Dvadeset i devetoga svibnja prije podne Mile, Viky i ja otišli smo samoinicijativno u izviđanje neprijateljskih položaja na Križevo brdo, tt 531. Ostale iz izvidničkog voda ostavio sam u Topolu da se odmore. Vozilo smo ostavili kod vatrogasnog doma u Čepikućama i pješice krenuli prema Malom Tmoru.

Malo niže od kapelice naišli smo na dio puta koji je bio dignut u zrak. Put je izgledao kao da vozilo ipak može proći.

No na putu je bilo postavljeno nekoliko protuoklopnih mina. Htjeli smo proći kraj njih, no kraj puta su bile postavljene i pješačke potezne mine i ručne bombe na potez.

Sada nismo samo tako mogli proći a da ne razminiramo prostor. Postojala je mogućnost da netko uleti u mine i strada.

Odložili smo oružje i počeli ih skidati. S pješačkim minama bilo mi je lako. Do sada smo puno puta naišli na njih i znali smo kako se s njima postupa. Isto tako mislili smo da znamo i s protuoklopnim minama. Iz svake smo mine izvadili gornje upaljače. Nismo ni znali da te mine mogu imati i dodatne upaljače. Ti upaljači nalaze se ispod mine i vide se tek kad se mina digne. Kad smo sve te mine razminirali, stavili smo ih kraj puta na jednu hrpu zajedno s upaljačima, a mi smo nakon toga nastavili dalje prema Malom Tmoru.

Kad smo se počeli penjati, ispred sebe smo čuli nekakvu galamu. Stali smo, zaklonili se i čekali. Na vidiku su se pojavila dva gardista. Jedan je među njima bio golem čovjek, visok i jak. Zvali su ga Paraga. On je inače bio društven i uvijek voljan za zafrkancije. I ovom prilikom, kad smo se sreli i kad je vidio da ga snimamo kamerom, izjavio je: “Uh, da me sada mama vidi!” Njegovi su inače držali položaje na Križevu brdu. U atmosferi se pripremalo nevrijeme. Bilo je oblačno i pitanje trenutka kad će pasti kiša.

Nakon kraćeg predaha razdvojili smo se i nastavili svaki svojim putem. Sat vremena nakon toga stigli smo na Križevo brdo.

Na brdu smo se odmarali i pola sata izviđali neprijateljske položaje. Za razliku od prije neki dan, nisam vidio ni jednoga neprijateljskog vojnika. Bilo mi je to sve čudno.

Pitao sam Milu hoćemo li se pokušati popeti na glavicu. Njemu sam u to vrijeme od svojih suboraca najviše vjerovao. On mi je sam vrijedio kao bilo koja gardijska desetina.

Samo je klimnuo glavom. Viky nije imala oružje, a i onako bih ju svejedno ostavio na Križevu brdu.

Ostavili smo Viky i spustili se u podnožje te krenuli prema Zlin klancu. Kako je bilo oblačno, morali smo se požuriti jer će noć pasti daleko prije nego je uobičajeno.

Morali smo se oprezno penjati jer smo pretpostavljali da su postavili protupješačke mine ispod glavice i oko vrha. Nikog nismo primijetili.

Malo po malo i našli smo se na vrhu Zlin klanca. Neprijateljski su položaji bili napušteni. Odmah na prvom položaju našao sam originalni vojni dalekozor JNA. Isti sam takav imao i ovaj sam dao Mili. Kraj njega smo našli nekoliko sanduka strjeljiva za strojnicu M84. Sve mi je to govorilo da se neprijatelj nije baš organizirano povukao ili se tek sada povlači. Morali bi biti tu negdje. Oprezno smo prelazili iz položaja na položaj na toj glavici. Kad smo ju potpuno pregledali, tek onda smo bili sigurni da neprijatelja nema.

Motrili smo Vjetreno. Ni tamo nismo nikoga zamijetili. Popeli smo se i na tu glavicu. I na njoj smo našli nekoliko sanduka strjeljiva i razbacanih stvari oko položaja. Ali neprijatelja nije bilo. Dalekozorom sam pogledao prema putu koji vodi od Slanog prema Zavali. I imao sam što vidjeti. Između puta i Vjetrenoga bilo je mala zaravan. Na toj zaravni vidio sam nekoliko položaja za minobacače.

Oko tih položaja bilo je mnogo lijepo postavljenih sanduka, a bio je i jedan dio razbacanih sanduka. Ni na tim položajima nije bilo neprijatelja.

Sada smo bili sigurni da ih nema u blizini. Počela je lagano padati kiša. Radiovezom sam javio, a i vizualno sam mahnuo gardistima na Križevu brdu da se popnu na Vjetreno i Zlin klanac te da tu drže položaje. Pokupili su svoje stvari i počeli se prvo spuštati, a potom penjati prema nama.

Nakon toga sam nazvao Rašu i rekao mu svoje pozicije. On nije vjerovao da smo na tim pozicijama.

Potom sam mu rekao da se penjem na Trijesni vrh, tt 748 te sam tražio da skupi jednu novu odmornu ekipu koja će nas zamijeniti, jer ćemo biti svi mokri i takvi ne ćemo moći držati novoosvojene položaje.

Potom sam nazvao Tigra 62 u 1. A brigadi ZNG-e i rekao kako sam izišao iz karte pozicija i neka mi za sutra spremi nove karte. U početku je mislio da se šalim. No poslije je shvatio da se ipak ne šalim. Zbog toga što je padala lagana kiša te se polako počelo smračivati, požurivao sam Milu da se što brže penje.

Nakon nekoliko stotina metara Mile je zaostajao za mnom. Nakon sat vremena penjanja došao sam na vrh glavice. Nikoga nije bilo ni na tom vrhu niti sam našao bilo kakve tragove da je tko bio na njemu.

Nešto poslije je i Mile stigao. I on je bio potpuno mokar, samo nismo znali od čega više, od znoja ili od kiše. Kao da nam je to bilo važno! Bili smo skroz mokri. Od čega, nije toliko bilo bitno. Dok smo to komentirali, Mile je samo hladno odgovorio: “Dalje od kože neće.”

Sada je slijedilo spuštanje. U prvi smo mah mislili da će nam biti puno lakše kad se spuštamo. No, ubrzo smo shvatili da smo se prevarili. Bili smo jako umorni od hodanja i mokri od znoja i kiše, a čizme su se samo sklizale niz kamen i tako smo nekoliko puta skliznuli i pali na kamenje. Srećom, uvijek smo se samo ogrebli. No tu i tamo su izbile i čvoruge, ali njih smo tek sljedećih dana uočili.

Prošlo je već i dvadeset i jedan sat, a mi smo se još spuštali prema putu Slano - Zavala. Tijekom spuštanja pokušao sam shvatiti neprijateljske postupke povlačenja. Dokle će se toliko povlačiti i zašto se povlači kad je na ovim položajima mogao i te kako s malo snaga držati nas prikovane na dostignutim položajima? Nakon nekog vremena napokon smo se spustili na put. Oko nas nikoga nije bilo. Otišli smo malo naprijed prema Zavali s namjerom da se uvjerimo da ih slučajno nema tu negdje u blizini. Nije ih bilo, vratili smo se prema onim minobacačkim položajima.

Tada sam javio našim snagama na Vjetrenu da Viky pošalju dolje prema putu. Mi se nalazimo na putu. Za to smo se vrijeme malo prošetali oko tih položaja. Bilo nam je bolje šetati se nego stati na mjestu i hladiti se.

Zvao je Rašo, dolazi cestom iz Slanoga do nas. Tražio je da ga pričekamo na putu. Dovozi nam zamjenu.

Nakon nekog vremena Viky se spustila s glavice. Tada smo bili svi zajedno. Kad se spustila, tek tada sam shvatio da sam napravio jednu glupost, jer sam Viky dopustio da ide s nama bez ikakvog oružja.

Spustili smo se niže prema Slanom, do dijela ceste na kojem je bila dignuta u zrak. Jedno smo vrijeme čekali i negdje oko dvadeset i dva sata stigao je Rašo s odmornim gardistima. Njihov je zadatak bio da drže položaj do jutra. Ujutro bismo mi opet došli i izviđali prema Zavali.

S Rašom je stigao Edo, glavni i jedini operativac iz zapovjedništva 1. A brigade ZNG-e, tvorac zemljovid pozicija, koja nam je omogućila da se možemo brzo i sigurno kretati, a da uvijek možemo dati svoju točno poziciju. Edo nije vjerovao da smo tako daleko otišli i došao se osobno uvjeriti. Viky i Milu sam ostavio kod kamiona, a ostale sam odveo na mjesto na kojem će držati položaj. To je trajalo negdje oko pola sata. Nakon toga smo onako mokri otišli u Ston u zapovjedništvo 1. A brigade ZNG-e po nove karte pozicija. Potom smo se negdje oko pola noći vratili u Topolo na sušenje i odmor.

I tako smo te položaje zauzeli bez ispaljenog metka, nitko nije stradao ni bio ranjen ni ozlijeđen. Da nisam prije neki dan na ovim položajima opozvao onaj napad, nisam siguran da bismo prošli s ovakvim rezultatom.

Negdje u ovo vrijeme brigadni vod za elektronsko djelovanje snimio je razgovor između neprijateljskog kapetana koji od pukovnika traži pomoć, jer je cijela “četa” (satnija) napustila položaje, bježeći pred našim snagama. Tom prilikom kapetan je kazao pukovniku: “Ide jedan Tigar, naših deset beži”.

Komentari (16)

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6