Dvadeset i četvrtoga lipnja rano ujutro spremili smo se i otišli zauzeti T 4 prema karti pozicija Niš, Seprijeće, tt 701 i odatle vidjeti odakle neprijatelj djeluje po Dubrovniku, Orašcu i drugim priobalnim mjestima. Na izvršenje su zadaće išli Božo, Levi, Marek i Ivo. Mile i Poturiček su bili u Slanom, a Kiki u Zagrebu.

Kroz “ruski rulet” dobro smo prošli. Neprijatelj nije pucao po nama. Vozilo smo ostavili u Kijevu Dolu i otuda smo krenuli pješice prema cilju. U početku smo se kretali kroz široku, lako prohodnu stazu kao da idemo na izlet. No ubrzo nije bilo tako. Na kraju smo staze uočili dvadesetak lijepih, mladih i starih konja. Čini se da su nas uočili prije nego mi njih jer su se bili smjestili na kraju staze i svi su buljili u nas. Na čelu je bio jedan crni konj. Kad su vidjeli da mi i dalje idemo tom stazom prema njima, popeli su se stazom prema glavici. Kretali smo se stazom istim smjerom. Popeli smo se na glavicu pa se opet spustili. Kad smo se spustili, došli smo opet na jednu livadu. Na kraju livade smo opet primijetili one konje.

Kako smo baš morali proći kraj njih, odlučio sam da se popnemo bočno od livade na glavicu i damo im signal da se mogu vratiti prema selu. Onaj crni konj, kad je vidio da smo se dovoljno daleko odmaknuli od njih, dao se u galop prema selu, a za njim i ostali. Bilo je nevjerojatno vidjeti kako može biti konj tako pametan.

Vratili smo se na livadu i ponovno krenuli stazom prema cilju. Ubrzo smo se morali odvojiti od staze i krenuti kroz šikaru prema glavici. Šikara je bila na nekim mjestima čak viša od nas i bila je oštra.

Nakon nekog vremena popeli smo se na jednu malu glavicu. Tu smo se odmorili, nešto pojeli i motrili. Neprijatelja nismo nigdje vidjeli. Nakon odmora spustili smo se niz glavicu i nastavili dalje prema cilju. Spustili smo se opet do jedne livade. Na njoj je bilo nekoliko većih hrastova, koji su imali dobru hladovinu. Kako je sunce bilo jako, a ocijenio sam da neprijatelja nema po okolnim glavicama, tu smo se malo odmarali.

Već smo popili poprilično vode, a nismo ni približno došli do cilja. Nakon odmora nastavili smo dalje hodati. I tako smo se nakon određenog vremena približili cilju, Seprijeću. Glavica je bila obrasla gustom šikarom i obložena velikim kamenjem. Idealan teren za neprimjetno približavanje neprijatelju. Počeli smo se penjati. Penjanje je trajalo veoma dugo jer nismo znali je li neprijatelj na toj glavici ili kojoj drugoj. Zato smo u penjanju motrili kako tu, tako i ostale glavice na vidiku.

Rano poslije podne približili smo se vrhu. Kao i do sada, tako smo i tada prvo jedno vrijeme pritajeni čekali i osluškivali da li koga ima na vrhu glavice i odmarali se za završnicu. Usput smo motrili glavice u blizini i pregledali kamenje ispred kako ne bi bile postavljene protupješačke mine.

Nakon nekog vremena dao sam signal da krećemo na vrh. Razdvojili smo se. Nikad nisam morao govoriti tko će na koju stranu krenuti. Već su se izvidnici razdvojili dovoljno daleko jedan od drugoga, dovoljno da se uočavaju, kako na lijevoj, tako i na mojoj desnoj strani. Uglavnom sam ja uvijek bio na sredini. Bilo je to već tako dobro uigrano da nisam trebao intervenirati.

Malo po malo i popeli smo se na vrh. Na vrhu nije bilo nikoga. No nismo bili sigurni jesu li ispod vrha s druge strane. Uzeli smo zaklonjene položaje. I isto tako bili smo uigrani: dok sam ja motrio glavice okolo i tražio neprijateljske položaje, ostali su me štitili i motrili ispod glavice. Nakon nekog vremena rekao sam: “Čisto je.”

Poslije se jedan oprezno spustio niz glavicu i detaljno potanko pretražio položaj. Ubrzo smo se uvjerili da na ovoj glavici nema neprijatelja niti je nekoga do sada bilo na njoj, barem nitko nije ostavio bilo kakav trag. Vratili smo se natrag k ostatku tima iza glavice i ponovno motrili. Opet nismo nikoga primijetili.

Nazvao sam Rašu, ali on mi se nije javljao.

Nazvao sam Zagija.

Javio mi se. Šifrirano sam mu rekao da smo na cilju i da neprijatelja ne vidimo te sam ga pitao što dalje.

Zapovjedio mi je da odemo dalje i da odredimo neprijateljske položaje. Kako je postojala mogućnost da neprijatelja nismo dobro vidjeli na glavicama ispred nas, spustili smo se istim putem kojim smo se popeli. Čim smo se spustili u podnožje glavice, krenuli smo isto tako kroz šikaru i veliko kamenje prema neprijatelju. Naše napredovanje je bilo jako sporo.

Kasno poslije podne spustili smo se opet na neku livadu. Isto tako kao i na prijašnjoj livadi bilo je nekoliko golemih hrastova. Činili su dobar hlad. No, sada nisam dopustio da se odmorimo ispod hrastova, već smo se odmarali u šikari podalje od njih. Sunce je jako upeklo kamen. Mi smo na ovom dijelu popili svu vodu. Levi se od nas odvojio i ubrzo vratio govoreći: “Našao sam puno jagoda.”

Odgovori su bili: “Odi i ti i jagode, pusti nas na miru.” Kad je Levi vidio da ga nitko ne “šljivi”, vratio se natrag prema mjestu na kojem bi trebale biti jagode. U početku mu nitko nije vjerovao, mislili smo da ovdje u ovoj divljini nema jagoda. No, Marek je ipak otišao vidjeti i ubrzo nas pozvao, ipak su tamo bile jagode. Ne samo da su bile jagode, već je to izgledalo kao da je tu plantaža jagoda. Sve se crvenilo od njih. Doduše, bile su divlje, ali ono što je bilo najbitnije, bile su jestive. Pobacali smo stvari, zalegli i navalili na njih. Ponašali smo se kao da nije rat, da smo na izletu u prirodi i slučajno, kao što i jesmo, naišli na jagode. Jagode smo jeli, jer smo mislili da ćemo time ugasiti žeđ. Nakon nekog vremena rekao sam da je sada dosta i da moramo krenuti dalje. Opet smo se spremili i krenuli dalje.

Počeli smo se penjati po glavicama. Na jednom je dijelu odjednom ispred mene teren izgledao kao da je netko odrezao glavicu. Bila je puna šikare i u zadnji sam tren primijetio da se ispod mene nalazi jama. Jama je bila u početku široka. Otišli smo na drugu stranu i spustili se u nju.

U daljnjem dijelu se sužavala i nije bila duboka. Mislili smo da u njoj ima vode. Bilo je svježe i udobno. Nismo se dugo zadržali, popeli smo se i nastavili dalje.

Ubrzo smo se popeli na neku glavicu i motrili.

Neprijatelja nismo primijetili. Bili smo sve žedniji i žedniji. Na jednom smo dijelu stali i odmarali se. Uzeo sam kartu pozicija i proučavao ju. Te karte nisu bile izvorne nego preslike, tako da se nisu baš mogli dobro iz njih čitati topografski znakovi. Kad sam malo bolje pogledao kartu, zaključio sam da je možda najbolje da se danas povučemo i sutra ujutro krenemo u izviđanje, ali ovaj put iz smjera sela Gorogaša cestom prema selu Šćenica Bobanima.

Nazvao sam Zagija i javio mu da se izvlačimo. Nije ništa komentirao ni zapovjedio.

U povratku smo ponovno stali na “plantaži jagoda” i pokušali ugasiti žeđ. No postigli smo suprotni učinak. Poslije toga bili smo sve žedniji. Brzim hodom vraćali smo se u Kijev Do. Pri samom ulazu u selo opet smo naišli na one konje. Ovaj su put slobodno pasli na livadi.

Nisu nas gledali, osim onoga crnog.

Ukrcali smo se u vozilo i otišli u Beleniće napiti se vode.Nakon toga smo krenuli preko “ruskog ruleta” u Orahovi Do da objasnim Zagiju stanje u prostoru.

Ovaj put neprijatelj nije pucao po Zavali.

U Orahovu Dolu objasnio sam Zagiju što smo izvidjeli i predložio naše sutrašnje namjere. Na to mi je rekao da mora vidjeti s Rašom. Nešto poslije pola noći vratili smo se u Orašac. Rašo nije došao do nas niti nam je ostavio kakvu poruku. To sam smatrao kao da sutra ne trebam nikamo ići. Takvo nešto nam je i odgovaralo.

Sutradan sam otišao po Poturičeka i Milu u Slano i preselio ih u Orašac. Tada smo svi bili na jednomu mjestu. Kasno poslije podne pustio sam dečke da odu na piće. Dao sam im kamion da se odvezu i dovezu. U Orašcu su ostali Viky, Mile i vozač Šarić.

Kako sam stalno slušao motorolu, pa i kad smo bili na odmoru, danas sam čuo nekog na radiovezi koji se predstavljao da je Čarli. Radio je neku pomutnju. Počeo je dozivati poznate naše šifre. Zapovjednici na prvoj crti koji su poznavali pravoga Čarlija, zapovjednika izvidničke postrojbe iz 115. brigade s kojim smo jako dobro surađivali, zaključili su da je to četnik. Znači, imali su našu motorolu i izravno nas na glavici prisluškivali. Ubuduće smo morali paziti što pričamo preko motorole.

Navečer je došao Rašo. Odmah smo znali da imamo neku zadaću. Dobili smo zadaću da izvidimo položaje ispred Blatačke glave, tt 707 prema selu Šćenica Bobanima.

Komentari (111)