Dvadeset i drugoga svibnja kiša je mjestimice padala po čitavom području. Iliju sam pustio u Split do 24. svibnja. On je inače rodom iz Splita-Stobreča i tamo su mu živjeli roditelji i sestra. Otišao ih je posjetiti. U daljini se čula jaka detonacija. Potom smo otišli u Živogošće na tuširanje. U Topolo smo se vratili oko dvadeset i jedan sat.

Dvadeset i trećega svibnja bili smo isto tako slobodni. Na pomolu je bio lijep sunčan dan. Taj sam dan odlučio obići novooslobođena područja. Sa sobom sam poveo Milu, Poturičeka, Ivu i Viky. Odvezli smo se prema Čepikućama smjerom Topolo - Gradac - Drijen - Trnovica. Prije ulaza u Trnovicu kraj puta smo primijetili dva tenka T 34. Stali smo. Tenkovi su bili napušteni i otvoreni.

Kad smo ušli u oba tenka, vidjeli smo da su stvari u njima razbacane i da u njima ima još granata. Spregnute i čelne strojnice više u njima nije bilo. Netko ih je prije nas skinuo i uzeo. Rekao sam svojima da ćemo ih u povratku pokušati pokrenuti. Nastavili smo dalje, prema selu.

Selo Trnovica

Prošetali smo se okolo i pronašli i pokupili trinaest protuoklopnih mina TMA-3, trideset i devet upaljača za njih, dvije protuoklopne mine TMM-1, osam osvjetljujućih mina 120 mm, dvije trenutno-fugasne mine 120 mm, tri projektila za netrzajni top, strjeljivo za strojnicu M84, strjeljivo kalibra 12.7 i drugu vojnu opremu. Svu smo tu opremu stavili u kamion i vratili se k tenkovima.

Kad smo stigli do tenkova, uvukao sam se u prvi tenk na vozačevo mjesto i pokušao pokrenuti motor. Nakon pokušaja startanja nije se ništa događalo. Nakon toga sam otišao provjeriti glavna dva osigurača.

Nije ih bilo na mjestu. Malo sam pretražio i ubrzo ih našao na podu tenka. Stavio sam ih na mjesto i otišao na vozačevo mjesto te ponovno pokušao pokrenuti tenk.

Nakon ponovnog startanja opet se ništa nije događalo.

Izišao sam iz tenka van i otišao u drugi s namjerom da ga pokušam upaliti. Sjeo sam na vozačevo mjesto i pokušao upaliti i taj tenk. Ni on nije “verglao”. Otišao sam provjeriti i njemu osigurače. Nije ih bilo. Vratio sam se u prvi tenk, uzeo osigurače i stavio ih u drugi tenk.

Popravak tenka T34

U međuvremenu su do nas došli vojnici iz 115. brigade, Imotski. Promatrali su što radimo. Ubrzo su nas pitali što ćemo s tim tenkovima i možemo li im ih dati. Odgovorio sam im da smo te tenkove tu našli i da ih naši ne će trebati te da će ih ipak najvjerojatnije nekome dati. Rekao sam im da ih mogu uzeti.

Na to su mi rekli kako oni ne znaju ništa oko tenka i bih li im ga ja htio prevesti do njihovih položaja. Nakon kraćeg razmišljanja pitao sam ih gdje su njihovi položaji.

Odgovorili su: “U Hutovu”.

Nisam znao gdje je Hutovo, ali sam im ipak potvrdno odgovorio. Ušao sam u tenk. Dovezao ga na put i krenuo uskim kamenitim putem prema Gradcu, odnosno prema Hutovu. Vožnja je bila naporna. U takvu su tenku upravljački mehanizmi mehanički.

Vožnja tenka T34

Put je bio jako uzak i nekoliko sam puta morao srušiti ogradu od kamenja ili sam jedva prošao kraj stijenja.

Ovakav tenk ima preciznu ciljničku napravu TŠ16. Kad se precizno cijev tenka i ciljnička naprava rektrificiraju, tenk veoma precizno pogađa. No za manevar je veoma spor, neprecizan i veoma laka meta za moderna protuoklopna oružja i tenkove.

Vožnja uskim putem

Nakon toga smo se odvojili. Ja sam asfaltiranim putem nastavio prema Hutovu, dok su moji otišli u Topolo i poslije u Živogošće na tuširanje. U Živogošću su sreli Bucu, Mareka i Brlasa. Tom su prilikom izrazili želju da se vrate u izvidnički vod.

Vožnja je po asfaltu bila puno lakša. I nakon još jednog sata vožnje pojavili smo se u Hutovu. Tamo nas je već čekao popriličan broj vojnika. Veselili su se i pucali puškama u zrak. Parkirao sam ga na livadu kraj raskrižja u selu. Tražili su da im na brzinu obučim jednu posadu. Posadu je jedan zapovjednik odabrao onako, prst je uperio u nekoliko njih i rekao: “Ti, ti....”

Potom me pitao koliko ih treba biti.

Odgovorio sam mu: “Četiri minimalno, a poželjno bi bilo pet.” Odredio je petoricu. I tako sam im pola sata objašnjavao temeljne stvari oko uporabe tenka. Nakon te “blic obuke”, tražili su da ispale nekoliko granata.

Pitao sam ih: “Gdje su tu prvi položaji?”

Odgovorili su: “Sedam kilometara dalje”, i pokazali mi smjer. Namjestio sam cijev za krajnji doseg i opalio. Svi su bili ushićeni.

Polako se već spuštala večer. Rekao sam da ja sada moram ići i zatražio da me netko prebaci u Topolo.

Nisu dopustili da odem. Tražili su da ostanem još malo kod njih. Ponudili su me svojim domaćim specijalitetima: pršutom, sirom i vinom. Kako nisam od jutra ništa jeo, pojeo sam nešto pršuta i kruha te se napio vode. Takva mi je hrana tada dobro prijala.

Potom su me pitali kako da mi se oduže. Nudili su mi kamion, veliki agregat za proizvodnju struje, auto i ne znam što još.

U prvi mah nisam želio ništa uzeti. Sve što bi mi dali, uzela bi bojna ili brigada. Tada sam u jednog vojnika vidio čudnu automatsku pušku. Pitao sam kakva je to puška. Dali su mi da ju vidim. Bila je ista kao i ostale srpske automatske puške, samo što je imala skraćenu cijev. Kako su bili uporni i željeli po svaku cijenu zahvaliti, pitao sam ih da li mi mogu dati tu pušku. Bez zatezanja su mi ju dali za uspomenu. Potom smo se oprostili i netko me od njih odvezao u Topolo.

Eto na koji je način i koje prve tenkove dobila 115. brigada! Nekoliko godina poslije saznao sam da me, danas jedan veoma visoki časnik OS RH optužio da sam taj tenk “prodao” za pedeset pušaka, koje sam “navodno” poslije prodao.

Kad sam se vratio u bazu, do nas je došao Rašo. Tada mi je dao novu zadaću za sutra. Trebamo zauzeti neprijateljske položaje u selu Zatmorje. Selo koje se nalazi pet kilometara sjeveroistočno od Čepikuća. Satnije iz 1. bojne drže položaje ispred tog sela. Mi bismo trebali preko njihovih položaja krenuti u napad i zauzeti ga. Nakon što sam mu objasnio gdje smo bili, zatražio je da se organizira da se ti neprijateljski vojnici pokupe jer će “životinjski svijet” (crvi) po ovakvoj vrućini učiniti svoje.

Rašo me je tada pitao za koji čin da me predloži. Naime, tih se dana intenzivno radilo na pisanju prijedloga za činove.

Odgovorio sam mu da meni ne treba čin. Činove ćemo dijeliti kad se završi rat. Za to vrijeme treba samo raditi.

Ja tada nisam ni slutio koliko će poslije činovi vrijediti, a pogotovo danas. Danas više nije toliko bitno tko koliko radi, nego koji čin imaš ili nosiš.

Rašo na to nije ništa odgovorio, otišao je. Tada sam mislio da me nije predložio ni za jedan čin.

Komentari (7)

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6