Četrnaestoga srpnja oko dvadeset sati u četiri autobusa čitava je bojna krenula prema Dubrovniku. S nama se na teren vratio Kordić, koji je bio na bolovanju. Tada nas je bilo deset, i to Poturiček, Mile, Ivo, Levi, Božo, Viky, Marek, Kordić i Čileanac.

Drugi dan, petnaestoga srpnja, oko dvanaest sati stigli smo u Orašac, ostale su satnije ostale u Kleku. Poslije podne smo dobili struju. Danas su Marek i Kordić prešli za vozače u prometni vod 1. bojne. Tada nas je ostalo osam: Poturiček, Mile, Ivo, Levi, Božo, Viky i Čileanac.

Kasno navečer do nas je došao Zagi i rekao kako sutra ujutro trebamo otići u Loznicu u zapovjedništvo brigade i tamo ćemo dobiti zapovijed od zapovjednika brigade što ćemo raditi. Mi smo se tada osjećali nekako još umornije nego kad smo krenuli na odmor u Zagreb. U Zagrebu, odnosno doma nastojali smo nadoknaditi vrijeme koje je prošlo bez nas. I zbog toga smo bili umorniji. Sada se trebalo opet priviknuti na rat i na onu pomisao da svi držimo jednu nogu u grobu.

Treći dan, šesnaestoga srpnja, rano ujutro otišli smo u zapovjedništvo brigade i čekali zapovijedi. Trebali smo otići na osiguranje nekoga iz zapovjedništva brigade. Čekali smo do podneva kada su nas obavijestili da ne ćemo ići i da se vratimo u bazu. U isto su vrijeme naše satnije trebale preuzeti položaje u Belenićima. Poslije smo dobili obavijest da je jedna pričuvna brigada HV neorganizirano napustila položaje ispred Belenića i Gorogaša. Ne, bih navodio koja, jer mi nije namjera povrijediti bilo koga iz te brigade koji su savjesno i odgovorno odrađivali dobivene zadaće, već bih samo naveo da je i takvih slučaja bilo.

Poslije podne smo se vratili u bazu, odmarali i otišli vidjeti kako postrojba na topovima 130 mm tuče po neprijatelju.

Ni četvrti dan, sedamnaestoga srpnja, nismo trebali nikamo otići. Poslije podne popravili smo i hidrofor i time dobili vodu. U Orašcu je bila već takva buka i protok ljudi da nismo više bili zadovoljni smještajem. Nismo imali čiste račune s ostalima. Zbog toga sam otišao s Poturičekom i Ivom u Mokošicu potražiti prikladan smještaj za nas. Našli smo par kuća, od kojih bi nam jedna bila dovoljna za smještaj. Danas je i Božo prešao za vozača u prometni vod 1. bojne. Tada nas je ostalo sedam: Poturiček, Mile, Ivo, Levi, Viky i Čileanac.

Poslije sam primio obavijest da sam dobio čin satnika. Za mene je to bila normalna stvar i nisam se pretjerano radovao. Smatrao sam da sam to i zaslužio. Jest da još nisam navršio dvadeset i dvije godine, ali se u ratu ne pita koliko godina imaš, nego uspjeh u boju. Nisam samo ja dobio čin, već je u ovoj skupini bila jedna poveća skupina zapovjednika od najnižih do najviših razina.

Oko dvadeset i tri sata do nas je došao Rašo i dao nam zadaću. Trebamo odmah otići u Beleniće i organizirati da se izgubljeni položaji ponovno zauzmu, prije nego što ih neprijatelj zauzme.

Spremili smo se i oko tri sata osamnaestoga srpnja otišli u Beleniće. Na položaje su otišli Poturiček, Mile, Čileanac i Levi. U Orašcu su ostali Ivo i Viky. Ivo je dan prije na kupanju ozlijedio nogu i nje bio sposoban ići na zadatak.

Rano ujutro kroz “ruski rulet” prošli smo bez problema. Kako je bila noć, neprijatelj nije djelovao po Zavali. Nešto ispred utovarivača na cesti umalo smo imali sudar. Neki se kamion spuštao prema Zavali i brzo vozio, i to po sredini ceste. Kako ni jedan ni drugi nismo imali upaljena svjetla, vozač nas nije primijetio. Kako bih izbjegao sudar sklonio sam se skroz na desnu stranu. S naše desne strane bila je provalija. Vozač kamiona sa suprotnog smjera u zadnji nas je čas primijetio i sklonio se na svoj trak.

Potom smo prošli Golubinac i našli se pred Grabovim dolom. Tu smo morali stati jer smo kraj ceste naišli na gardiste koji drže prvu crtu. U Kijevu Dolu i u Belenićima više nikog nije bilo.

Ostavili smo kamion kraj ceste i čim je počelo svitati, putem smokrenuli u izviđanje prema Kijevu Dolu. Na ulazu u Kijev Do stali smo i motrili. Ubrzo smo se uvjerili da je Kijev Do prazan. Nema nikog unutra. Uostalom, za njih bi držanje tog sela bilo nepovoljno. Selo je bilo tako građeno da malo veće topničke pogotke kuće ne bi mogle izdržati.

Popeli smo se na glavicu iznad Belenića i motrili to selo i okolicu. Ni tu nismo primijetili nikoga. Na toj smo glavici proveli cijeli dan. Čekali smo da se formiraju skupine iz satnija koje će krenuti s nama u zauzimanje izgubljenih položaja. Tijekom dana smo navodili naše topništvo na Zečju glavu, tt 908.

Pošto se nisu spremili da danas krenemo u napad, nas je na glavici zamijenila skupina iz Udava, 2. satnija. Mi smo se povukli na cestu u Grabovom dolu i čekali Alfe iz 1. satnije, Udava iz 2. satnije i Ćuka-Rašu ili Ćuka 100-Zagija.

Posada na topu 130 mm

Do sutra ujutro devetnaestoga srpnja 1. i 2. satnija nije stigla. Više nismo mogli čekati. Formirao sam kolonu i krenuo zauzeti Kijev Do, stvoriti što povoljnije polazne točke za napad ostalim satnijama. I mi smo prije podne ušli u Kijev Do, a poslije podne i u Beleniće. Za nama su stigle i ostale satnije. One su se rasporedile i popele na stare položaje. Zauzeli smo izgubljene položaje. Kako smo mi našu zadaću izvršili, organizirao sam povratak u bazu. U Orašac smo stigli oko pola noći.

Dvadesetoga srpnja bio je dan odmora. Danas smo iz brigadne inženjerijske satnije dobili dvojicu novih izvidnika: Švabu i Alana. Tada nas je bilo devet i to Poturiček, Mile, Ivo, Levi, Viky, Čileanac, Švabo i Alan.

Poslije podne smo se odmarali kad je do nas došao Rašo i rekao da su opet neke glavice pale i da opet sutra moramo drugi put zauzeti Beleniće. Kako nismo imali topničku potporu, odlučio sam ponijeti minobacač 60 mm i osamdeset mina te minobacač 82 mm i osamdeset mina za njega. Prije nego što smo krenuli, do nas je došao Božo, naš bivši pripadnik. Molio me da ponovno pristupi izvidničkom vodu. Pitao sam ostale da li se slažu. Kako je Božo ostavio dobar dojam, svi su se potvrdno izjasnili. Primio sam ga. A i da su ostali rekli da ga ne primim, primio bih ga. Kako njega, tako i sve druge mučilo je to što smo stalno odrađivali i svoje i tuđe zadaće. Božo se jednostavno htio odmoriti. No kako mu je nedostajao taj naporan ritam, nije mogao izdržati kao vozač, već se htio vratiti natrag. I tada nas je opet bilo deset: Poturiček, Mile, Ivo, Levi, Viky, Čileanac, Švabo, Alan i Božo.

Spremili smo se i otišli na zadaću. Na zadaći su bili Poturiček, Mile, Levi, Švabo, Alan i Božo te Pavković i Krešo. Krešo je čuo da se nešto zbiva na crti i pitao može li ići s nama. Dopustio sam. Pavkovića su u zapovjedništvu zafrkavali kakav je on obavještajac koji i ne zna gdje je crta, a kamoli da zna kako se položaji zauzimaju. Da bi opovrgnuo priče o sebi, pitao me bi li i on mogao ići s nama. Kako smo bili već odavno umorni od tih zadaća, više nismo ni znali što je odmor bez obzira na to što smo bili na odmoru. Svaki bi nam gardist dobro došao.

U Orašcu su ostali Ivo, Viky i Čileanac. Ivo je imao ozljedu da nozi, a Čileancu je bilo naporno i tražio je da se malo odmori.

Spakirali smo se i otišli. Kroz “ruski rulet” prošli smo u noći i neprijatelj nije djelovao. Prošli smo i Golubinac, a zatim smo morali stati na cesti u Grabovom dolu. Tu je bila prva crta.

Naši, koje smo našli na cesti, rekli su nam da su četnici ušli u jedan dio Belenića, a drugi dio drže naši. Na to sam im rekao da je to nemoguće. Ili smo mi u Belenićima ili su oni unutra, druge nema. Uostalom, sumnjao sam da su četnici ušli u selo.

Poslije smo saznali da naših nema u Belenićima, već da su ovo prvi položaji. Na to smo mjesto postavili minobacač 82 mm i čekali da svane.

Ujutro dvadeset i prvoga srpnja do nas dolaze gardisti iz 1. i 2. satnije. Mi smo tijekom prijepodneva definitivno ukopali minobacač i bili spremni topnički poduprijeti satnije koje bi zauzimale položaje ispred ceste Golubinac - Kijev Do prema Belenićima. To je trajalo cijeli dan.

Prva satnija nije preuzela položaje koje je dobila po zapovijedi. Te položaje oko Kijeva Dola zauzeli smo mi. S lijeve strane bila nam je 2. satnija, a s desne nitko. Na ovim smo položajima ostali čitavu noć.

Ujutro dvadeset i drugoga srpnja spremili smo se i sišli u Kijev Do. Tijekom prijepodneva provjerio sam radiovezom stanje na ostalim položajima. Sve je bilo u redu. Poslije podne navodio sam naše topništvo iz brigade po Zečjoj glavi. Nakon toga smo ušli na početak Belenića. Nikoga nismo primijetili. No vratili smo se zbog toga što nije bilo snaga koje bi nas zamijenile. Morali smo čekati da se ostali organiziraju.

Poslije podne 2. satnija dobila je zamjenu od 3. satnije. Prije nego što je zamjena krenula, tražio sam da nam se i Čileanac priključi. On je došao blizu nas, ali nas nije našao. Naišao je na Rudija, zapovjednika 3. satnije, i on ga je vratio natrag u Orašac. Vjerujem da mu je ta odluka odgovarala, nije se protivio. Po noći sam ga ponovno zvao da dođe na teren.

Navečer smo se dogovorili i odlučili da u sumrak uđemo u Beleniće. Na položaju kod minobacača ostavio sam Poturičeka. On je imao Ivinu motorolu i bio u pripravnosti topnički nas poduprijeti ako zatreba. Do sada smo izbjegavali noćno izviđanje, a kamoli napad.

Za to nismo imali nikakvih sredstava, a nisam ni bio sklon baš preveliku riziku. Svaki bi gubitak uništio našu postrojbu.

Mile, Levi, Švabo, Alan, Božo, Krešo i Pavković i ja krenuli prema Belenićima. Pavkovića sam upozorio da je do sada sve bila igra, a da sada odlazimo na pravu zadaću. Pitao sam ga je li spreman.

Odgovorio je da je spreman. Krenuli smo. Ubrzo smo se našli na ulazu u selo. S desne strane na livadi bili su oni isti konji koje smo vidjeli kad smo zauzimali Seprijeće, tt 781. Došli smo do raskrižja. Lijevo se ide prema selu, a desno prema Gorogašama. Na tom sam mjestu dao znak da se rasporede. Kad su zauzeli obrambene položaje, rekao sam im da ja i Mile idemo u selo vidjeti da možda nekoga nema unutra.

Ostavili smo ih i otišli prema središtu sela. Kad smo ušli u selo nismo čuli nikakve šumove ili nešto što bi nas upozorilo da nekoga ima unutra. Vratili smo se natrag do raskrižja. Rekao sam svojima da je selo prazno. Potom sam im objasnio da ćemo se rasporediti po svim prilaznim putovima i stazama koje vode prema selu i tu čekati da nam stigne pojačanje. Kako je od nas osam bilo pola koji su prvi put u selu, morao sam ih rasporediti tako da se pomiješaju. Levija, Krešu i Pavkovića poslao sam da zauzmu položaj ispred kuće na kraju sela prema Gorogašama, a Božu, Švabu i Alana da zauzmu položaj na stazi izvan sela prema Oštrom vrhu i Zečjoj glavi.

Prije nego što su se razišli, rekao sam im da, ako bude kontakta i ako ih poslije napadnu, neka se povuku do raskrižja - tu ćemo biti Mile i ja. Otišli su. Čim su oni otišli Mile i ja smo krenuli podrobno pregledati selo.

Ušli smo u selo, i uvjerili se da tamo stvarno nema nikoga. Smjestili smo se u onu istu kuću u kojoj smo imali razgovore s predstavnicima 5. bojne kad su isto tako padali položaji.

Nedugo zatim rekao sam Mili da ću ja biti tu, a da on ode na raskrižje jer mislim pozvati ostale da se spuste u selo. Mile je otišao, a ja sam Zagiju javio da smo ušli u Beleniće i da ostalima zapovjedi da se spuste u selo.

Odgovorio je da će poraditi oko toga. Preko radioveze sam čuo kako izdaje zapovijedi ostalima da se spuste s glavica i krenu prema Belenićima.

Noć je protekla mirno. Rano ujutro dvadeset i trećega srpnja u selo je stigla prva skupina gardista iz 3. satnije koja bi nas trebala zamijeniti, a potom i malo veća skupina. Uglavnom dovoljno da nas sve zamijene.

Pozvao sam Milu i on ih je razveo po položajima koje smo držali izvan sela. Zamjena je odrađena veoma brzo. Predali smo položaje i pješice napustili selo te krenuli k Poturičeku. Kad smo stigli do Poturičeka, već je sunce izišlo i bilo je toplo. Poturičeku sam rekao da će on ostati na položaju, a mi se idemo malo odmoriti i sutra rano ujutro opet dolazimo. Mi smo odavno svoju vodu potrošili i već smo bili užasno žedni. Popili smo malo Poturičekove vode, a ostatak smo mu ostavili.

Potom sam sreo i Rudija ispričao mi je da je jednoga mojega (Čileanca) poslao natrag u bazu. Nije znao što će s njim. Oni su došli s ostatkom ljudi iz bojne i spremaju se u Beleniće. Kod njega smo se nešto napili vode, ali nedovoljno. Ukrcali smo se u kamion i krenuli kroz “ruski rulet” prema Orašcu. Kako je bilo jako rano, kroz Zavalu smo mirno prošli.

Povratak iz akcije

Nekoliko tjedana poslije Pavković se skinuo iz brigade i otišao u Ameriku. Za ovu sliku, ponudio je Viky 100 DEM. Viky mu je na to odgovorila da mu ne da sliku ni za 200 DEM, mada je plaća gardiste u to vrijeme bila 70 DEM. Nekoliko godina poslije, bez Vikinog znanja ipak sam omogućio Pavkoviću da sliku razvije i usput mu platio piće. Poradi te moje geste, kod mene doma nestalo je nekoliko dana “tona” između Viky i mene.

Odložili smo stvari i otišli na odmor. Dok smo polegli, drugi su se tek ustali i počeli galamiti. Nismo se baš mogli odmoriti. Tada sam počeo razmišljati o tome da se moramo odseliti, unatoč tom što smo prvi došli i smjestili se u ovu kuću. Ove logističke lijenčine i paraziti svih vojska nisu imali razumijevanja prema nama. Morao sam se u nekoliko navrata dizati i u početku ih moliti da se stišaju. Dok im nisam zaprijetio da ću ih pobiti, tek onda je nastao mir.

Ali već me tada prošla volja za spavanjem.

Danas sam dobio još dvojicu novih izvidnika. Sve te ostale izvidnike nisam ja birao, već je samo Rašo došao i rekao: “Evo ih, dobio si nove djelatnike.” Bili su to Pejo i Tolić.

Tada nas je bilo dvanaest, i to Poturiček, Mile, Ivo, Levi, Viky, Čileanac, Švabo, Alan, Božo, Pejo i Tolić.

Ostatak smo se dana odmarali i otišli na kupanje u “Dubrovačke vrtove sunca”. Navečer je došao Rašo i rekao kako moramo sutra rano ujutro zauzeti Oštri vrh, tt 841.

Komentari (18)

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6