su uvijek iskreno razgovarali međusobno, nekad su se i dobro opsovali, ali nakon toga su uvijek znali gdje su i što im je činiti. Dopuštao sam im da mi slobodno daju svoja mišljenja u svezi bilo kakvog problema, bez bojazni da ću ih nakon toga kazniti. Na taj sam im način dao motivaciju da se maksimalno uključe u proces odlučivanja i odrađivanja zadaća. Time su zadaće koje smo dobivali smatrali kao svojim temeljnim zadaćama. Uvijek sam znao što i gdje trebam promijeniti. Gardisti su bili jedinstveni, odlučni, motivirani, prijateljski nastrojeni i pošteni. Među nama je zračilo povjerenje. To bi trebalo biti načelo u Hrvatskoj vojsci. Kod drugih postrojba, gdje taj odnos nije bio takav, događalo se da je zapovjednik i htio odraditi dobivenu zadaću, ali mu vojska nije bila zainteresirana ni motivirana, i naravno da se nakon toga do uspjeha dolazilo težim putem.
Posjeta: 1060
Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6 |
||||||||||||||||
| « Prethodna | Sljedeća » |
|---|
