Trinaestoga svibnja ujutro Rašo mi je poslao poruku da se spremimo za zadaću. Spremili smo se veoma brzo, a nakon toga smo morali čekati. Sa sobom smo ponijeli suhu hranu dovoljnu za jedan dan. Istu takvu zadaću dobile su i 2. i 4. satnija.

Prošlo je prijepodne, pa gotovo i poslijepodne. Tek oko osamnaest sati do nas je došao gardist i rekao da će nas on prebaciti u Klek. Gdje je mjesto Klek, nismo znali.

Uzeli smo si stvari i ukrcali se u dva vojna kamiona, bez cerade. U početku su nam zbog toga bili malo neobični, ali ubrzo smo shvatili da je to dobro. U tom kraju, u usporedbi sa sjevernim kopnenim dijelom Hrvatske, iako je tek počelo ljeto, bilo veoma toplo. Tek kad smo se vozili, shvatili smo zašto na vozilu nije trebalo cerade. Da smo ih imali, izgorjeli bismo od vrućine ispod njih. Ovako se je bilo ugodno voziti.

Mjesto Klek

Vozili smo se veoma dugo. Vožnja je bila naporna. Vozači su po magistralnoj cesti vozili maksimalno brzo. U početku, kako kamion nije na sebi imao ceradu, bilo nam je udobno. No, kako se vožnja otegnula, a mrak se spuštao, bilo nam je sve hladnije.

U Klek smo stigli oko dvadeset sati. Tamo me čekao Rašo i odmah mi je rekao da danas moramo preuzeti dva položaja od 3. bojne. Njihova šifra na radiovezi bila je Žuna. Ubrzo su trebali stići njihohovi vozači i oni bi nas trebali prebaciti na položaje. Pošto je nas bilo više nego što je bilo potrebno za zadaću, pitao sam Rašu može li jedan dio izvidnika ostati u Kleku dok ja ne nađem smještaj za sve. Složio se s time. Iskrcali smo se, podijelili u dvije skupine. Na one koji ostaju u Kleku i na one koji odlaze na zadaću.

Nakon kraćeg čekanja vozači su stigli. Ukrcali smo se i krenuli prema položajima. Do tada nisam nikad bio u tom kraju, a nisam imao ni zemljopisnu kartu. Negdje blizu pola noći stigli smo u neko primorsko selo. Vozači su nam rekli da je to Topolo. Mještana nije bilo niti je selo imalo struje i vode. Odvezli su nas ispred kuće u kojoj je bilo zapovjedništvo triju satnija. Kuća je bila smještena kraj ceste u pola sela i imala preglednu terasu.

Iz 3. bojne do tada nisam nikoga poznavao. Primio me zamjenik zapovjednika 3. satnije Stipo Baraban. Objasnio mi je da njihovih zapovjednika satnija nema u selu i da će me on uputiti koja je naša zadaća. Pitao me koliko ljudi imam na raspolaganju. Odgovorio sam mu.

Zaključio je da je to dovoljno i da mi možemo preuzeti položaje na Šumetu i Veljem vrhu, tt 469. Bili su to položaji na lijevom boku 3. bojne. Na tom boku položaje u spoju s nama trebala je držati 6. bojna.

No, kako smo veoma kasno stigli, sutra ćemo preuzeti položaje. U neformalnom razgovoru još mi je rekao kako su ih jučer zrakoplovi gađali i pogodili kuću pokraj njih i pri tome je uz materijalnu štetu bilo i nekoliko naših brigadnih maljutkaša ranjeno. Potom nas je odveo i pokazao nekoliko napuštenih privatnih kuća. U jednu od njih smo se i smjestili.

Nakon toga uputio me u zapovjedništvo 3. bojne.

Vozač me odvezao natrag, u selo Imoticu, kroz koju smo prije prošli. Zapovjedništvo 3. bojne bilo je smješteno u jednoj kući poviše sela. Kako i to selo nije imalo struje, ispred kuće je radio agregat koji je proizvodio struju. Taj agregat se u noći veoma daleko čuo.

Ulaskom u kuću uočio sam da se u kući nalazi dosta gardista. Ni tamo nisam nikoga poznavao. Možda bih i nekoga prepoznao, ali većina soba nije bila osvijetljena te nisam mogao vidjeti dobro njihova lica.

Predstavio sam se i objasnio da tražim zapovjednika 3. bojne. Odgovorili su mi da ga nema te da je u zapovjedništvu 1. A brigade ZNG-e. Kada će doći, nisu mi znali reći.

Ne sjećam se kome, ali nekom časniku rekao sam da smo se mi u selu Topolu dogovorili koje ću položaje sutra preuzeti i da to prenese zapovjedniku 3. bojne Zriliću.

Baterije za videokameru bile su prazne, a u našem selu nije bilo struje, zamolio sam ih da ih tu napunim. Nije bilo problema. Ostavio sam ih puniti kroz noć. Usput sam zamijenio prazne baterije za motorolu.

Nakon toga vratili smo se u Topolo. Moji su se smjestili u kući i već su spavali. U jednoj sam ih sobi malo razgrnuo, legao kao i oni na beton i pokušao zaspati. San nije baš tako lako dolazio. Misli su mi letjele tako brzo po glavi da nisam mogao zaspati. I negdje pred jutro jedva sam zaspao. Nisam pošteno ni zaspao, a već sam se morao probuditi.

Četrnaestoga svibnja jutro je nekako brzo svanulo. Morali smo se spakirati i pripremiti za preuzimanje položaja. Žune su već izdvojili jednog vodiča koji će nas odvesti na položaje. Već u samo jutro sunce je jako zapržilo i bilo je jako vruće.

Ovo nam je bio prvi odlazak na položaje u ovakvu sastavu i teren koji se potpuno razlikovao od zapadne Slavonije. Teren je bio kamenit, bez zemlje i dosta brdovit, sa znatno toplijom klimom. Nismo znali što uzeti i kako se spremiti. Treba li uzeti puno strjeljiva, tople opreme, vode ili što drugo.Od vodiča smo dobili obavijest da na položajima ima dosta strjeljiva, da su noći tople te da će nam svaki dan ujutro jedan domaći vojnik raznositi hranu po položajima. Preporučili su nam jedino da uzmemo što više pitke vode.

Bio sam u nedoumici da li da i ja idem na položaj ili da budem za prvi put koordinator s našim snagama na položaju i snagama Žuna koje se nalaze u pričuvi u Topolu. Gdje je najbolje usredotočiti težište mojeg djelovanja? Praksa je do tada pokazala kad se neka postrojba pridoda drugoj, zapovjednik tih snaga nije baš najbolje mario za pridodanu postrojbu. Najčešće su ih bacali u prvi plan, u “vatru”. I nisu se brinuli za takve postrojbe.

Pitao sam vodiča je li u zadnje vrijeme bilo nekih aktivnosti na položajima na koje mi trebamo ići. Odgovorio mi je da neprijatelj u zadnje vrijeme nije pješački napadao, već je samo topnički djelovao po položajima. No prije par dana blizu tih položaja oboren je jedan zrakoplov JNA.

Nakon kraćeg razmišljanja odlučio sam ostati u selu i biti spreman pomoći našim snagama na položajima. Ipak ću ići zajedno s njima na položaje te ću se prije mraka spustiti natrag u selo. S njima ću ići s namjerom da vidim kakav je put, kakvi su naši i neprijateljski položaji te da na taj način vidim kako im najbolje mogu pomoći.

Oko trinaest sati u selo je stigao ostatak izvidničkog voda. Smjestili smo ih u iste kuće u kojima smo se i mi smjestili. Na brzinu sam im rekao koja je naša zadaća i da se pojedini od njih spreme za pokret. U međuvremenu je Viky zamolila jednog vozača da ju odveze u zapovjedništvo Žuna po baterije za videokameru i motorolu, jer i ona ide na položaje sa zadaćom da snimi naše i neprijateljske položaje.

Izvidnički sam vod podijelio u dvije skupine.

Prvu skupinu od sedam gardista vodio je Dražimir na vrhu Šumet. S njim su bili Mile, Brlas, Buco, Kiki, Palestinac i Krištov. A drugu skupinu vodio je Turbo na Velji vrh. S njim su bili Puška, Žic, Ivo, Božo, Levi i Slogar. U selu su ostali Ilija i Poturiček te vozač Šarić i njegov pratilac Marić.

Kad su se spremili, postrojio sam ih na cesti ispred kuće u kojoj smo bili smješteni. Na tom ih je postrojavanju bilo lijepo vidjeti. Svi su na sebi imali američke odore, pancirke i bojne naprtnjače natovarene strjeljivom, hranom i vodom. Ja sam uz američku odoru na sebi imao neke smeđe slovenske padobranke, koje su me služile do odlaska u 5. bojnu. One su svoju zadaću odradile najviše što su mogle.

Čim se Viky vratila iz zapovjedništva 3. bojne, donijela pune baterije za videokameru i motorolu te tri karte pozicija, formirao sam kolonu i krenuli smo prema položajima.

Karte pozicija bile su nešto novo za nas. Do tada nismo imali ništa slično. Bilo je to genijalno rješenje. Karte pozicija tada i poslije bile su stalni dokument koji su zapovjednici na najnižim razinama nosili sa sobom.

U svako doba dana i noći mogli smo javiti svoju poziciju, naravno samo oni koji su znali očitati kartu, ili saznati za tuđu poziciju, kako naših, tako i neprijateljskih snaga.

Na položaje bismo se navodno trebali penjati oko tri sata. Počeli smo se penjati na prvi brežuljak odmah iznad sela.

Odlazak na prvi položaj

Nisu postojale staze, već smo se morali pentrati po kraškom krupnom kamenju. Već na samom početku kolona se rastegnula. Iza mene se kretao Mile.

Iako je on Slavonac iz Nijemaca, iz ravničarskog kraja Hrvatske, ovdje je na kraškom terenu veoma dobro držao tempo napredovanja.

Napuštanje sela

No neki su već pokazivali znakove da ne će moći izdržati do kraja. I tako su uskoro Marek i Simunišek odustali.

Nisu mogli više. Poslao sam ih u selo. Nisu se mogli popeti ni na prvo brdo. Tada sam shvatio da smo se ipak malo previše natovarili, no što se može, bila je to još jedna naučena lekcija koja spada u “vojnu službu”. Sada više nema povratka. Nastavili smo dalje, ali ovaj put polaganim tempom.

Kretanje na položaj

Popeli smo se na prvo brdo. Zatim smo se malo spustili te kretali po jednoj zaravni. U zaravni, malo smo se penjali, malo spuštali, ali visina je uvijek bila približno jednaka.

Kamenje je bilo puno veće. Bilo nam je sve teže i teže preskakati i hodati po tom kamenju. Hodali smo po brdima usporedno s cestom ispod brda koja je vodila iz sela Topola prema selu Stupi.

Mjesto odmora

Počeli smo trošiti sve više i više vode. Kretanje je bilo sve sporije i sporije. Bili smo sve umorniji i umorniji. Negdje na pola puta, nakon sat i pol hoda stali smo u jednoj škrapi.

U njoj je čak bilo drveća i nešto zelene površine. Tu smo se oko pola sata odmarali.

Polegli smo na vruće kamenje, ispijali vodu i brisali znoj s lica te se pokušali što više odmoriti i prikupiti energiju za još toliko hoda. Nitko nije ništa pričao, čini se da smo bili dosta umorni. Prvi put bilo nam je osobito teško i naporno. Dok su se drugi odmarali, s vodičem sam otišao malo dalje. Odveo me je do kamene ograde, napravljene ljudskom rukom. Tu mi je pokazao dijelove zrakoplova JNA i ispričao da su ga prije nekoliko dana srušili. S tog se mjesta vidjelo kamo trebamo doći. Vidio se vrh Šumet.

Razgledavam ostatke osvjetljujuće mine

Na tom je mjestu vodič stupio u radiovezu s njihovim snagama na prvom položaju i javio da stižemo. Nakon toga je ostao, a ja sam se vratio natrag po ostale. Došao sam do njih i dao znak da krećemo. Spremili su se, formirali kolonu i krenuli dalje. Kad smo izišli iz kotline, sunce je još jako peklo. Tempo nam je bio sve sporiji i sporiji. Tu i tamo neki su od umora i iznemoglosti počeli promašivati kamenje, tako da su počeli padati. Bilo je tu i malih ogrebotina.

Napokon smo se počeli intenzivnije penjati. To je bio znak da se približavamo prvom vrhu Šumetu. Vodič nam je objasnio da smo ispod njih. Na tom je mjestu Turbo sa svojom skupinom ostao ispod podnožja i čekao da Dražimir preuzme položaje te da onda zajedno krenemo preuzeti Velji vrh.

Žune na Šumetu

Popeli smo se gore i spojili sa snagama iz 3. bojne.

Odmah na prvi pogled vidjelo se da su gardisti bili umorni i neispavani. Objasnili su nam gdje su naši položaji na Veljem vrhu i desno dolje u selu Stupe, kako u blizini, tako i na ostalim mjestima dokle se moglo vidjeti. Isto su nam tako objasnili gdje su neprijateljski položaji i kakvu naviku djelovanja imaju i čega se moramo najviše paziti i bojati.

Izvidnici na Šumetu

Prilikom stvaranja ove fotografije Žune su zamolili Viky da im poslije da po jednu sliku. Viky im je, naravno, rekla kako će im napraviti nekoliko fotografija i dati. No dinamika ratovanja na južnom bojištu bila je takva da se mi više nikad nismo vidjeli. Koristeći se ovom prilikom, svi oni koji su ostali živi, mogu joj se javiti i dobit će svoju fotografiju.

Dio sela Stupe

Pogled s tog položaja bio je veličanstven. Desno ispod nas vidio se dio sela Stupe i cesta koja vodi prema neprijatelju u Smokovljanima.

Na jednom se dijelu vidjelo da je cesta dignuta u zrak. U produžetku se protezao masiv, ali niži od nas. Ispod tog masiva vidjelo se more i most u uvali Bistrini, te u produžetku poluotok Pelješac.

Ravno ispod nas bilo je selo Ošlje u kojem nije bilo nikoga. Bilo je napušteno. U produžetku tog sela bio je veliki vrh Okladnik, tt 516. Neprijatelj je na tom brdu imao jake snage.

Most u uvali Bistrina

Njihova šifra na radiovezi bila je Žuna 21. Tom se istom šifrom morao koristiti i dalje Dražimir.

Tako je neprijatelj i dalje bio uvjerenja da su na položajima isti gardisti i da nije bilo nikakvih promjena.

Kad su Žune predale položaj, spustili su se s brda i krenuli u selo. Nisu čekali svoje kolege s Veljega vrha.

Dio sela Ošlja

Viky i ja smo se spustili u podnožje vrha do Turbove skupine. Kad smo se spojili, produžili smo prema Veljem vrhu. Hodali smo još oko pola sata. Na tom nas je putu vodič posebno upozorio kojim putem moramo ići, jer jedan dio puta neprijatelj vizualno veoma dobro kontrolira i do sada je već nekoliko puta tukao po njima kad bi netko prolazio baš tim putem. Srećom, nitko nije bio ozlijeđen, ali su neprijatelji bili veoma blizu i precizno tukli.

Okladnik

Popeli smo se na položaj Velji vrh i veoma brzo obavili primopredaju položaja. Žune su nam objasnili gdje drži položaj 6. bojna lijevo od nas na vrhu Utrku, tt 627, te gdje su neprijateljski položaji.

Pitao sam ih kakav kontakt imaju s lijevim susjedima.

Vrhovi u produžetku Okladnika

Odgovorili su nam: “Samo vizualnom vezom, kad se pojave na vrhu brda, jedni drugima mahnemo i to je to.”

Njihova je šifra na radiovezi bila Žuna 22. Tom se istom šifrom morao koristiti i dalje Turbo. Osim te veze s nama je u selu Topolu bila spojena i žična linija s oba položaja.

Utrik

Pogled je bio veličanstven. Lijevo od nas protezao se masiv s mnogo vrhova, dok se desno od nas u daljini vidjelo more.

Mislio sam, da je sada normalno, mirno vrijeme, da nema rata, umjesto da se nalazimo ovdje na položajima, trebali bismo se lijepo kupati u moru. No, stvarnost je bila drukčija.

Kako je sunce bilo iza nas, neprijateljski su položaji bili veoma dobro osvijetljeni. Na Okladniku smo vidjeli nekolicinu neprijateljskih vojnika kako se sunčaju na našoj strani te kako se mirno šeću. Na sebi su imali vojnu opremu JNA. Prema pokretima mislim da je među njima bilo i mlađih i starijih godišta. Znači da je to bila najvjerojatnije regularna vojska JNA pomiješana s pričuvnim snagama.

Morali smo se oprostiti s našima jer se uskoro trebalo smračiti. Napili smo se vode, a što je ostalo u bocama ostavili smo im na položajima. Pozdravili smo se i krenuli prema Topolu. Čuli smo kako neprijatelj topnički djeluje negdje oko sela. U selo smo stigli negdje oko dvadeset sati i trideset minuta.

Izvidnici na Veljem vrhu

Petnaestoga svibnja noć je bila mirna.

Danas je bila prva godišnjica formiranja ZNG-e. Za ručak smo dobili janjetinu i pivo. Neprijatelj je po cijeli dan topnički tukao i po prvim položajima i po dubini čitavoga kraja. Ranjenih nije bilo.

Nakon toga sam obišao selo. Na početku sela lijevo od puta u jednom kanjonu bili su smješteni tenkovi iz oklopne bojne 1. A brigade ZNG-e. Prije njih, kraj jednog raskrižja vidio sam nekoliko topničkih položaja. Čiji su bili, ne bih znao reći.

Šesnaestoga svibnja bila je zamjena na prvim položajima. Naše će položaje opet preuzeti Žune.

Nešto prije petnaest sati Viky i ja otišli smo sa Žunama na primopredaju položaja. Žune su se veoma brzo kretale kroz krš. Činilo se kao da su već stekli dobru kondiciju.

Zamjenu položaja veoma smo brzo odradili. Kako su se predavali položaji, tako se moja ekipa spuštala i, ne čekajući ostale, krenula u Topolo.

Jukićeva ekipa, koja je bila najbliže, stigla je oko dvadeset sati, dok je Turbova ekipa stigla u selo oko dvadeset i jedan sat.

Poturiček i Simunišek pripremili su nam izvrsnu toplu večeru.

S položaja su mi donijeli bilježnicu s popisom neprijateljskih vojnika, koji je kada držao stražu na položaju. Tu sam bilježnicu poslije predao Raši.

Veoma smo kratko proslavili uspješno obavljenu prvu zadaću. Raspoloženje je bilo izvrsno. Međutim javili su se prvi simptomi koji će poslije biti sve izraženiji. Naime, Buco i Simunišek dali su mi zahtjev da se skinu. Taj su problem imale sve bojne u 1. A brigadi ZNG-e.

Nakon toga otišli smo na noćni odmor.

Sedamnaestoga svibnja bio je dan odmora. Jedna je skupina otišla u Živogošće na kupanje, a druga se odmarala u selu. Od napornoga hoda mišići su nam se u nogama ukočili. Željeli smo se odmoriti, mada smo se tek tada trebali gibati. No, mi smo mislili da je bolje odmarati se.

Na teren su došli Kukec, Arči i Martinjak. Kukec je nabavio popriličan broj američkih prikrivnih odora, optika za puške i drugu vojnu opremu.

Poslije podne visoko iznad sela preletio je zrakoplov JNA i nije djelovao niti su ga naši pokušali skinuti. Bio je previsoko. Niže dolje neprijateljski zrakoplov se veoma slabo vidi, međutim slika je uzeta iz video - zapisa i na njoj je uistinu neprijateljski zrakoplov.

U podnožje sela palo je nekoliko neprijateljskih granata.

Komentari (14)

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6