Dvadeset i šestoga lipnja rano ujutro spremio sam se za izviđanje. Moji se još nisu vratili s jučerašnjeg provoda. Ovaj put su pretjerali. Sada sam već razmišljao o nekim sankcijama. Samo nisam znao kakve. Ako im zabranim izlaske, popustit će na liniji i negdje ćemo “nadrapati”. Ako im zaprijetim skidanjem, možda to i žele, ali što time dobivam ja i postrojba? Bit će nas manje i teže ćemo izvršavati zadaće. Svi smo znali da mi izvršavamo zadaće izvan ljudskih mogućnosti i da je pitanje dana kad ćemo negdje nastradati. Često smo u izviđanje išli neodmorni i nikad nismo bili potpuno sigurni u naše položaje, a kamoli u neprijateljske.

Prije svakog odlaska ispred naših položaja morali smo se gotovo fizički uvjeriti gdje su položaji. Bila je česta promjena postrojba na položajima, a nije bilo osobe koja bi stalno usklađivala sa snagama u prostoru. U načelu mi smo se upravo zbog toga uvijek morali vraćati iz izviđanja istim putem, premda smo često imali potrebe da se vratimo drugim. Naš je zapovjednik valjda imao velike razloge zbog kojih je samo nas toliko forsirao. Ili je bio toliko siguran da se na nas uvijek može osloniti pa i nije pokušao u drugim satnijama izgraditi nešto slično? Poznavao sam dosta zapovjednika do najniže razine u svim satnijama u 1. bojni i u njima je i te kako bilo sposobnih i odlučnih zapovjednika i gardista. Vjerujem da bi uz malo dobrog rada mnogi među njima mogli biti isto tako uspješni. No, što je tu je, činjenica je da smo umorni od svega i da se mora naći način kako da se odmorimo.

Jutro je već svanulo, a njih još nema. Nešto prije šest sati stigli su Marek, Božo i Ivo, ali autostopom. Rekli su mi da se kamion pokvario i da ga Poturiček i Levi popravljaju.

Oni nisu bili sposobni ići na zadaću. Vrijeme je prolazilo, a mi smo morali ići. Nema mi ni izvidnika ni vozila.

Nazvao sam Tigra 1, vezu u 1. bojni, i tražio da mi osiguraju vozilo. I negdje oko sedam sati došao je Slovenac s ladom nivom i odvezao mene i Milu na zadaću.

Dok smo bili na zadaći, moji su se do podneva skupljali. U Orašac su dovezli kamion i tamo ga popravljali. Poslije sam si postavljao pitanje je li kamion bio stvarno u kvaru ili im se nije dalo ići na zadaću pa su ga namjerno pokvarili, ili rekli da je pokvaren. Verzija njih sviju bila je ista. Nikad nisam saznao istinu.

Slovenac nas je kroz “ruski rulet” provezao veoma brzo i neprijatelj nije stigao djelovati. Potom, kako je lada bila brza, tiha i pokretnija od kamiona, tražio sam da nas odveze do Gorogaša, da što manje hodamo. Kad smo se iskrcali, krenuli smo cestom prema cilju. Na glavici koju smo neki dan osvojili, Blatačkoj glavi, tt 707, trebala je biti Alfa 1. S njima sam morao biti oprezan. Oprezno smo se približavali i našli smo ih na glavici. Rekao sam im da idemo u izviđanje i da motre te da budu stalno na prijamu.

Ostavili smo ih i krenuli dalje cestom te šikarom prema cilju. Po zemljovidu ušli smo u područje zvano Zabrđe. Bilo je obraslo šikarom. Šikara nas je štitila od neželjenih pogleda. Malo smo izviđali pa smo stali i ponovno motrili. Počeli smo se penjati na glavicu Rasovac. Glavica je u počeku bila obrasla šikarom, ali kako smo se sve više i više penjali, šikare je nestajalo.

Morali smo pretrčavati i brisani prostor. Srećom je glavica na sebi imala sitno kamenje pa smo mogli brzo pretrčavati.

Malo po malo i stigli smo pred vrh. Na vrhu nismo nikoga našli niti smo s ove naše strane vidjeli bilo kakve tragove koji bi navodili na to da je na njemu tko bio. Vrh je bio gol. Nije imao na sebi žbunje. Morao sam se skloniti na jedan bok na kojem je bilo žbunja i motriti. Milu sam ostavio, ispod vrha da isto motri. To sam i do sada uvijek radio ako bi nas neprijatelj vidio i organizirao potjeru za nama.

Prvo sam motrio desnu stranu. Ubrzo sam ih primijetio na glavici Pješivac, tt 717. Bili su skinuti do pasa, jeli su i sunčali se. Kraj njih je ležao pas, njemački ovčar. Ponašali su se kao da nas nema u blizini. Čak su zauzeli položaje s naše strane tako da su se lijepo vidjeli, kao da su htjeli da ih vidimo. Dulje sam vrijeme tražio njihove položaje kod Šćenica Bobana. Samo jedan mali dio sela sam vidio, drugi je dio bio sklonjen iza brda. U tom ih dijelu nisam vidio, ali sam vidio kako jedan neprijateljski vojnik napušta selo i odlazi prema Pješivcu. Mislio sam, ako on odlazi iz Šćenice Bobana, onda bi iznad tog sela s južne strane trebali imati položaje. Uostalom, tu bismo se negdje mi trebali spojiti s našim snagama iz drugih bojna.

Poslije sam se preselio na lijevu strane glavice i uočio ih na glavicama iznad sela Baljivca. Kako smo prije neki dan zauzeli Blatačku glavu, nismo ih tada primijetili. No, danas sam ih veoma brzo uočio. Neprijatelj je napravio grješku koju mogu uraditi samo početnici. Naime, na mjestima na kojima su zauzeli položaje, odsjekli su grane ili su ih negdje drugdje odsjekli i stavili ih na paljbene položaje. Kako je vrijeme bilo toplo, lišće se na granama osušilo i jako izdvajalo iz krajolika. Zbog toga sam ih veoma brzo otkrio. Inače su paljbene položaje zauzeli na pravim mjestima, izvrsnim za obranu. No morao sam biti oprezan, možda su to i lažni položaji za obranu. Pravi položaji su mogli biti pokraj tih lažnih položaja.

Nazvao sam Tigra 64 i tražio topničku potporu.

Odgovorio mi je da imam na raspolaganju Orla 40 i Jastoga. Nazvao sam Orla 40. Javio mi se i nakon kratka razgovora doznao sam da ima minobacače 82 mm.

Kako su se dvojica neprijateljskih vojnika sunčala na Pješivcu, i to na našoj strani, dao sam mu prvo te koordinate i tražio da prve projektile ispali u plotunu. Mislio sam da je sada isto toliko važno iznenaditi neprijatelja i dati mu do znanja da smo tu i da ih vidimo koliko je nekad važno uništiti cilj “od prve”.

Ubrzo se javio Orao 40 i rekao: “Klek 10, idu.” Javio sam mu se i čekao. Mine su pale oko njih. Jedna je pala oko trideset metara ispred, jedna isto toliko desno od njih, dok je treća pala ispod njih. Bio je to pun pogodak.

Nastala je strka. Bacili su konzerve, uzeli kraj sebe automatske puške s drvenim usadnikom i otrčali u sklonište. Nisu ni uzeli opremu za sobom. Za njima je potrčao i pas.

Od Orla 40 zatražio sam da ispali još nekoliko plotuna, što je i učinio. Potom sam mu rekao da jednu cijev ostavi s tim koordinatama i da je ne dira. Kad iziđu iz skloništa, ispalit ćemo na njih. Kako bi bila šteta da se ovaj položaj ne drži, nazvao sam Rašu. Nisam ga dobio. Potom sam nazvao Zagija. Javio mi se. Rekao sam mu da bi bilo dobro da se ovaj položaj drži i da nam pošalje zamjenu.

Odgovorio je da će mi se još javiti. Poslije sam vidio da se onaj isti neprijateljski vojnik vraćao ponovo prema Šćenica Bobanima. Kako je čuo da se djeluje po njihovim položajima, promijenio je smjer i vraćao se prema selu. Nazvao sam Jastoga i njemu dao koordinate na tog pješaka.Jastog je posada na RAK-u 12, višecijevnom raketnom bacaču kalibra 128 mm. Jastog je potom nazvao i rekao: “Klek 10, ide.” Ubrzo je pala prva mina. Eksplodirala je u selu. Na to sam mu rekao da produži za stotinu metara. Javio je da je primio. Ubrzo se javio i rekao: “Ide.” Za to je vrijeme četnik počeo trčati tako da je i ta granata bila kratka.

Jastogu sam dao nove koordinate i četnik se dao u sprint. Uplašili smo ga. Tada sam rekao Jastogu da ostane na tim koordinatama i da čeka. Otišao sam na lijevu strane glavice i navodio Orla 40 na neprijateljske položaje iznad Baljivca.

I to je tako trajalo do kasno poslije podne. Kad bi četnici izišli iz skloništa, Orao 40 ili Jastog pustili bi po koji projektil.

Javio se Zagi i rekao kako mi je poslao zamjenu, gardiste iz 1. satnije. Njih sam uskoro vidio ispod glavice. No oni su se na glavicu popeli i zamjenili nas tek pošto su nešto pojeli i popili. Pred večer smo se spustili i pješice otišli u Beleniće, a potom uspješno kroz “ruski rulet” u Orašac.

Poslije je došao Rašo da mu dam izvješće o protekloj zadaći, ali ja sam spavao. Nije me probudio. Pustio me da spavam. Došao je poslije oko dvadeset i jedan sat. Ispričao sam mu stanje na položaju, potom me odveo u zapovjedništvo 1. A brigade ZNG-e da to isto ponovim. S nama je otišao i Zagi. Vratili smo se kasno u noći.

Odmor u Orašcu

Bili smo dolje kod igrališta i gledali kako naši topnici pucaju po neprijatelju.

Tijekom dana k nama su se doselili Rašo, Kukec i Pavković. Tad mi je Rašo rekao kako smo dobili novog djelatnika, Čileanca. Danas su Kiki i Slogar istupili iz izvidničkog voda i prešli u ostale satnije 1. bojne.

Tada nas je ostalo devet, i to Poturiček, Mile, Ivo, Viky, Božo, Levi, Marek i Čileanac.

Djelovanje Fantoma

Dvadeset i osmoga lipnja bio je dan odmora. Mareka i Šarića pustio sam u Zagreb.

Rašo je imao prometnu nesreću u Orašcu. Ništa strašno, osim četiri šava na glavi. Glavom je razbio prednje staklo na autu.

I sljedeći dan, dvadeset i devetoga lipnja, bio je dan odmora. Nešto neobično za nas. Nikada do tada, od kada smo došli na ovo bojište, nismo imali toliko odmora.

Za to se vrijeme na bojištu svašta događalo. Naša se 1. satnija iz nerazjašnjenog razloga povukla s položaja koji smo neki dan osvojili, Rasovca.

Tridesetoga lipnja rano ujutro, oko dva sata, do nas je došao Zagi i zapovjedio da se spremimo i odemo zauzeti Rasovac drugi put i sve ostale izgubljene položaje. Zapovjedio sam da se svi probude i da se spreme, za zadaću.

Na zadaći su bili Poturiček, Mile, Ivo, Božo, Levi, Marek i Čileanac. Kad smo se spremili i htjeli krenuti, kamion nam se opet pokvario i nije se mogao odmah popraviti. Tražio sam od Zagija da nam osigura drugi kamion. Potom je Zagi poslao Dusparu po drugi kamion. I negdje oko šest sati ujutro Duspara je stigao s drugim kamionom. Odlazimo na zadatak.

Prošli smo Orahovi Do potom i Češljare, no kad smo gotovo ušli u Zavalu, na nas su pale granate. Pale su oko nas i na sreću nitko nije stradao. Ušli smo u “ruski rulet”. Rekao sam Duspari da stane kod prve kuće na lijevoj strani. To je ona ista kuća na kat u kojoj smo bili kad smo zauzeli Zavalu. Parkirao je kamion na ulazu u kuću. Ugasio je motor i svi smo se sklonili u kuću. Nismo svi ni ušli, a već je pao sljedeći plotun. Granate su pale oko nas. Kad smo ušli u kuću, vidio sam da je to kuća koja ima drvenu deku. Kad smo prvi put ušli u Zavalu, bili smo samo u garaži iza kuće. Razmišljao sam kako bi bilo da se mi sklonimo u tu garažu iza kuće. Garaža ima samo jednu deku, ali je betonirana.

Pitao sam svoje što je sigurnije, ova kuća koja ima krov i dvije drvene deke iznad nas ili betonirana garaža iza nas s jednom dekom. Većina se složila da je garaža iza bolja.

Rekao sam: “Dobro, kad padnu sljedeće granate, izlazimo iz kuće i odlazimo u tu garažu”. Ja sam zadnji ušao u garažu, i to jedva. Ne zbog svoje težine, nego zato što je garaža bila mala. Kad smo ušli u garažu, na onom istom mjestu u lijevom kutu garaže ležala je na krevetu ona ista starica kao i kad smo ušli prvi put uZavalu.

Pozdravili smo je i ona nam je odzdravila.

Pao je i sljedeći plotun. Pitao sam opet svoje je li tu sigurnije ili u kući. Ovaj je put većina rekla da je ipak sigurnije u kući. Nismo čekali da padne sljedeći plotun, već smo istrčali obrnutim redom, kojim smo došli natrag u kuću. Starica je ostala u garaži. Granate su opet pale. Mi smo polegli oko stolova, ormara, neki i ispod nadvratnika i čekali da neprijatelj prestane tući. Svaki put kad bi čuli ispaljenje, molili smo da nam ne padne na kuću.

Sjećam se Duspare: on, kad bi čuo ispaljenje, kako su ulazna vrata bila dvodijelna, stao bi na prag tih vrata, otvorio gornji dio i gledao da li će granata pogoditi kamion, koji je bio parkiran u dvorištu ispred njega. Unatoč našem upozoravanju da “zaje..... taj kamion” i da se skloni, on nas je ignorirao. Kad bi granata pala ili bi osjetio da će svaki čas pasti, on bi samo zatvorio gornji dio vrata, a potom opet otvorio i gledao kamion. Jednom su prilikom geleri probušili dobar dio drvenih vrata, no on je i dalje nastavio buljiti u taj kamion. Više nismo mogli to gledati te ga je netko ipak sklonio s vrata.

U toj smo kući nastojali vrijeme čekanja skratiti razgovarajući. I pri tome smo došli do zaključka da se neprijatelj uvježbao u topničkom gađanju. Mora da je imao topničke motritelje na glavici preko Popova polja iz koje se lijepo vidio put od Češljara prema Zavali. Čim bi se neko vozilo približavalo Zavali, ispalili bi po njemu.

Neprijateljsko je granatiranje trajalo negdje do podneva. Tada je intenzitet bio manji, a nešto poslije potpuno su prestali tući po Zavali. Kad smo zaključili da nas više ne će tući, izišli smo iz kuće. Ispred kuće smo vidjeli da je kamion pogođen. Sve su četiri gume bile prazne. Na nekoliko su ga mjesta probušili geleri, između ostalog i u spremnik s gorivom. Gorivo je iscurilo.

Duspara nam je bio tužan. Ipak je sjeo za upravljač i pokušao upaliti kamion. Nakon nekoliko puta “verglanja” nije uspio. Kamion je bio pogođen i u motor.

Potom smo otišli pogledati i garažu iza kuće. Kad smo došli do ulaza, imali smo što vidjeti. Jedna je mina pogodila garažu odmah na ulazu i probila betoniranu deku. Na tom bismo mjestu mi bili da smo ostali u garaži. Srećom smo otišli u kuću. Bila je puka sreća što ipak nismo ostali u garaži.

Otišli smo do starice i vidjeli da je živa. Pitali smo da li je ranjena. Odgovorila nam je da je dobro, nije tražila nikakvu pomoć. Vratili smo se do kamiona. Kako tada više nismo imali kamion, nazvao sam naše u Belenićima s namjerom da mi pošalju kamion u susret. No nikoga nisam dobio na radiovezi. Morali smo pješice otići u Beleniće.

Duspari sam rekao da ostane tu i da se pobrine za kamion, a mi idemo pješice prema Belenićima. Formirao sam kolonu i otišli smo, a Duspara je ostao kod kamiona. Od prve smo kuće presjekli put i popeli se na cestu koja vodi prema Golubincu. Hodali smo blizu tri sata po onoj vrućini i prošli oko osam kilometara dok smo stigli u Beleniće. Bili smo mokri od znoja i umorni od nepotrebna hodanja.

Neprijatelj je tukao po svim položajima, tako i po Belenićima.

Smjestili smo se u najbolju kuću između Belenića i Gorogaša s namjerom da se odmorimo. U toj su kući bili neki gardisti iz naše 3. satnije. Od Hađe, pripadnika 3. satnije, kupio sam oklopnicu (pancirku) za stotinu maraka. Bila je mala i u sebi je imala zaštitne pločice te je mogla stati ispod košulje a da se nije vidjela. Poslije sam ju u nekoliko navrata nosio, no bila mi je i ona preteška tako da sam odustao od toga.

Dok smo se odmarali, raspitivao sam se za stanje u prostoru. Na lijevom boku od Oštrog vrha do glavice iznad Gorogaša položaje je još držala 2. satnija 1. bojne, dok je na desnom kraju u tijeku bila primopredaja položaja između 1. i 3. satnije 1. bojne s 5. bojnom. Čin smo stigli, primijetili smo da na tim primopredajama položaja između 1. i 5. bojne nešto nije u redu.

Što je bilo? Ovo što ćete sada pročitati, nije se događalo samo kod nas, već je to bila pojava u svim postrojbama. Moja je zadaća bila zauzeti izgubljeni položaj Rasovac i predati ga 5. bojni. No kako je bilo kasno poslije podne, a ni jedni ni drugi nisu imali dovoljno pričuvnih snaga da preuzmu taj položaj, mislio sam pričekati do sutra. Na lijevom je boku položaje još držala 1. bojna i u tijeku je bilo preuzimanje položaja na desnom boku. Na desnom boku dogodilo nam se da gardisti iz 1. bojne više nisu mogli čekati zamjenu na glavici već su se spustili u podnožje i tamo čekali. To je bila česta praksa preuzimanja položaja na južnom bojištu. I tada, naravno, gardisti iz 5. bojne nisu htjeli ići na glavicu dok se gardisti iz 1. bojne nisu popeli natrag na nju. Na taj se način moglo vidjeti da neprijatelja na glavici nema. Negdje je kompromis između njih postignut, a negdje nije. I zbog toga je primopredaja položaja trajala cijeli dan.

Sve su to lijepo slušali četnici na zarobljenim motorolama i stavili “papar” na tu priču. Naime, saznali su da je u tijeku zamjena i oni su cijeli dan topnički tukli po našim prvim položajima i po dubini i na taj način otežavali primopredaju. Tako da je pala i noć, a neki se položaji nisu preuzeli.

Radiovezom sam nazvao Rašu, a poslije i Zagija i objasnio im složenost stanja, koliko sam smio otvoreno na radiovezi reći. Jednostavno sam zatražio da se moraju hitno ovdje pojaviti, tako da se do sutra ujutro može do kraja dovršiti posao primopredaje. Inače ću sutra morati ne samo jedan, već nekoliko položaja ponovno zauzimati.

Mi smo za to vrijeme bili smješteni u istoj kući.

Neprijatelj je do kasno u noći tukao po prvim položajima i po Belenićima. Spustila se noć.

Kako smo bili ispred kuće, vidjeli smo dosta gardista iz 1. i 5. bojne kako odlaze prema Belenićima. Svaku skupinu koja je prošla pitali smo kakvo je stanje na prvoj crti. Svaka nam je odgovorila da ne znaju i da se oni povlače. Negdje oko pola noći od zadnje skupine koja se povlačila saznali smo da smo mi u stvari postali prva linija. Odredio sam stražu ispred kuće prema Gorogašama. I stvarno, do jutra više nitko nije prošao kraj nas.

Ja sam otišao u Beleniće sa zapovjednicima iz 1. i 5. bojne dogovoriti što ćemo poduzeti. Kako ćemo organizirati obranu? Prije nego što sam došao u zapovjedništvo 5. bojne, pitao sam naše gardiste iz 1. bojne kakva je situacija na lijevom boku. Rekli su mi, a i preko radioveze uvjerio sam se, da je na lijevom boku sve u redu. Te je položaje držala naša 2. satnija.

Kad sam ušao u kuću u kojoj je 5. bojna imala zapovjedništvo, Vragović mi se unio u lice i rekao: “Kako vi to držite položaje?”

Iako je bila noć, a svjetla nije bilo, on je na glavi imao sunčane naočale i glumio frajera s plaže Miami Beach. Kako nisam volio ljude koji puno pričaju, a iza njih ne ostaje ništa, uperio sam svoju pušku na njegov trbuh i rekao mu da se makne u stranu i da šuti ili neka iziđe. Maknuo se od mene i poslije je u nekoliko navrata htio nešto komentirati, dok mu nisam rekao da šuti. Pretežno sve zapovjednike svih razina u 5. bojni poznavao sam i manje-više znao njihove vrijednosti. Ta je postrojba do tada, a i poslije imala velike uspjehe na bojištu. I bila je prva postrojba koja se spojila sa snagama iz Dubrovnika pri deblokadi Dubrovnika. Nakon ranjavanja zamjenika zapovjednika 5. bojne i odlaska zapovjednika bojne na liječenje nastala je promjena zapovjednika i zamjenika. Za zapovjednika se predstavio Rukavina, a za zamjenika Alen Klopotan. Samim time nastale su drastične promjene u zapovijedanju i organiziranju bojne.

Napao me samo zbog toga što sam jedini došao iz 1. bojne i pokušao s njima razgovarati te što su mislili da sam organizirao zamjenu. Dok sam njima objasnio svoju zadaću i oni ju kao takvu prihvatili, prošlo je dosta vremena.

Kako je u kući bilo puno gardista i zapovjednika nižih razina, a vidio sam i da tako nema smisla razgovarati, tražio sam da u njoj ostanu samo zapovjednici satnija. Ubrzo se u sobi moglo normalno razgovarati.

Izvadio sam megalajticu, skinuo poklopac i ona je svijetlila kao svjetiljka. Stavio sam kartu pozicija na stol i pitao ih koje položaje drže.

Odgovor je bio: “Ni jedan.” Ni jedan položaj nisu preuzeli. Odnosno onaj koji su i preuzeli, spustili su se s njega.

Pitao sam ih što misle poduzeti.

Odgovor je bio: “Ništa dok ne stigne zamjenik zapovjednika 5. bojne.”

Sklopio sam kartu pozicija i ugasio bateriju te se sklonio na stranu i čekao Klopotana.

Nešto prije pola noći stigao je Klopotan. Pošto je saznao od svojih kakva je situacija i nešto razgovarao preko radioveze s Rukavinom, počeli smo razgovarati. Njegov je zaključak bio: “Neprijatelj je krenuo u protunapad, moramo formirati drugu crtu i tu ga zaustaviti.” Po njemu je druga crta bila negdje ispred sela Golubinca. Pokušao sam mu objasniti da četnici nisu krenuli ni u kakav protunapad, već da su dobro iskoristili našu ranjivost prilikom primopredaje položaja, jednostavno oni nemaju snage za nešto takvo. Rekao sam mu da naši iz 2. satnije drže položaje na Oštrom vrhu i Zečjoj glavi i do sada ništa sumnjivo nisu primijetili.

Nisam baš bio uvjerljiv i on je ostao pri svojem stavu. Dao je zapovijed svojima da se povuku u Golubinac i da se za sutra ujutro pripreme za zauzimanje položaja. Prije nego što smo se razišli, rekao sam Klopotanu da ja sa svojima ostajem u selu i da ćemo sutra rano ujutro krenuti na stare položaje ispred Gorogaša.

Razgovarao sam sa zapovjednicima vodova iz naše 2. satnije 1. bojne i tražio da ostanu u Belenićima kao pripravnost svojima na glavicama na lijevom boku. Oni su se složili i ostali u selu. Bili smo na stalnoj radiovezi.

Nakon povratka sam radiovezom tražio svoje nadređene, no nisam ih dobio. Osjećao sam moralnu odgovornost prema 5. bojni da ponovno zauzmemo položaje i uredno im ih predamo.

S nama su u kući i dalje bili gardisti iz naše 3. satnije. Još jedanput sam pokušao dobiti Rašu i Zagija, ali ih ni ovaj put nisam dobio na radiovezu. Rekao sam svojima što ih sutra čeka. Nakon toga sam otišao odmoriti se.

Rano ujutro prije svitanja probudili su me. Spavao sam svega tri sata. Oči su mi bile kao džepni sat. No na to sam se već naviknuo. Tijekom noći se iz Belenića u Golubinac izvukla cijela 5. bojna te 1. satnija i dio 3. satnije iz 1. bojne na područje Grabovi Do iza Kijeva Do. Tu su čekale razvoj situacije.

Nazvao sam Udave na Oštrom vrhu i Zečjoj glavi i uvjerio se da je u njih sve u redu. Spremili smo se. Formirao sam kolonu i krenuli smo prema Gorogašama.

Iako sam bio siguran da neprijatelj nema dovoljno snage organizirati protunapad, isto sam toliko morao biti oprezan. Vjerovao sam da i na njihovoj strani ima isto tako odlučnih vojnika koji bi mogli na nekim smjerovima organizirati protunapad, napraviti pomutnju među nama i opet se povući ili nas čekati u zasjedi. Zbog toga sam odlučio da prvi sat vremena nakon svitanja zauzmemo položaje za obranu na glavicama ispred naše kuće i da dobro motrimo prostor ispred nas.

Sav posao vraćanja glavica morali smo uraditi bez pomoći topništva, jer potporu nismo imali. I tako sam se s manjim dijelom svojih ljudi popeo na kotu 752 i motrio. Drugi je dio bio dolje na putu i isto tako motrio.

Neprijatelj je počeo topnički tući po čitavom području.

Dok smo se penjali na glavicu i zauzimali položaj ispred Belenića, istodobno je naša 1. satnija zauzimala položaje iza nas iza sela Beleniće, dok je 5. bojna zauzimala glavice iza njih ispred Golubinca.

Nakon više od jednog sata motrenja nikoga nismo primijetili niti nam je što bilo sumnjivo. Isto je tako bilo mirno kod Udava na lijevom boku. Prema prijašnjem dogovoru, javio sam svojima dolje na putu da krenu prema Gorogašama.

Krenuli su. Kretali su se kraj puta s velikim razmakom između sebe. S njima je bio i novi izvidnik Čileanac. Znali su da trebaju biti oprezni jer topničke potpore nije bilo, moraju se osloniti samo na sebe. Malo po malo i ušli su u Gorogaše. Nitko na njih nije pucao niti su oni što sumnjivo primijetili.

Prije nego što smo se spustili, tražio sam od Klopotana da nam pošalje jednu skupinu gardista koji će preuzeti zauzeti položaj, da možemo krenuti dalje zauzimati sljedeće glavice. Tražio sam da se spuste sa zauzetih glavica ispred Golubinca i odu preuzeti položaje od Udava na Oštrom vrhu i Zečjoj glavi, na našem lijevom boku.

Odgovorio je da će poslati gardiste i nama i Udavu. No prošlo je dva sata dok su oni stigli do nas i preuzeli položaj.

Nakon toga smo krenuli na Blatačku glavu, tt 707. I na nju smo se bez problema popeli. Ponovno sam pozvao Klopotana i tražio da mi pošalje sljedeću skupinu gardista da preuzmu položaj, a mi da idemo dalje. Da bismo što brže predali glavicu i krenuli dalje, moji su ostali na glavici, a ja sam se spustio na put i čekao zamjenu.

Od tog je razgovora isto tako prošlo oko dva sata dok je skupina gardista iz 5. bojne došla.

No, kad su došli, imali su drugu zadaću. Ne da preuzmu položaje od nas, već da zauzmu položaj iza nas, glavicu Kujino osoje, tt 742.

Pokušao sam uvjeriti zapovjednika desetine da je ta glavica nevažna i da se ne treba penjati na nju. Bio je uporan i govorio da je on dobio takvu zadaću i da će ju izvršiti. Sjetio sam se isto takva slučaja u Starom Grabovcu u zapadnoj Slavoniji, kad je jedan zapovjednik sa svojim ljudima htio zauzeti položaj u šumi koji je neprijatelj u proteklih nekoliko dana strahovito topnički tukao. Na kraju sam ih jedva uvjerio da ne trebaju ići u šumu, jer mi time ništa ne dobivamo, samo ćemo izgubiti ljude.

Pokušao sam dobiti Klopotana, ali bez uspjeha.

U međuvremenu se zapovjednik desetine iz 5. bojne počeo probijati kroz gustu šikaru prema vrhu glavice. Nakon sat vremena dobio sam Klopotana i tražio da se povuku s te glavice i preuzmu našu. Zapovjedio je tom zapovjedniku desetine da se povuku i preuzmu od nas Blatačku glavu.

Nakon još jednog izgubljenog sata gardisti su se iz 5. bojne spustili i popeli te preuzeli našu glavicu. U međuvremenu je 5. bojna preuzela Oštri vrh i Zečju glavu.

Bilo je već kasno poslije podne. Mislio sam još izvršiti jučerašnju zadaću, zauzeti Rasovac, no kako su gardisti iz 1. bojne, kad bi bili izmijenjeni s glavica, otišli na odmor, a 5. bojna više nije imala odmorne ljude koji bi nas zamijenili, odustao sam od toga. Područje se uspješno moglo držati i bez te glavice.

Vratili smo se u Beleniće, nabavili vozilo i krenuli prema Orašcu. Prije nego što smo krenuli, još jedanput sam provjerio je li sve u redu na glavicama i tek smo se onda spustili.

Sada je još trebalo proći kroz “ruski rulet” jer je neprijatelj tukao po Zavali. I opet smo se pri padu granata spustili u Zavalu. Kad smo stigli na raskrižje i skrenuli prema Orahovu Dolu, u isto je vrijeme ona nepokretna starica koju smo susreli u prvoj kući, u garaži, pretrčavala cestu, brzinom metka. Vidjeli smo da je ona i te kako pokretna. Poslije smo saznali da je ona pravoslavka i bojala se da je mi ne ubijemo kad smo ušli u selo. Zbog toga se pravila da je nepokretna.

Pri izlasku iz Zavale vidjeli smo da našega uništenog kamiona više nema kraj prve kuće s lijeve strane iz smjera Orahova Dola. Da ne bi doživio sudbinu kao onaj Kosov kamion TAM 150, kojem je na kraju ostao samo kostur, Duspara je izvukao kamion iz Zavale i organizirao popravak.

Oko dvadeset i dva sata vratili smo se u Orašac. Sljedećih smo dana bili na odmoru. Stanje na položajima je bilo stabilno.

Djelovanje Fantoma

Tih sam dana Levija i Mareka pustio u Zagreb. Tijekom tih dana postrojbe južnog bojišta u više su navrata pokušavale zauzeti Golubov kamen, ali bez uspjeha.

Tada se počelo šuškati kako ćemo ići na odmor na poluotok Pelješac, u Pernu ili možda u Zagreb.

Komentari (44)