Dvanaestoga lipnja ujutro do nas je došao Rašo i nakon nekoliko dana najavljivanja danas smo ipak morali otići na zadaću. Trebali smo preuzeti položaj J 2 po karti pozicija Podgorica, Oštri vrh, tt 841 od naše 1. bojne.

Prije podne Jasenka nam je donijela plaću. Jučer su Ivo i Poturiček pušteni u Zagreb, a Marek se žalio na bolove u želucu i on je ostao u Slanom zajedno s vozačem Šarićem. Mile se nalazio u stacionaru u Prapratnu. Tako su na položaje išli Kiki, Slogar, Levi, Božo i Viky.

Vrijeme je bilo tmurno, pred kišu.

Oko šesnaest sati došao je kamion i odvezao nas u Beleniće. Tijekom putovanja prolazili smo kroz Zavalu. To mjesto postalo je kao “ruski rulet”. Proći kroz Zavalu danju prema Golobincu i obrnuto, a da pri tome ne budeš topnički granatiran, bila je rijetkost. Neprijatelj je iz smjera sela Veličana tenkovski gađao Zavalu i put koji vodi prema Golubincu te navodio svoje topničke postrojbe po Zavali i okolici, čim bi naše vozilo izišlo iz Češljara prema Zavali. Veličani se nalaze nasuprot Zavali. Spaja ih ili dijeli Popovo polje.

Negdje na pola puta Zavala - Golubinac cesta je bila urušena. Isto kao i kod ulaza u Orahovi Do. Kako je bilo kasno poslije podne, a mi se još moramo popeti na položaj, rekao sam vozaču da pokuša proći preko toga. Vozač nije ništa govorio, već je nastojao što brže proći to urušenje i nastaviti do Belenića. Vozač kamiona se približio što više brdu samo da nekako prođe prepreku. Za koji smo tren prošli i nastavili dalje. Tada nisam shvaćao, ali danas kad se svega toga ponovno sjetim, mislim da smo ipak previše riskirali i pravo je čudo kako nismo aktivirali protuoklopne mine koje su se nalazile ukopane u tom urušenom dijelu puta.

U selo Beleniće stigli smo poslije sedamnaest sati. To selo i okolna brda zauzela je moja bivša 5. bojna onih dana kad smo mi ušli u Zavalu. Njihove je položaje preuzela naša 1. satnija 1. bojne. Kad smo došli u selo, nitko od naših nije bio spreman odvesti nas na položaj koji trebamo preuzeti, tako da sam uzeo mladog dečka, malodobnog Marija iz Belenića. On se u stvari i sam javio.

Negdje oko osamnaest sati krenuli smo na Oštri vrh na zamjenu Alfi 1. Tijekom puta čuo sam se s njim. Javio mi je da se spustio s glavice i da se mi samo popnemo na nju, jer tamo nema nikoga.

To mi je bilo sumnjivo. S našima iz bojne nakon slučaja držanja glavica iznad Čepikuća trebao sam biti oprezan. Tko nam sada jamči da su oni držali položaj na toj glavici i da neprijatelja nema na njoj? To mi je tada izgledalo kao da mi ponovno zauzimamo glavice.

Stigli smo do jednog hrasta ispod Zečje glave, tt 908. Tamo smo naišli na Alfu 3. On je trebao biti na Zečjoj glavi. I on se bez odobrenja spustio s glavice. Po njihovu pričanju, više nisu imali strpljenja čekati zamjenu.

Nakon ovoga naša se zadaća od jednostavnog preuzimanja i držanja položaja pretvorila u dosta tešku zadaću.

Zaključak je: noć pada, a mi smo prvi put tu, samo što kiša ne počne padati, nas je pet, ispred nas su dvije naše glavice napuštene, a mi trebamo držati jednu od njih, i to onu najdalju.

Nakon kraćeg razmišljanja donio sam odluku. Idemo prvo na Zečju glavu. Kad se uvjerimo da je prazna, idemo na onu najdalju, Oštri vrh. Na tom nas je mjestu Viky prestala snimati kamerom i slikati fotoaparatom. Otišla je u Beleniće i čekala prijevoz za Slano, a mi smo krenuli na Zečju glavu.

Kretali smo se oprezno. Sa sjeverozapadne je strane glavica bila obrasla sitnim raslinjem koje je pomoglo da se neprimjetno popnemo na glavicu. Nakon manje od sat vremena penjanja približili smo se vrhu. S naše je strane bio okomit. Na vrhu je bilo mirno. Nismo čuli nikakve glasove ni nešto što bi nas upozorilo da je netko gore. Popeli smo se. Nikog nije bilo. Obišli smo cijelu glavicu. Sa sjeveroistočne se strane blago spuštala prema neprijateljskim položajima. I isto je tako bila obrasla niskim raslinjem. Znači da je bila idealno mjesto na kojem se može neprimjetno približiti i napasti snage koje brane glavicu sa sjeverozapadne strane. Skupili smo se, malo odmorili i krenuli prema našoj glavici. Spuštali smo se i penjali po veoma tešku kamenitu području. Kamenje je bilo golemo, s dosta obraslom šikarom. Noć je već naveliko nastupila. Kako je bilo oblačno, noć je bila mračnija. Počela je tu i tamo padati kiša.

Nije se moglo daleko ispred sebe vidjeti. Negdje poslije dvadeset i jedan sat stigli smo do jedne glavice blizu Oštrog vrha. Na njoj sam zbog sigurnosnih razloga odlučio da prenoćimo i rano ujutro krenemo na pravu glavicu.

Počela je padati lagana kiša. Mi smo i bez kiše bili skroz mokri. Nešto zbog kiše koja je tijekom dana mjestimice padala, a većim dijelom zbog znoja. Složili smo šator od šatorskih krila i sklonili se od kiše. Kroz noć smo organizirali stražu i čekali jutro. Kiša je počela sve jače i jače padati.

Padala je čitavu noć, a nama je bilo hladno i mokro. Tijekom noći čuli smo kako se dio iz naše 4. satnije penje i zauzima Zečju glavu. Zaposjeli su je negdje oko jedan sat.

Trinaestoga lipnja ujutro kiša je i dalje nastavila padati. Svojima sam rekao, tako dugo dok kiša ne prestane padati, ne mičemo se odavde. No nismo čekali cijeli dan, prije podne je kiša ipak prestala. Prije pokreta dobro smo promotrili Oštri vrh. Nikoga nismo vidjeli. Spremili smo se i krenuli na pravi položaj. Marija sam poslao natrag u selo. On je svoju zadaću izvrsno odradio. Nikad ga više nisam vidio. Poslije sam saznao da je on i dalje nastavio voditi naše gardiste po okolnim brdima. Čak je s njima i ostajao na položajima. Jednom je prilikom kraj njih na položaj pala granata i njemu raznijela koljeno. Više ga nije bilo u selu, bio je na oporavku. Oprezno smo se spuštali i penjali, jer je područje bilo s puno glavica gotovo istih visina kao i Oštri vrh, tako da je postojala mogućnost da se neprijatelj i ne nalazi na našoj glavici nego drži čuku pokraj nje. I od našeg neopreza mogli bismo imati velikih problema.

Oko jedanaest sati prije podne popeli smo se na glavicu. Nije bilo nikoga niti smo našli bilo kakve tragove da je netko bio na njoj, ni naših ni neprijateljskih snaga. Inače se do sada veoma lako moglo vidjeti ako je tko bio na nekoj glavici. Za sobom bi ostavio smeće, kao i ovi naši iz komunalnoga kad odvoze smeće i sipaju na Jakuševac. Samo ne u takvu obujmu, ali u odnosu na broj ljudi koliko je bilo na glavici, omjer je tu negdje.

Vrijeme je i dalje bilo oblačno, ali nije padala kiša. Rasporedili smo se i motrili. Prvo smo trebali odrediti neprijateljske položaje. Nije nam trebalo dugo da ih otkrijemo. Uočili smo ih ispred i desno od nas prema Popovu polju, ali ih nismo primijetili lijevo od nas. Jedan nam se neprijateljski vojnik približio na oko dvije stotine metara. Po njegovim slobodnim kretanjima zaključio sam da oni i ne znaju da smo mi na ovom položaju. Kako nismo znali daljnje namjere, a pretpostavljao sam da ćemo na tim položajima i ostati uz male korekcije nadesno, nismo skinuli tog vojnika.

Ostavili smo ovaj položaj neprimjetnim, iz kojeg se može neprimjetno približiti i iznenada napasti neprijatelja.

Motrili smo neprijateljske položaje cijeli dan. Isto je tako neprijatelj cijeli dan u raznim intervalima topnički pucao po Zečjoj glavi i Belenićima. Noć je protekla mirno.

Sutradan, 14. lipnja i dalje smo motrili neprijatelja. On je nastavio topnički pucati u nepredvidljivim intervalima po Zečjoj glavi i Belenićima.

Oko petnaest sati došla nam je zamjena. Mi smo se do sedamnaest sati spustili u selo, malo čekali vozilo, a kad je vozilo stiglo, odvezli smo se u Slano na odmor. Kad smo prošli Golubinac, vidjeli smo da neprijatelj topnički djeluje po Zavali. Stali smo kraj jednog zavoja i čekali da prestane. No neprijatelj nikako da stane. Otišao sam do svojih straga u kamion i pitao ih: “Hoćemo li riskirati ili ćemo čekati da padne noć?”

Svi su jednoglasno odgovorili: “Idemo.”

Sjeo sam u kamion, još smo se malo niže spustili prema Zavali, i pratio vremenske intervale kako padaju granate po selu. Čim su granate pale u selo, dao sam zadaću vozaču da dade gas. Krenuli smo prema “ruskom ruletu”. U početku kako je vozač vozio, mislio sam da i ne ćemo stići do Zavale, nego ćemo se strovaliti u provaliju. No vozač je bio vješt, premda, da je tako polagao vozački ispit, ne samo da bi ga instruktori ili povjerenstvo izbacili, već bi mu dali trajnu zabranu polaganja vozačkog ispita, a kamoli dopustili da vozi kamion, i to još nekoga na stražnjem dijelu.

Kad smo mislili da će ipak sve glatko proći, kod onoga urušenog dijela puta malo je nedostajalo da se nismo zaletjeli u utovarivač. Na utovarivaču nije bilo jednoga kotača i ležao je na tom urušenju. Tada smo morali izvesti manevar da bismo nekako prošli između njega i glavice. Nekako smo ipak prošli, neprijatelj je i dalje tukao po Zavali. Ušli smo u “ruski rulet”. Bubanj se okretao, čuli smo ispaljenje u daljini.

Rekao sam vozaču da stisne gas. Najteže je bilo kod raskrižja, kod trafopostaje. Na tom smo mjestu morali gotovo stati i skrenuti lijevo. Znači smanjiti brzinu na brzinu “puža” i opet ispočetka. Očekivali smo da padnu sljedeće granate, sada im je negdje vrijeme. Ubrzo smo izišli iz Zavale, granate su pale iza nas. Prošli smo za dlaku i nismo se okretali. Još smo se jedanput izvukli za dlaku.

Čim smo izišli iz Zavale, iz suprotnog je smjera u “ruski rulet” ulazilo sljedeće vozilo. Vozača smo i suvozača pozdravili i pokazali im stisnutu “figu”. Kad smo stigli u Slano, pozvao sam Rašu. Rašo je brzo došao. Objasnio sam mu što smo vidjeli i rekao da žurno u Beleniće ili okolo treba dovesti naše topništvo većeg dosega i kalibra. Složio se s time i odveo me zapovjedniku Marekoviću u zapovjedništvo 1. A brigade ZNG-e da i njemu to isto ponovim. Mareković mi je zapovjedio da sutra odem na iste položaje, da će doći naše topništvo, koje ću navoditi na neprijateljske položaje. Nakon toga vratili smo se u Slano na odmor.

Tijekom naše odsutnosti neprijatelj je pucao topnički po Slanom. Srećom granate su padale po brdima blizu Slanoga. A kasno u noći iz Zagreba su se vratili Poturiček i Ivo.

Petnaestoga lipnja rano ujutro otišli smo ponovno na položaj na Oštri vrh. Sa sobom sam poveo trojicu koji ovih dana nisu bili nigdje angažirani: Poturičeka, Ivu i Mareka. Ostalim sam dečkima rekao da su danas slobodni.

Spakirali smo se i odvezli na zadaću. Kroz “ruski rulet” prošli smo bez problema. Kako je vrijeme poslije kiše bilo poluoblačno i činilo se da će se skroz razvedriti, mislio sam da bi danas bilo idealno vrijeme za navođenje, jer se tada može veoma daleko vidjeti. Na navedeni smo položaj stigli već negdje oko sedam sati. Na položaju su bili oni isti gardisti koji su nas zamijenili. U početku su mislili da smo ih mi došli zamijeniti. No kad su saznali da smo mi tu u prolazu, nije im baš bilo drago. Ostavili smo ih i otišli malo ispred njihovih položaja. Zauzeli smo najbolji položaj za pregled i navođenje, pogled je bio veličanstven. Vrijeme je bilo sunčano i jako toplo. Zrak je bio čist i zbog toga se veoma daleko moglo vidjeti.

Neprijatelj se i dalje nalazio na prvim položajima i ponašao se kao da nas nema na ovim pozicijama. Odmah iza njihovih položaja bilo je selo Grmljani. Mi to selo nismo vidjeli.

Neprijatelj je najvjerojatnije iz tog sela odlazio na zamjenu ovima na glavicama ispred nas. Selo se nalazilo na putu koji je vodio od Zavale prema Trebinju. Poslije smo čuli kako pale tenkove u selu. No nama tenkovi nisu mogli ništa, jer smo bili previsoko za njih.

Pogled na dalekozor odvukao me cestom od Grmljana prema selu Sedlarima. Kod tog je sela cesta prelazila preko Trebišnjice prema drugoj strani Popova polja. Na mostu sam primijetio dva tenka T55. Upravo su mijenjali svoj položaj oko mosta. U početku nisam tražio topničku paljbu po njima, jer bi bila velika slučajnost da ih topništvo pogodi, nekog velikog efekta ne bi bilo, osim psihološkog.

Pogledom kroz dalekozor slijedio sam cestu na drugoj strani Popova polja. Prije kraja polja uočio sam puno tragova kamiona. Kako je zadnjih dana stalno padala kiša, kamioni su napravili dubok trag na zemlji. Prelazili su livade i na livadi su napravili velike utore. Kad sam malo bolje pogledao, imao sam što vidjeti. Kraj sela Dračeva bilo je nogometno igralište. Na tom su nogometnom igralištu neprijateljski vojnici polugoli igrali veliki nogomet.

Prizor je bio nevjerojatan. Nisam mogao vjerovati da su to mogli raditi. Oko toga nogometnog igrališta vidjeli su se svježe napravljeni topnički položaji. Čak sam zamijetio i nekoliko lažnih položaja. Položaji su bili profesionalno napravljeni. Oružje je bilo ukopano na jednom dijelu, strjeljivo za nj na drugome mjestu, sklonište je za posadu bilo na trećem mjestu, a sve dovoljno blizu jedno drugoga. Od tih položaja ugažen put na livadi vodio je prema šumi na kraju Dračeva. Kroz tu je šumu put najvjerojatnije vodio na asfaltiranu cestu.

Pozvao sam Tigra 64 da me spoji s topničkom postrojbom koja može pokriti nogometno igralište. Prvo me spojio s Jastogom. Kad sam se čuo s njim, odgovorio mi je da on nije spreman.

Potom me Gašo spojio s Jenkijem. Koja je to postrojba, ja tada nisam znao. Inače, to je bila topnička postrojba na topu T 130. Zapovjednik mješovitog topničkog diviziona južnog bojišta bio je Marko Rajčić. To je osoba s kojom sam odlično surađivao u to vrijeme, mada se nismo poznavali. Upoznali smo se tek pod kraj obrambenih operacija na južnom bojištu. Ukratko izvrstan poznavalac topništva s kojim mi je bilo zadovoljstvo raditi.

Jenki mi je odgovorio da će pokušati. Dao sam mu točnu poziciju na karti pozicija gdje treba pogoditi. Nikada nisam znao koliko ima oružja topnička postrojba koja mi daje potporu. Znao sam da nemaju na jednome mjestu po jednu bitnicu, već da imaju od jedno do tri oružja. A radiovezom ne bi bilo zgodno da pitam. Mene je to zanimalo zbog toga da, kad navođenjem namjestim neko oružje na cilj, ostavimo te koordinate. Kad bi se cilj opet pojavio, zatražio bih da ispale. Takvo djelovanje jako psihološki djeluje na neprijatelja.

Prva je granata bila kratka negdje oko tri stotine metara. Eksplozija je granate bila golema. Do tada nisam vidio nešto takvo. Jenkiju sam dao korekturu i čekao da on ponovno ispali. Neprijatelj se nije nadao da ćemo moći topnički pucati po njima. Pokušao je pokupiti svoju opremu, ali nije stigao, doletjela je druga granata. Ovaj je put pala oko sto metara od središta igrališta. Neprijatelj se već dobrim dijelom posakrivao. Neki su ušli u obližnja pripremljena skloništa, drugi su otrčali u Dračevo i sklonili se u kuće. Potpuno je iznenađenje djelomično uspjelo. Jenki je još nekoliko granata ispalio na ta mjesta. Potom sam razmišljao da li da navodim Jenkija na most koji vodi od Sedlara prema drugoj strani Popova polja ili da čekam Jastoga da se spremi.

Kako je Jenki imao oružje velikoga kalibra, pokušao sam njega navoditi na most i na tenkove kraj njega. Možda pogodimo most i srušimo ga ili ga barem onesposobimo. Dao sam im koordinate i čekao da pošalju prvu granatu.

Prva je granata pala oko pedeset metara od tenkova i mosta. Javio sam Jenkiju da ponovi. Druga je granata otišla dalje oko stotinu metara od tenkova i mosta. Opet sam mu javio da ponovi s istim elementima. Granata je pala dalje od druge. Nakon toga sam mu rekao da skrati za sto metara. Granata je pala negdje po glavicama iznad mosta u Popovu polju. U međuvremenu su tenkovi stali i umirili se.

Sada više nisam znao što da uradim. Da prekinem jer je veliko rasipanje ili da još barem jedanput pokušam. Znao sam da taj most neprijatelju puno znači. Preko njega se odvija sav promet prema njihovim položajima ispred nas. Kad bismo imali mogućnosti pozvati zrakoplov ili navoditi neko topništvo kojim bismo mogli srušiti most i u isto vrijeme napasti njihove položaje ispred nas, vjerujem da bismo tada veoma lako mogli zauzeti i držati položaje na glavicama ispred samog Popova polja. No zrakoplov nismo imali, a topništvo nije bilo na dobrim položajima. Pokušao sam još jedanput. Rekao sam Jenkiju da produži za pedeset metara. Granata je pala gotovo na isto mjesto kao prvi put. Kako je bilo veliko rasipanje, odlučio sam da je najbolje da prekinemo pucati. Rekao sam Jenkiju da prekine, ali da zadrži te elemente gađanja te neka bude spreman na moje traženje.

Nazvao sam Jastoga i pitao kad će biti spreman. Odgovorio je: “Još malo.” Za to se vrijeme neprijatelj počeo izvlačiti iz skloništa i prestrojavati. Počeli su se kamionima voziti iz sela prema topničkim položajima i obrnuto. Kao da se spremaju da nam uzvrate. Iskoristio sam vrijeme i motrio malo okolo. Veći dio navođenja našeg topništva snimao sam videokamerom i poslije u zapovjedništvu brigade prikazao.

Iz smjera Sedlara k mostu približavao se jedan kamion TAM 150. Odmah sam nazvao Jenkija da ispali projektil. Jenki se javio i ispalio projektil. Kamion se upravo popeo na most kad je oko stotinu metara od njega pao projektil. Nakon toga je vozač kamiona počeo voziti kamion kao oni vozači na utrkama.

Za drugi projektil nije bilo vremena. Kad bi granata pala, kamion bi otišao predaleko. Javio sam Jenkiju da je to sve te da i dalje čeka.

Nakon pola sata javio se Jastog i rekao da je spreman.

Prvo sam mu dao koordinate da gađa topničke položaje ispred Dračeva u Popovu polju. Nakon kraćeg čekanja projektili su počeli padati. Uz male korekcije padali su točno po skloništima i kamionima. Gađati samo skloništa i kamione ne bi bilo isplativo. Pitao sam Jastoga može li gađati druge ciljeve a da ne dira ove elemente. Odgovorio je da može.

Kako je u taj čas iz šumarka na kraju Dračeva ušlo baš nekoliko kamiona, dao sam mu te elemente. U taj su šumarak ulazili svi tragovi koji su se izdvajali od topničkih paljbenih položaja. Taj je šumarak isto tako dobro pogađao. Ovakvo je navođenje trajalo cijeli dan. Kad bi se neprijatelj bilo gdje pojavio, kamionima, tenkovima na mostu, ili vojnicima oko topničkih položaja, mi bismo otvorili paljbu po njima. U nekoliko je navrata Jastog izravno pogodio njihovo pješačko sklonište i skloniše strjeljiva ili bi granata pala neposredno kraj kamiona. Kamioni se nisu zapalili, ali se lijepo vidjelo kako se cerada kida, kako se kamion naginje jer je dobio u kotač itd. Uglavnom su i jedni i drugi topnici veoma brzo odgovarali na moj zahtjev i precizno gađali uočene ciljeve. Bilo mi je zadovoljstvo raditi s njima. Tako su precizno gađali da smo, kad smo drugi put došli na ove položaje, vidjeli da je neprijatelj sklonio topnička oružja s tih paljbenih položaja. Premjestili su paljbene položaje u Popovu polju negdje bliže Trebinju.

Neprijatelj nije tijekom našeg djelovanja bio pasivan. Iz Grmljana i Sedlara minobacačima je djelovao po obližnjim našim prvim položajima. Po nama nije djelovao. I dalje nije znao da smo mi na tom položaju. Kasno poslije podne spustili smo se s glavice i krenuli u bazu.

Kad smo se spuštali i stazom kretali prema Belenićima neprijatelj je topnički tukao po Zečjoj glavi. Granate su eksplodirale nekoliko metara iznad tla. Geleri su se širili na sve strane. U početku su padali i u podnožje glavice. Isto tako i po stazi kroz koju smo i mi morali prolaziti. Kad su tu padale, mi smo stali i čekali da prestane djelovati. No granate s blizinskim ili tempiranim upaljačem navodili su na sam vrh glavice. Mi smo to iskoristili i pretrčali u Beleniće, pričekali da stigne vozilo, a nakon toga otišli na odmor. Kad smo stigli do Golubinca, primijetili smo naše topništvo na položaju. Zaustavili smo se i krenuli k njima. Nismo daleko otišli kad su nam topnici počeli mahati.

Istovremeno je Marek za nešto zapeo i nekako se kraj njega našla neka suha grana. Tu je granu počeo nogom gurati od sebe. On tada nije primijetio da vuče i žicu, mislio je da mu smeta samo grana. Počeo je i psovati. Zato smo mi primijetili da Marek vuče žicu koja se stavlja na potezne mine. Nekako u isto vrijeme svi smo mu viknuli da stane i prestane naguravati granu. Na tu je granu bila privezana žica koja je bila spojena na poteznu minu s druge strane. Najbliže toj mini bio sam ja. Srećom, na vrijeme su nas topnici upozorili, a mi primijetili minu. Nismo se nadali da bi ovdje moglo biti protupješačkih poteznih mina i zbog toga smo neoprezno hodali.

Deminirao sam minu i nastavili smo do topničkih položaja. Ali smo se ovaj put oprezno kretali prema njima. Kad smo došli do njih, rekli su da su oni Jastog. Njihov je zapovjednik bio Rudi Jurinjak. On mi je ukratko objasnio kako su oni danas funkcionirali.

Na položaju su imali dvije američke haubice 105 mm, ali samo jednu ciljničku napravu. Kad bih zatražio da ostave dostignute elemente uvijek spremne za gađanje, a u isto bih im vrijeme dao druge koordinate za gađanje, oni bi s prve haubice skinuli ciljničku napravu i stavili na drugu i obratno. Oni su se tako dobro uvježbali da sam mislio kako su obje haubice ispravne.

Na tom mjestu smo napravili nekoliko snimaka, pozdravili se i otišli na odmor u Slano.

Nešto poslije, istu su se večer i oni spustili i otišli na nove položaje. Bila je to pogrešna odluka ili nečija zapovijed. Ovi topnički položaji bili su idealni za topničku potporu, a poslije će se to i dokazati da nismo više nikad imali pravu topničku potporu na tom smjeru.

Kad smo se spuštali, neprijatelj je tukao po Zavali. Tada smo se spustili skroz do urušene ceste. Na tom su dijelu sada nepokretno ležala dva utovarivača. I još više zakrčila put.

Kroz “ruski rulet” isto smo tako prošli kao neki dan. Kad bi pale granate u Zavalu, izveli bismo “slalom” i molili Boga da nas granate ne dočekaju u selu. Srećom su četnici odjedanput ispaljivali čitavim plotunom, umjesto da su plotun podijelili na dva manja i na taj način skratili vrijeme padanja granata. U tom razdoblju bilo nam je upravo dovoljno da se provučemo kroz “ruski rulet”. Dovoljno za kamione TAM 110, ali nedovoljno za dajčeve. Vremenski su vozači kroz Zavalu prolazili samo kamionima TAM 110.

Drugi je dan bio dan odmora. Navečer smo otišli zajedno s dijelom zapovjedništva 1. bojne na večeru u restauraciju Vila Neretva u Metkoviću. Ostali smo do kasno sutradan ujutro. Dobro smo se proveli, a da nismo nikomu stvarali problem. Čak nam se i vlasnik restauracije pridružio ili barem netko tko se predstavljao kao on. Nama to čak nije ni bilo važno.

Komentari (9)

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6