Tridesetoga svibnja nismo ni znali da se obilježava Dan državnosti. No mi svejedno nismo imali vremena za to, imali smo drugog posla. Rano ujutro spremili smo se i otišli na mjesto dokle smo jučer stigli. U Topolu su ostali Marek, Palestinac i Slogar. Slogaru je bio rođendan. Ostavili smo ga da se na sigurnu mjestu može proveseliti. U izviđanju su bili Poturiček, Turbo, Mile, Ivo, Kiki, Viky, Božo, Levi i Kreš.

Ubrzo smo stigli do mjesta dokle je kamion mogao voziti. Tu smo se iskrcali i pješice krenuli dalje, prema mjestu na kojem su naši jučer preuzeli položaj. Ubrzo smo stigli do prvih položaja. Pred nama je za razliku od jučer svitao lijep sunčan dan.

Gardisti na položaju nisu nigdje primijetili neprijatelja i rekli su nam kako je njima rečeno da mi tu pričekamo jednu desetinu gardista iz 2. bojne.

Nakon pola sata čekanja oni još nisu stigli. Odlučio sam krenuti bez njih. Formirao sam kolonu i krenuli smo cestom prema Orahovu Dolu. Kako je put bio uzduž kanjona, a oko nas su lijevo i desno bila golema brda, postojala je mogućnost da nas neprijatelj uvuče u zasjedu.

Iskustvo iz zapadne Slavonije govorilo mi je da gardisti u koloni moraju biti u što većem razmaku.

Na taj način, ako bismo i upali u zasjedu, ne bismo upali svi, već jedan manji dio. Dio koji bi ostao, bio bi dovoljan da izvuče ostale iz zasjede.

Kako je Ivo imao svoju privatnu motorolu, stavio sam ga u sredinu kolone. Prema karti pozicija stigli smo na pola kanjona. Na tom nam se mjestu javila desetina iz 2. bojne da su stigli i pitali su što da rade. Tražio sam da krenu za nama. Odgovorili su potvrdno. Moji su se još odmarali, a ja sam rekao kako ću sam otići malo naprijed izviditi teren. Otišao sam. Prešao sam jedan dio puta i motrio. Kad sam se uvjerio da neprijatelja nema na putu, lijevo i desno od puta po glavicama, otišao sam dalje. Usput bih zvao svoje da me sigurno slijede. I tako sam malo po malo i došao do kraja kanjona. Ispred mene se kanjon širio: na lijevoj se strani smjestilo selo Orahovi Do, a na desnoj strani polje. Na tom je mjestu dio puta bio dignut u zrak. Selo se moglo dobro motriti. Na ovom bi mjestu neprijatelj trebao imati krajnju prirodnu crtu obrane. Mislio sam, ako ih tu nema, onda je i selo sigurno prazno. No u ratu se nikad ne zna, nekad su i nelogične stvari i te kako logične. Morao sam biti oprezan. Ne zbog toga što sam prevalio tako dalek put, već zbog toga što sam i dalje bio sam. I uvijek mi je bio na u mislima onaj Žuna koji je onu noć kad smo se popeli na Okladnik otišao predaleko i naišao na njih. Nije mu bilo pomoći. Zarobili su ga i ubili. Kad bi se to dogodilo i meni, uzeli bi moju motorolu i kartu pozicija. Uporabom te karte pozicija i slušanjem motorole otkrili bi se svi naši položaji i pratile naše namjere. Kao što je poslije i bilo. Znači, onoliko koliko smo korisno uradili, mogao sam i upropastiti.

Motrio sam selo i okolna brda. Selo je bilo mirno, a na okolnim brdima nisam ništa mogao zamijetiti. Na tom sam mjestu potrošio svu vodu koju sam ponio sa sobom.

Nakon pola sata čekanja mojih i desetine iz 2. bojne odlučio sam ući u selo. Polako sam prošao dio puta koji je bio dignut u zrak, jer je na tom mjestu kamenje bilo razbacano i postojala je mogućnost da je neprijatelj postavio protupješačke nagazne mine. No nije ih bilo, barem ja nisam na njih stao.

Približio sam se i prvoj kući. I dalje je u selu bilo mirno. Prošao sam i drugu, treću, četvrtu kuću i za čas sam se našao u središtu sela. Doduše, ja ni u jednu kuću nisam ulazio. Nazvao sam svoje da uđu u selo jer je selo napušteno. Toliko sam bio neoprezan da sam potom čuo glas: “Nije napušteno, mi smo unutra.” U tren sam se oka našao na zemlji i otkotrljao iza zaklona i čekao pucnjavu. Glas je dopirao iza kamene ograde ispred mene. Mislio sam, ako su me htjeli ubiti, već su to mogli. Mora da je posrijedi nešto drugo. Otvaraju se vrata na ogradi i iz njih izlazi jedan civil i kaže: “U selu smo mi, mještani sela.” Dignem se i pođem k njemu. Odveo me k ostalima. Kad sam došao do ostalih, vidio sam da su to ljudi pretežno starijih godišta. Prvo što su rekli, bilo je: “Nemojte nas ubiti.”

Odgovorio sam im: “Nitko vas neće ubiti, samo mi dajte vode ako imate.” Jedna je žena otišla u kuću i donijela mi vode. Sjeo sam na beton, odložio pušku i opremu, popio vodu i pričao s njima te čekao ostale da stignu.

Kasnije sam dobio obavijest da su navodno među tim mještanima bili stric i strina poznatog srpskog huškača Šešelja.

Nakon pola sata stigli su ostali. I oni su odložili opremu i oružje i negdje se pola sata odmarali. Tad smo i ručali. Jeli smo ono što je tko sa sobom donio.

Ovaj smo put čekali desetinu iz 2. bojne. Oni nikako da stignu. Nakon pola sata stigli su gardisti iz 2. bojne. I njima sam dopustio da se malo odmore.

Odmor u Orahovom Dolu; zdesna Beluhan, Klek, mještanka sela i Nenad Devčić

Zapovjednik tih Kosova bio je Denis Rosandić. Imao je šifru na radiovezi Kos 3. Oni su jutros napustili jedan položaj i otišli na ovaj zadatak. Bili su jako umorni i tada mi je bilo jasno zašto su toliko kasnili.

U selu smo našli puno ostavljene vojne opreme JNA. Čak smo u jednoj kući našli punu vreću njihovih cigareta bez filtara. Tim su se cigaretama u početku moji i drugi gardisti “naritavali”. No poslije, kako su dani prolazili, boraveći u selu, gardisti koji su bili ovisnici o pušenju, popušili su sve te cigarete. Bile su im dobre bez obzira na to što su bile srpske.

Potom smo se spremili i krenuli dalje putem prema Zavali. Trebamo definirati gdje su neprijateljski položaji.

Iz sela smo opušteno otišli prema Zavali. Očito je bilo da smo već bili umorni. Četiri kilometara izviđati, gdje nikad ne znaš iza kojeg će ti kamena stići metak, nije baš lagan posao. Kad smo se udaljili iz sela, kanjon se opet počeo sužavati i već bi sada neprijatelj trebao biti tu negdje. Hodali smo nekoliko metara i onda stali da promotrimo neprijateljske pozicije. No njih nismo vidjeli. Odjednom nas je dobio Rašo na radiovezi i rekao kako su mu javili da je 4. A brigada ZNG-e ušla u Zavalu i da se tamo moramo s njima spojiti.

Ako je ona ušla u Zavalu, ne znam što onda mi tu radimo. Nastavili smo dalje. Za svaki smo slučaj i dalje bili u koloni s dosta razmaka jer je ovaj put u kanjonu bilo idealno mjesto za zasjedu. Morali smo biti oprezni. I dalje smo bili na čelu kolone, a Kosovi su bili iza nas.

U više smo se navrata uvukli u grmlje kraj puta da na karti pozicija utvrdim naše i moguće njihove položaje. Jer izvući se iz Zavale samo tako, mislio sam, nije nikakva vojna taktika. No kako je 4. A brigada ZNG-e ušla u Zavalu, ne trebamo se brinuti.

Idemo se spojiti s njima i proveseliti se zbog zajedničkih napora. Potom smo ušli u selo Češljare. Tu smo se malo odmorili.

Dok su se drugi odmarali, ja sam motrio neprijatelja. I nakon nekog vremena primijetio sam skupinu polugolih ljudi na prijevoju puta, ispod Lipovačke glave, mjesta na putu prije samog ulaza u mjesto. Nešto su radili oko puta.

Jedno smo vrijeme svi motrili da vidimo gdje su im drugi položaji. Nismo ih vidjeli. Kako su bili polugoli, skinuti do pasa, nisam mogao zaključiti čiji su. Mislili smo da su to gardisti iz 4. A brigade ZNG-e. Čekaju nas.

Formirao sam kolonu s mojima na čelu i krenuli smo prema Zavali. U Češljarima smo ostavili nekoliko gardista iz 2. bojne. Izišli smo iz sela i uputili se prema njima. Kako nismo bili potpuno sigurni tko su, a mi smo sada otkrili svoje pozicije i namjeru, mislio sam da ih navedemo da nas vide. Na taj način prema njihovim reakcijama možemo zaključiti čiji su. Nisam smio skupinu odvesti daleko od sela, pogotovo ne ispred onog prijevoja.

Ako su naši iz 4. A brigade ZNG-e, mahnut će nam i pozvati da se spojimo.

Pri tome će se svi skupiti na putu i čekati nas. A ako je neprijatelj, on nije do sada bio, barem prema mojim spoznajama, toliko vojnički lukav pa da nas uvede u zasjedu. Mislim na sebe. Zaustavio sam kolonu odmah ispred sela. Na tom sam ih mjestu počeo zvati i mahati im rukama. Moji su shvatili što želim te su i oni počeli vikati i mahati rukama.

Htjeli smo svratiti pozornost na sebe. Kad su oni primijetili nas, nisu nam mahali, već su se u tren oka razbježali. Neke smo odmah zamijetili kako su zauzeli položaj odmah iznad puta. Počelo mi je biti sumnjivo. Pogled mi je skrenuo prema putu koji vodi od Zavale prema selu Golubincu.

I kod pećine iznad tog puta primijetio sam vojnike kako zauzimaju položaj. Kad sam malo bolje pogledao, imao sam što vidjeti. Na sebi su imali kacigu JNA, sivomaslinastu odoru JNA, zaštitnu masku. Zaključio sam da je to neprijatelj.

Viknuo sam svojima: “U selo, trkom!” Nastao je stampedo. U tren oka našli smo se u selu. Sklonili smo se u tih par kuća. Jedna je kuća čak imala dobar stari podrum. Iako baš nije bio toliko siguran, bio je hladan i u usporedbi s vanjskom vrućinom i u njemu je bilo ugodno.

Mi koji smo imali dalekozore i snajpere, i dalje smo motrili što se zbiva na njihovim položajima i što će poduzeti. Očekivao sam da će nas topnički gađati, a oni nikako da nas počnu tući. Pomislio sam da je ovo ipak 4. A brigada ZNG-e.

Da jest, ne bi se ovako brzo raspršili. Zašto nas onda topnički ne tuku? Nije valjda da im treba tako dugo da nas počnu gađati? I dalje je bila tišina, ništa se nije događalo. U tom smo vremenu nešto i pojeli.

Pokušao sam dobiti Tigra 62, ali nije bilo uspjeha. Nakon pola sata tišine počelo je. Počeli su nas granatirati. U početku neprecizno. Gađali su izvan sela, a kad su počeli gađati selo, bilo nam je “veselo”. Kuće su bile starijega godišta i nije im trebalo puno pa da se prilikom pada granate raspadnu.

Donio sam odluku, jer nas je tu previše, da se dio gardista prebaci u selo Orahovi Do. Denis, zapovjednik Kosova, s time se složio. Njegovi će otići u Orahovi Do. Za vrijeme punjenja topničkih oružja istrčali su iz sela i udaljili se prema Orahovu Dolu.

Neprijatelj je i dalje u nepravilnim razmacima tukao po nama. Granate su padale po cijelom selu. Srećom, nitko nije stradao.

Bližila se polako i večer. S Denisom sam se dogovorio da njegovi preuzmu držanje istaknutih položaja u selu Češljarima, a naši iz 1. bojne Orahovi Do.

Nakon toga mi smo se povukli u Orahovi Do.

Za to nam je vrijeme Rašo poslao zamjenu. Došao nas je zamijeniti Udav 1. Još smo malo ostali u selu i pješice se vratili natrag prema Slanom i odvezli se na odmor. Sutra rano ujutro ponovno dolazimo u Orahovi Do.

Trideset i prvoga svibnja rano ujutro otišao sam u Gradac po strjeljivo, opremu i hranu. Kad sam se vratio, otišli smo u Orahovi Do, dok je u Topolu ostao Levi. U Orahovi su Do već stigle druge postrojbe.

Sreli smo dvojicu brigadnih izvidnika. Što su oni tu radili, nismo mogli od njih doznati. Ponudio sam i svoju pomoć, nisu je željeli. Mi smo tako otišli svojim putem. Nastavili smo prema Češljarima. Tamo smo našli one iste gardiste koje smo i ostavili. Nikakvih promjena nije bilo, ni na našoj ni na njihovoj strani. Opet su nas počeli granatirati. U razgovoru, dok su nas granatirali, zaključili smo da ovdje nema napredovanja dok ne dobijemo topničku potporu. Pod kišom granata vratili smo se natrag u Orahovi Do. U međuvremenu je inženjerija popravljala put i do večeri ga popravila. Nakon toga je cesta bila prohodna. Ubrzo smo shvatili da ne ćemo tako brzo dobiti topničku potporu pa sam svoje poslao da dovezu naše minobacače 60 i 82 mm i druge potrebne stvari koje će nam trebati za dulje vrijeme. Po te stvari otišli su Mile, Marek, Božo i Viky. Poslije im je blokirao desni kotač na kamionu TAM 110. Dok su oni došli do Raše i dobili odobrenje da uzmu drugi kamion, prošla je čitava noć.

Pri povratku na putu od Slanoga do Orahova Dola nekomu su se pokvarila dva kamiona TAM 150 i zakrčila čitav put. Zastoj je bio do osam sati ujutro.

Prvoga lipnja rano ujutro s Milom i Ivom otišao sam iz Orahovog Dola u Češljare. U međuvremenu je neprijatelj ispod pećine na put koji vodi od Zavale prema Golubincu doveo i instalirao protuzrakoplovni top - jednocijevac. Sada više nije bilo lako ući u Češljare. Zadnji dio puta do Češljara morali smo trčati jer je i te kako precizno tukao po nama.

Kako se još prikupljamo i organiziramo za daljnje napredovanje, namjera nam je bila da navodimo topničku paljbu po njihovim položajima. Na taj smo ih način htjeli smekšati. Isto su to oni radili nama u zapadnoj Slavoniji. Topnički bi nas tukli tako dugo dok gardisti na položaju ne bi popustili. Potom bi se samo ušetali u napuštene rovove. U međuvremenu su stigli Poturiček, Turbo, Božo i Viky i postavljali minobacač 82 mm na prijevoju na kraju kanjona, a prije ulaska u selo. Nakon kraćeg vremena javili su da su spremni. Počeli su pucati. Prva je granata pala nešto dalje od nas. Tražio sam da produže naprijed. Odgovorili su mi da je to krajnji doseg i da trebaju promijeniti položaj. Slijedila je stanka dok se nisu premjestili naprijed. Zauzeli su položaj na samom ulazu u Orahovi Do iz smjera Zavale. Ponovno su počeli pucati, ali su i dalje bili kratki. Nakon nekoliko pokušaja morali su odustati jer minobacač 82 mm nije imao doseg ni do prvih njihovih položaja, a kamoli do Zavale.

Kako ih nismo mogli topnički pokriti, pokrili su oni nas. Tukli su nas čitavo prije i cijelo poslijepodne. Iz pećine je po nama tukao jednocijevac. Od nekuda su po nama padale i mine 120 mm, potom je tukao i jedan tenk ili top. Veoma su nas precizno gađali. Oko nas sve se dimilo. Kuće su se rušile. Ne znam kako, ali srećom svi smo ostali čitavi. Poslije podne sam se izvukao iz Češljara u Orahovi Do. Kako smo mi “kilavili” s tom topničkom potporom, očito su neki naši bili iznenađeni probojem do samog ruba Popova polja.

Kako se nismo još organizirali, odlučio sam da je najbolje nekoliko dana ljude odmoriti i onda opet napraviti proboj.

Poslije sam dobio obavijest da se nadomak Orahova Dola smještaju minobacači na čelu sa Slovencem. Smjestili su se na našem bivšem mjestu na samom izlazu iz kanjona prema Orahovu Dolu. Imali su pet minobacača 120 mm. Tijekom dana trebali su se smjestiti i biti spremni za pucanje.

Skupili smo se svi u jednoj uvali na ulazu u Orahovi Do iz smjera Češljara. Na tom smo mjestu ukopali minobacač 82 mm i čekali da Slovenac ukopa svoje minobacače.

Malo smo se odmarali kad odjednom oko nas iz smjera Ilijina brda, tt 987 iznad Orahova Dola, počnu prštati meci po nama. Zabijali su se oko nas u zemlju ili su se odbijali o kamenje. Na brzinu smo svi tražili zaklon! Nije nam bilo jasno tko to djeluje iznad nas. Prema našoj pretpostavci, tu bi trebale biti naše snage. Pa kako naše snage mogu pucati po nama? Pokušao sam im mahati rukama, ali onda su otvorili još žešću paljbu po nama. Nema druge, to mora da je neprijatelj. Naše su snage u selu bile u boljoj poziciji. Imale su bolje sklonište od nas. Sklonili su se u kuće i mirno čekali razvoj stanja, dok smo mi bili skučeni oko drveća. Meci su se oko nas i dalje zabijali u zemlju. Kako su moji donijeli i minobacač 60 mm, predložio sam da djelujemo njime po brdu, ali prvo moramo biti sigurni tko to djeluje po nama. Neprijatelj ili neke naše snage? Nazvao sam Tigra 62 u zapovjedništvo 1. A brigade ZNG-e i objasnio mu stanje. Tražio sam od njega da prvo provjeri čije su to snage. Nakon kraćeg vremena odgovorio mi je da je to 4. A brigada ZNG-e. Potom sam zatražio da im javi da prestanu pucati. Meci su se i dalje zabijali oko nas.

Javio mi je da to nije 4. A brigada ZNG-e. Tražio sam i dobio odobrenje da djelujem po njima. Za pola minute već su prve mine odletjele prema vrhu. Nije bilo vremena namještati minobacač, već se usmjerilo prema brdu i pucalo. Za svaki slučaj, ako su to ipak naše snage, minobacačem smo u početku gađali iza vrha glavice.

Bio nam je cilj pokazati kako ih možemo gađati i da prestanu pucati po nama. Tek kad smo nekoliko mina ispalili, prestali su.

Potom sam otišao u selo i dogovorio se s Matijom, zapovjednikom voda iz 3. satnije, da s jednom skupinom krene prema vrhu glavice. Čini se da tamo moramo imati nekakvo osiguranje. Matija Balaško se spremio i otišao prema vrhu. Kako danas više nismo ništa mogli učiniti, otišli smo na odmor u Topolo. Kad smo se kasno u noći vratili, zamalo da nismo morali spavati na cesti. U kuću u kojoj smo se smjestili vratio se vlasnik i tražio da se iselimo. Malo je nedostajalo da do daljnjega nismo morali plaćati najamninu. Doduše, gardisti prije nas u tom su selu popili sve vino i pojeli sve pršute i prema stvarima su se maćehinski ponašali. Vjerujem da se iz tih pobuda vlasnik kuće tako ponašao prema nama, iako znam da mi nismo ništa uništili. No, što je tu je. Kako više nismo mogli biti u toj kući, a i prvi su nam položaji bili daleko, razmišljao sam da se iselimo u Slano.

Kasno u noći do nas je došao Rašo. To je bilo prvi put da je došao do nas a da nismo morali ići na zadatak. Razgovarali smo o događajima koji su se ovih dana dogodili i o mogućim budućim operacijama. Tom sam mu prilikom iznio svoj plan djelovanja u sljedećem razdoblju.

Drugoga lipnja, kako smo ovih dana puno pješačili, a nismo se imali gdje oprati, mirisali smo kao tvorovi. Morali smo se negdje okupati. U selu je i dalje ostao Levi, a mi smo svi otišli u Ston na tuširanje. Nakon tuširanja vratili smo se u Topolo. Nakon povratka Turbo je rekao da se želi skinuti. Dopustio sam mu da se skine. Poslije podne ispratili smo ga u Zagreb. Tada nas je ostalo deset, i to Poturiček, Mile, Ivo, Kiki, Slogar, Viky, Božo, Levi i Marek.

Od kada smo došli na ovo bojište, još nigdje nismo bili na piću. Osjećao sam da su dečki malo razdražljivi i da im nedostaje civilizacija. Morao sam ih pustiti da se malo opuste. Dao sam im vozilo s vozačem i pustio da se malo provedu. Otišli su u Živogošće. Prije odlaska sam im rekao da ne smiju biti do kasno u noći. No oni su ostali do sutradan ujutro.To mi se nije sviđalo, no danas mogu reći: prvo tada ne bi bilo dobro da sam ja otišao s njima, jer bi nakon prvoga, drugoga, trećega piva sa mnom razgovarali kao da se razgovaraju među sobom. A ja ipak odgovaram za njihove živote i to bi nam se kad tad razbilo o glavu, kao što se nekima i dogodilo.

Nakon toga više nisu mogli prividnim prijateljima zapovijedati. Ovako smo i dalje ostali na relaciji vojnik - zapovjednik. Bez obzira na to što smo do tada, a i puno puta poslije bili u istim neprilikama. Drugo, to danas ne bi trebalo biti praksa, jer tada je jedino na taj način bila neka vrsta nagrade za postignute rezultate. Vojnike sam rasteretio, barem na kratko vrijeme, od problema s kojima se susreću na bojištu, puštajući ih da se razvesele na svoj način, ali ne na štetu drugih.

Trećega lipnja rano ujutro Mile, Kiki, Slogar, Viky i ja otišli smo pokušati organizirati napad na Zavalu, iako sam unaprijed znao da još nismo spremni za proboj. Previše su se logističke stvari sporo odvijale. Prvo, što se jedva put popravio, drugo, jedan dio topništva još nije bio spreman, treće, tenkovi još nisu ušli u selo, četvrto, radioveza još nije profunkcionirala, osim na kratkoj frekvenciji, i tople hrane još nije bilo. I na kraju, gardisti pješaci osjećali su se umorni jer su jedni te isti uvijek bili na položajima i uvijek među prvima. Sve je to utjecalo na sporo organiziranje napada.

U Orahovu Dolu priključili smo se Kosu 3 i otišli u Češljare. Tijekom približavanja selu neprijatelj je otvorio topničku paljbu te pucao protuzrakoplovnim topom po nama. Morali smo se zakloniti kraj puta.

Jedno smo vrijeme bili prikovani sve dok nisam potražio topničku pomoć. Nakon nekoliko topničkih odgovora na njihove prve položaje smanjili su pucanje po nama. Potom smo se spustili na put i potrčali u Češljare. Srećom, nitko nije bio ranjen. Poslije podne naša 3. satnija iz 1. bojne pokušala je napasti neprijatelja iz sela Golubinca.

Gardisti su se penjali prema neprijateljskom položaju Velika gradina. No neprijatelj je pružio snažan otpor i 3. satnija tražila je topničku potporu.

U tom su im napadu naši tenkovi Mungos 8 i 13 pružili neposrednu potporu. Tenkovi su im pružili veoma preciznu potporu po navedenoj neprijateljskoj glavici. Nakon toga neprijatelj je otvorio jaku paljbu po nama u selu. Više nismo mogli pomagati navoditi tenkove na to brdo, gdje se nalazio neprijatelj. Alfa 1 i 3 odustali su od napada i povukli se u Golubinac, a potom u Orahovi Do.

Potom sam tražio od Jastoga da djeluje po Zavali i prvim neprijateljskim položajima. Višecijevni raketni bacač 128 mm izum je hrvatskih stručnjaka.

On se pokazao veoma preciznim, brzim i jednostavnim oružjem u Domovinskom ratu. Topnici na višecijevnom raketnom bacaču 128 mm pokrili su Zavalu i neprijateljsko je granatiranje prestalo.

Napad je obustavljen.

Mi smo čekali da se smrači pa da nas Kos 32 zamijeni u Češljarima.

Potom smo otišli u Orahovi Do, a nakon toga oko pola noći u Topolo.

Komentari (15)

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6