Petoga srpnja jedna pričuvna brigada preuzela je naše bivše položaje ispred Belenića od 5. bojne. Kasno navečer spremili smo se i otišli na odmor u Pernu na poluotok Pelješac. U Orašcu je ostao Mile čuvati stvari. Naše satnije iz 1. bojne već su bile tamo. Rečeno nam je bilo da ćemo se tu odmoriti.

Drugi dan, šestoga srpnja, u dvanaest sati zapovjednik bojne postrojio nas je i napravio smotru oružja.

Pri tome nam se s nekoliko riječi obratio i rekao razlog zbog kojeg smo došli na odmor te nas upozorio da ne stvaramo probleme. Na tom obraćanju nas je sve iznenadio rekavši nam da se spremimo za put: idemo na odmor do 14. srpnja.

Krećemo noćas oko dvadeset i tri sata s četiri autobusa. Dao nam je zadaću da sve oružje vratimo natrag u Orašac i najavio da će doći neka novinarska ekipa koja bi trebala pisati nadlistak o brigadi. Među njima bi trebao biti i novinar Slobodne Dalmacije Željko Peratović. Na smotri su bili i djelatnici iz zapovjedništva 1. A brigade Krešo Tuškan i Stjepan Magdić. Magdić je bio zapovjednikov pomoćnik za informativnu političku djelatnost. Iskoristio sam priliku i pokazao mu snimljene materijale.

Pohvalio nas je za trud i na neki način tražio da se to dokumentira u brigadi. O tome tada nisam želio razgovarati. Govorio sam mu, tek kad se rat svrši.

Kad su oni otišli, potražio sam kamion. Dobio sam dajc. Natovarili smo ga oružjem i opremom te krenuli u Orašac. Usput sam trebao uzeti osobne stvari mojih izvidnika za Zagreb. Vozač kamiona je bio Josip Menjački.

S nama je u kabini bila Viky, a otraga na kamionu bili su Čileanac i Teo.

Vrijeme je bilo kišovito, a cesta skliska. Kako smo bili u stisci s vremenom, malo smo se požurili da stignemo tamo i natrag. Negdje oko deset kilometara prije Stona Menjački je precijenio mogućnosti kamiona i kut zavoja. Kamion se zanio i počeo kliziti te se okretati po cesti. Prešli smo stražnjim krajem kamiona na lijevu stranu ceste. Kamion je udario u rubnik kraj lijeve strane ceste i počeo se okretati te je potom stao. U kabini sam se cijelo vrijeme okretanja držao za rukohvat na vratima i mislim da nisam nigdje udario. Viky je bila kraj mene. Ona se nije imala gdje držati te je glavom udarila i razbila prozorčić koji gleda ka ukrcajnom dijelu kamiona, a nogom u zapovjednu ploču. Menjački se držao za upravljač i uz nekoliko ogrebotina rekao je da mu nije ništa. Je li to odgovorio samo zato da umanji svoju krivnju ili u tom trenutku nije ništa osjećao, ne bih znao reći.

Izišao sam van, popeo se na kamion i vidio da Čileanca i Tea nema na kamionu. Pronašao sam ih u kamenju. Dobro su se razbili. Mogli su govoriti, ali su bili jako natučeni. Pozvao sam brigadni sanitet, bazu Meš. Javili su se da dolaze po nas. Dok smo čekali brigadni sanitet, pogledali smo kamion. Pokušali smo ga ispraviti, no tada smo vidjeli da je mjenjač zablokirao u četvrtoj brzini, a kako smo kotačima udarili u pločnik, postojala je mogućnost da su i kotači blokirani. Tek smo tada vidjeli da su gume na kamionu bile izlizane.

U toj smo nesreći ipak imali puno sreće. Srećom što je zavoj bio ulijevo prema brdu jer je s desne strane ceste bila provalija, i što s druge strane ceste nije naišlo nikakvo vozilo. Da smo se strovalili u provaliju, vjerojatno bismo poginuli. Do sada je pri takvim padovima bilo samo nekoliko preživjelih. Vrijeme je prolazilo i rane su se počele hladiti i boljeti ih. Zaustavio sam prvo vozilo domaćih registracijskih oznaka i u nj smo ukrcali Tea i Čileanca. Vozač ih je odvezao u bolnicu u Neumu. Kad su pregledani, Čileanac i Teo trebali su ostati u bolnici u Neumu, no oni su “zbrisali” u Pernu i čekali autobus za Zagreb. Viky i Menjački su potvrdili da ih boli, ali ne će otići u Neum na liječnički pregled, nego idu s nama u Zagreb.

Mi smo nekako popravili mjenjač i odvezli se u tehničku radionu u Ston. Tamo nam nisu mogli odmah popraviti kamion niti su imali na raspolaganju drugi. Krenuli smo dalje prema Orašcu svjesni da nam svakog časa može blokirati kotač. Ipak smo se nekako dovezli do Orašca. Iskrcali smo oružje i opremu te natovarili osobne stvari i krenuli prema Perni. U Orašcu su ostali Marijan Martinjak, Natalija (Brezinšćak) Radoš te još dvojica iz logističkog voda koji će, dok smo mi na odmoru, čuvati te stvari.Kad smo stigli u Ston, iskrcali smo stvari i kamion predali u tehničku radionicu. Tu su Mile i Viky ostali kod stvari, a Menjački i ja smo stopom otišli u Pernu. Iz Perne smo krenuli negdje oko pola noći. Usput smo u Stonu pokupili Milu i Viky i nastavili u Zagreb. U Zagreb u vojarnu “Croatia” stigli smo u trinaest sati 7. srpnja. Za vrijeme odmora bio sam doma u Međimurju i jedva čekao da se ponovno vratim na teren.

Komentari (7)

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6