Nismo se dugo odmarali, radiovezom me nazvao Ćuk - Rašo, moj zapovjednik 1. bojne. Tražio je da odem do Ćuka 40, zapovjednika 4. satnije 1. bojne, Paje. On je bio na smjeru proboja uz Jadransku magistralu. Tamo ću dobiti daljnju zapovijed.

Ukrcali smo se svi u kamion i oko sedamnaest sati krenuli prema Ćuku 40. U selu su ostali Viky i Puška. Nakon dobrih sat vremena vožnje stigao sam do njega. Bio je smješten u kući kraj ceste u selu Đonta Doli.

Pajin je zamjenik bio Pustak. Kad smo razgovarali u kući, Pustak je rekao kako njega sve živo boli i da on treba otići u Zagreb. Poslije sam saznao da se nije šalio, već je nakon toga otišao u Zagreb i nikad se više nije vratio na teren.

Potom je došao Zagi, zamjenik zapovjednika 1. bojne.

Pitao sam ga zna li koja je moja zadaća.

Odgovorio je da ne zna.

Nastavio sam čekati. U nekoliko sam navrata pokušao radiovezom dobiti Rašu, ali bez uspjeha.

Nedugo zatim radiovezom me nazvao Rašo i rekao kako me čeka na raskrižju puteva između Neuma, sela Imotice i Gradca. Ukrcali smo se u kamion i krenuli k njemu. Negdje oko dvadeset sati spojili smo se.

Rekao mi je kako nema nikoga koga bi poslao na nove položaje osim nas. Na to sam mu samo odgovorio: “Što je, tu je.” Potom mi je rekao da ga slijedim.

Počela je padati lagana kiša. Noć se spustila. Vozili smo se nekim šljunčanim, uskim putem. Kuća nije bilo, i tamo gdje ih je bilo, bile su srušene od granata. Poslije devet sati stigli smo u neko selo. Rekli su da su to Čepikuće. Nikad do tada nisam bio u tom selu niti sam čuo za njega. Iskrcao sam se i s Rašom otišao u neku kuću. Ostali su ostali u kamionu i čekali. Vani je i dalje padala kiša.

Kad smo ušli u kuću, u njoj je bila takva gužva da smo se jedva provukli do zapovjednika 4. bojne, Tomljanovića Gavrana i zapovjednika 3. bojne, Zrilića. Nakon poduljega Gavranova razgovora sa zapovjednikom 1. A brigade ZNG-e Marekovićem donesena je odluka da mi ipak idemo na neku glavicu.

Naime, što je bilo? Prilikom jučerašnje i današnje navale, Ivica Krizmanić se popeo na Tmor, tt 899. Vrh odmah iza sela Čepikuća. Kako su bili umorni i mokri, jer je već dulje vrijeme padala kiša, tražili su zamjenu. Tu je zamjenu trebala odraditi 3. bojna - Žune. No njihov je zapovjednik odgovorio kako nema odmornih ljudi i neka idu ljudi iz 1. bojne, kao, oni su prije neki dan odmorni stigli na ovo bojište. U jednom je dijelu bio u pravu, ali u drugom dijelu Zrilić nije bio u pravu.

Mi smo bili odmorni, ali neki od nas nisu spavali oko četrdeset sati, a za to smo vrijeme pješice prošli oko trideset kilometara teškog hoda po kamenju. Mi bismo po tom računu trebali biti odmorni? No on to nije znao.

Kako sluha nije bilo, morali smo ići na taj vrh.

Tražio sam da mi netko da neku kartu. Ubrzo mi ju je netko gurnuo u ruku. Upalio sam megalajticu te su mi pokazali na karti navedeni vrh Tmor. Bio je odmah kraj sela. Nisam baš dobro pogledao koja mu je nadmorska visina. Potom sam izišao van iz dotrajale kuće. Vani je i dalje padala lagana kiša. Otišao sam do našeg kamiona i na brzinu im objasnio da trebamo neke ljude zamijeniti na obližnjem vrhu.

Nisam do kraja ni završio, već je bilo gunđanja da oni više ne mogu hodati, a kamoli se po ovakvu vremenu penjati na vrh.

Ja sam ih potpuno shvaćao, ali zapovijed je zapovijed, moramo ju izvršiti. Znao sam da su umorni i zato sam tražio da mi se jave dragovoljci. Nastao je tajac, nitko nije ništa pričao.

Sav je razgovor slušao Rašin “tjelohranitelj” Krešo. On je bio tip vojnika koji nije volio slušati zapovijed, a pogotovo ne kad smo bili u vojarni, kad nismo ratovali. On, čim bi čuo da će se nešto raditi, pojavio bi se i uključio u neku postrojbu i veoma uspješno ratovao. Krešo je nakon mojeg razgovora rekao: “Ja ću ići s vama.” Nakon njega javili su se Ilija, Levi, Palestinac, Mile i Božo.

Na Tmor nisu željeli ili mogli ići Poturiček, Turbo, Ivo, Kiki, Slogar i Žic. Potpuno sam ih shvaćao i nikad im to odbijanje zapovijedi nisam uzeo kao slabost. I onoliko koliko mi ih se javilo, bilo je dovoljno da se krene na Tmor, nisam mislio da svi idemo na taj vrh.

Spremili smo se. Oko dvadeset i dva sata formirao sam kolonu i krenuli smo prema izlazu iz Čepikuća. Vodič nas je odveo do kraja sela i kraj jedne kapelice počeli smo se penjati.

Na tom smo mjestu stupili u kontakt radiovezom s Krizmanićem, koji se nalazio na vrhu. Javio sam mu da se penjemo prema njemu. Na tom nas je mjestu vodič napustio i rekao da se samo trebamo penjati jer staze prema vrhu nema.

Od kapelice prema vrhu bila je neka livada s dosta grmlja.

Nismo ni prošli tu livadu, a već smo bili mokri. Kiša je i dalje lagano padala. Kako je bila oblačna kišna noć, ispred sebe se nije ništa moglo vidjeti. Baterijom osvjetljivati put nije bilo preporučljivo. Nismo znali gdje je neprijatelj. Nama je zadaća bila popeti se na vrh i po svaku ga cijenu zadržati.

Penjali smo se već sat vremena, a vrha još nismo vidjeli.

Potom smo došli do neke litice. Iznad nas je bilo izbočeno kamenje i da bismo tim putem nastavili, bila nam je potrebna planinarska oprema. Trebali smo tu izbočinu zaobići. Postavio sam si pitanje da li ići lijevo ili desno. Negdje toj litici mora biti kraj. Odlučio sam ići desno.

Tu je bila pogrješka. Da sam išao lijevo, tada bih trebao ići samo oko pedeset metara i opet bih se mogao penjati prema vrhu. Ovako smo obilazili liticu negdje oko tri stotine metara i tek onda smo se mogli penjati prema vrhu.

Kad smo prošli tu liticu, pogledao sam na sat: bilo je prošlo pola noći. Ovi su me moji počeli sve češće pitati: “Ima li još puno?”

Kao da sam ja svaki dan išao na ovaj vrh i znam ga u pojedinosti! U više sam navrata stupio u kontakt s Krizmanićem i pitao ga da li nas čuje kako se penjemo. Uvijek je odgovarao da nas ne čuju. Potom sam tražio da ispali jedan metak da mi čujemo u kojem bismo se smjeru trebali kretati. No mi nismo čuli taj pucanj. Kiša, lagani vjetar i umor radili su svoje.

Zatim sam ja ispalio da oni čuju, no ni oni nisu nas čuli.

Nastavili smo se penjati.

Ilija je nosio zolju na sebi.

Rekao je da je ne može više nositi i da će je baciti. Uzeo sam je i nastavio je nositi dalje.

Počeli su me sve češće pitati koliko još imamo do vrha. Bili su sve dosadniji i počeli su se sve sporije kretati.

Rekao sam im da ću se ja izdvojiti i neka oni sami nastave prema vrhu. Tako dugo dok osjete da se penju, dobro je i neka samo tako nastave. I tako sam ja ujutro poslije dva sata stigao na vrh i spojio se s Krizmanićem. Oni su isto tako bili skroz mokri kao i ja. Jedva su čekali da se spuste. Rekao sam im da ne moraju čekati moje i da se mogu spustiti u selo. Nisam im trebao dva puta reći. Pozdravili smo se i oni su se počeli spuštati.

Jedno sam vrijeme bio na vrhu glavice, gdje je puhao jak vjetar. Kiša kao da će prestati padati. Tu i tamo padala je pa je malo prestala. Nisam znao od čega sam više mokar, od znoja ili od kiše. Počeo sam se hladiti, postalo mi je hladno.

Negdje pola sata poslije mene na vrh Tmora stigli su i ostali. Položaj smo odredili oko deset metara niže od vrha. Toliko niže da nam vjetar nije izravno puhao, a dovoljno blizu da možemo zauzeti položaje za obranu na vrhu brda. Vrh Tmor bio je načinjen od sitnoga kamenja. Nije imao škrape u koje bismo se mogli zavući ili se barem skloniti od jakog vjetra. Vjetar je još jače počeo puhati. Bilo nam je jako hladno.

Skupili smo se jedan kraj drugoga s namjerom da se grijemo. Jedno je vrijeme jedan od nas bio u sredini i svi smo ga ostali svojim tijelom štitili od vjetra i grijali ga. Nakon nekog vremena smo se mijenjali. No i to je ubrzo bilo nedovoljno. Zubi su nam u ustima počeli cvokotati. Nismo ih mogli zaustaviti. Netko se sjetio i počeo prikupljati sitno granje i pokušao između nas zapaliti vatru. U nekoliko je pokušaja uspio. No vatra se jako brzo gasila, jer je sitno granje veoma brzo izgaralo. Morali smo se svi uključiti u skupljanje granja.

Sve u svemu, i kad smo se gibali kupeći sitno granje i malo se grijali, bilo nam je hladno, ali ne toliko kao kad smo samo stajali jedan kraj drugoga i cvokotali zubima. I to je tako trajalo sve do jutra. Prije jutra prestala je padati kiša.

Ujutro, kad se danilo, oblaci su nas kratko vrijeme zasklanjali od sunca. Ubrzo su se spustili niže, do nas. Mi nismo mogli vidjeti selo, ali je sunce počelo grijati naša tijela. Nakon toga smo kao gušteri polegli na kamenje, ispružili se i grijali. Pri tome smo se planirali i odmoriti.

Iz naših je odora izlazio dim, mokra je odora isparavala na suncu. Za to smo se vrijeme uspjeli malo odmoriti. Nitko nije mario za stražu. Svi smo se napokon htjeli malo odmoriti i osušiti se. Skinuo sam čizme, iz njih izlio vodu te ih stavio sušiti na kamen. Čarape sam iscijedio i isto tako stavio na kamen da mi se osuše. Skinuo sam i jaknu te i nju stavio da mi se osuši. To je sve trajalo do podneva. Možda bi i trajalo dulje, da me iz zapovjedništva 1. A brigade Tigar nisu pitali kakvo je stanje u prostoru.

Na brzinu sam se pokušao obući. No, oblačenje i obuvanje mi je išlo dosta sporo. Oprema se napola osušila i nije baš glatko išla na mene. Nekako sam ju ipak navukao na sebe. Nije bilo ugodno, ali je bilo moje.

Sunce je već zagrijalo kraj kao da jučer nije padala kiša. Kamen se ugrijao. Bilo mi je toplo. Popeo sam se na vrh, zalegao i motrio. Pogled poslije kiše bio je veličanstven. Karta koju sam imao pokrivala je samo dio mojeg pogleda.

Desno od nas prema moru vidjelo se Slano. Malo sjevernije od Slanoga krivudala je neasfaltirana cesta. Ona se protezala prema sjeveru. Kamo, tada nisam znao, samo sam vidio da se kroz jedan krivudavi kanjon proteže prema, u daljini, nekakvu polju. Ispred nas su bila samo brda. Isto tako i lijevo od nas. Tu i tamo vidjele su se neke kuće. No u tim kućama i okolo nisam nikoga vidio.

Odjednom je ispred mene eksplodirala granata. Netko me je primijetio i počeo gađati. Otkuda, nisam mogao tada zaključiti. Granate su u kratkom razdoblju nastavile padati, malo ispred mene, malo su prošle iznad mene i eksplodirale negdje u daljini. Zaključio sam da je to najvjerojatnije tenk ili top. Jedino oni mogu tako gađati. Kada bi samo oni gađali, mi bismo bili sigurni.

U međuvremenu su se probudili ostali te oblačili i obuvali. I oni su imali iste probleme kao i ja prilikom oblačenja.

Promijenio sam lokaciju promatranja te ponovno motrio otkuda to neprijatelj djeluje po nama. Nije mi trebalo dugo da ga zamijetim. Bio je to tenk T34 na putu koji je vodio od Slanoga prema onom polju. Stajao je na putu i gađao nas.

Sve što sam vidio, prenio sam Edi u zapovjedništvu 1. A brigade. Potom mi se javio Rašo i rekao da mi traži zamjenu. Tenk je i dalje nastavio tući po vrhu. Za to sam vrijeme pokušao obići Tmor i malo ga bolje upoznati. Na jednom sam dijelu naišao na hrpu kamenja, najvjerojatnije napravljenu ljudskom rukom. Skinuo sam par gornjih kamenova i uočio zelenu boju. Kad sam skinuo popriličan broj kamenja s te hrpe, primijetio sam da su unutra minobacačke mine 60 mm. Što mi je odmah na pamet palo, bilo je pitanje - koja je budala donijela te mine na ovaj vrh? Taj mora da je lud! Za što su mu trebale? Bilo ih je negdje oko dvadesetak komada.

Mislio sam, ako su tu mine, negdje u blizini trebao bi biti i minobacač. No nisam ga našao. Potom sam kamenje vratio na mjesto.

Ovaj je put neprijatelj počeo tući minobacačima. Tenk više nije djelovao. Mine su padale svuda oko nas. Tada smo imali problema. Gdje se skloniti? Na vrhu nije bilo ni jedne škrape u kojoj bismo se mogli skloniti. Odlučio sam da se spustimo sjeveroistočno od Tmora. Neprijatelj nije točno znao gdje smo se sklonili pa je zbog toga šarao po čitavoj glavici. Igrao je lutriju s nama. To je trajalo oko sat vremena. Srećom, nitko nije stradao. Nakon toga više nije pucao.

Kad smo se tu smjestili i čekali da prestane s paljbom, odjednom smo čuli ispaljenje plotuna negdje ispod nas, a ubrzo potom i eksploziju na pola brda Tmora. Malo ispod nas. Odmah smo shvatili da su to naši. Pokušao sam dobiti Edu u zapovjedništvu 1. A brigade ZNG.

Javio se.

Pitao sam ga: “Djeluje li netko ispod nas prema neprijatelju?”

Potvrdno je odgovorio.

Tražio sam da zaustave, jer gađaju moj položaj.

On je odmah shvatio da nisu uzeli u obzir vrh Tmora. Bio je to Vučko. Topnici na gvozdikama iz Bjelovara. Topnici koji su mi poslije i te kako pomogli u našem napredovanju. Na njih sam se uvijek mogao osloniti. To je postrojba i oružje kojim bi se trebalo sve današnje topništvo ponositi i biti ga dostojno. Zapovijednik tih topnika bio je Vladimir Boguš. Ne samo oni, već sve topništvo koje je vodio Gašljević, bilo je besprijekorno topništvo.

Drugi su plotuni bili preko nas. Čuli smo zrna kako prolaze preko nas. Kamo su gađali, to nismo znali niti smo vidjeli gdje padaju granate. Bilo je to previše za nas. Više nismo mogli izdržati. Zalegli smo i odmarali se. Već odavno smo pojeli i popili sve zalihe. Bili smo gladni i ponajviše žedni, a zamjene još nema.

Odmarao sam negdje oko sat i pol. Nakon toga sam se opet popeo na vrh. Ovaj je put pogled bio još bolji. Sunce je bilo iza nas i lijepo je osvjetljavalo položaje ispred nas. Tražio sam onaj tenk na putu. Nije ga više bilo.

Potom sam otišao skroz desno. I kojeg li iznenađenja, vidio sam dvojicu kako se penju prema vrhu. Ta su se dvojica penjala gotovo po neprijateljskoj strani. Nisu imali puške ni bilo kakve bojne naprtnjače. Imali su samo pištolje.

Nakon nekoliko sati penjanja popeli su se na vrh. Bili su to obavještajci iz zapovjedništva 1. A brigade ZNG-e, Zvonimir Kovačević (“gospodine dragi”), a drugoga nisam poznavao. Pitao sam ih što tu traže. Odgovorili su da idu motriti neprijatelja. Ostavio sam ih na toj strani Tmora i otišao k svojima.

Kasno poslije podne Rašo me nazvao i rekao kako mi šalje zamjenu na položaj. I negdje oko devetnaest sati na vrh Tmora stigla mi je zamjena - Žuna 32. S “guštom” smo se pozdravili, zaželjeli im sreću i skinuli se s Tmora. Prilikom spuštanja s Tmora neprijatelj je minobacačima gađao područje kapelice ispod Tmora na smjeru selo Čepikuće - selo Mravnica. Kod te kapelice trebali smo i mi proći. Tada smo se pitali da li da pričekamo da neprijatelj prestane pucati ili da riskiramo i protrčimo kroz to područje i odemo na odmor. Odlučili smo riskirati. Nakon pada prvoga sljedećeg plotuna počeli smo trčati svom snagom prema selu. Prije pada sljedećeg plotuna ipak smo uspjeli pretrčati. No bilo je jako blizu. Najbliže mine pale su oko stotinu metara od nas.

Zašto smo se tako poigravali sa sudbinom, danas mi nije jasno. Zbog toga što smo bili umorni i željeli se što prije odmoriti ili je bilo posrijedi to da nismo imali više strpljenja čekati? Takve će nam se stvari i poslije događati.

U Čepikuće smo stigli oko dvadeset i jedan sat. Tek kad smo ušli u selo i pogledali prema Tmoru, vidjeli smo koje je to golemo brdo. U selu su nas svi naši čekali.

Zatim smo se odvezli u Klek. Ja sam otišao u zapovjedništvo brigade i objasnio im što sam vidio, a ostali su pokupili hranu te smo potom krenuli na odmor u Topolo. U Topolo smo se vratili oko jedan sat poslije pola noći.

Komentari (16)

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6