Sedmoga lipnja rano ujutro spremili smo se i otišli na izviđanje u području Zavale. Na izviđanje su izišli svi: Poturiček, Mile, Ivo, Kiki, Slogar, Božo, Levi, Marek i ja. U Slanom su ostali Viky i vozač te njegov suvozač Marić. Danas smo planirali zauzeti položaj N 22 prema karti pozicija Podgorica - Zavala.

Kad smo stigli u Orahovi Do, Zagi je već bio tamo. Rekao sam mu da idemo pokušati ući u Zavalu. Kako je neprijatelj ispred Zavale u veoma povoljnoj taktičkoj poziciji, napadati tim smjerom značilo bi imati velike gubitke. Zbog toga sam odlučio ići u napad smjerom Kotova glava, tt 423, potom napredovati masivom prema selu Golubincu. Iz Golubinca napasti položaje na koti 559 i Velika grad, i time otvoriti nesmetan prolaz ostalim snagama uz cestu Češljari - Zavala.

On je to prihvatio. Poslije toga smo otišli u podnožje masiva Crnog osoja i počeli se penjati prema Kotovoj glavi, tt 423. Glavica je bila obložena velikim kamenjem i s dosta primorske šikare. Šikara je bila oštra i zarezivala se na otvorene dijelove tijela. Penjanje je bilo jako naporno. Sunce je već bilo zagrijalo dan i uskoro smo potrošili zalihe vode, a još nismo ni došli do vrha. Penjali smo se negdje oko tri sata i još nismo stigli do vrha. Kako nam je ovaj smjer napada bio veoma težak, na jednom smo se mjestu odmarali. Tom prilikom otvorio sam kartu pozicija i proučavao. Zaključio sam da bismo pri ovoj brzini napredovanja u Golubinac stigli negdje oko predvečerja. Znači, u bojni kontakt, onako umorni, žedni i gladni, stupili bismo negdje na početku noći. A kako smo do sada izbjegavali kontakte u noći, morali bismo negdje u blizini prenoćiti i rano ujutro napasti neprijatelja na položajima. Ovaj smjer nije bio dobar za napad. Kad sam uzeo sve činjenice u obzir, odlučio sam se spustiti i ipak cestom pokušati napraviti prodor prema Zavali. Spuštanje je trajalo oko sat i pol. Spustili smo se na put između Orahova Dola i Češljara. Negdje oko trinaest sati ušli smo u Češljare. Tamo smo nešto pojeli, napili se vode i malo odmorili. Za vrijeme odmora Zagi nam je rekao da desno od nas iz smjera sela Belenić prema Zavali napreduje moja bivša 5. bojna iz Varaždina. Kako ona napreduje, nismo mogli znati jer radioveza s njima nije bila u redu. Oni su napredovali na svoj način. Niti smo mi točno znali kojim se smjerom kreću niti su najvjerojatnije oni znali koje su naše namjere.

Isto su nam tako javili da je u Zavalu ušla 4. A brigada ZNG-e, u što sam bio sumnjao. Jednostavno, nakon svega onoga što nam se događalo više nisam nikomu vjerovao, a pogotovo ne onima koji nisu htjeli ili su nedovoljno bili zainteresirani za stanje u prostoru. Nisam želio riskirati. Međutim, ako je to točno, bilo bi nam jako drago, jer ovi neprijateljski položaji ispred nas mogu se s malo snaga izvrsno braniti. I kad bismo ih napadali s jakim snagama, imali bismo velike gubitke. Ovako smo ih topnički smekšavali i tjerali da napuste položaje.

Kako smo se jako umorili, Marek, Kiki i Slogar rekli su da ne mogu više hodati. Ostavio sam ih u Češljarima. Dao sam im zadaću da slušaju radiovezu i ako budu potrebni, pozvat ću ih u pomoć. U Zavalu su išli Poturiček, Mile, Ivo, Levi, Božo.

Spakirali smo stvari i krenuli. U početku cestom, a poslije malo cestom, malo kraj ceste. Kretali smo se sporo, ali oprezno. Približili smo se zavojima na cesti gdje bi oni trebali biti. Na tom smo mjestu morali biti posebno oprezni, jer je bilo idealno za zasjedu. Napravili smo još veći razmak između nas. I malo po malo izbio sam do njihovih položaja. Neprijatelja nisam primijetio. Nije ih bilo. Ušli smo u njihova skloništa. Morali smo biti oprezni, jer je neprijatelj imao vremena postaviti mine iznenađenja.

Neprijatelj je napustio položaje. Potom smo se svi skupili da se dogovorimo za daljnji plan. Javio sam našima u Češljarima da smo ušli u njihove rovove i da je za sada sve u redu.

Potom sam tražio da se spreme preuzeti naše položaje.Nastavili smo dalje prema Zavali. Ispred Zavale kraj ceste bilo je dosta šikare i niskog raslinja. Desno od našeg smjera napredovanja iz Zavale prema Golubincu protezao se put. Motrili smo lijevo i desno, po glavicama nikog nismo zamijetili. Malo smo se odmorili. Nakon odmora krenuli smo dalje. Malo po malo oko petnaest sati ušli smo u Zavalu. Na samom početku sela cesta je bila asfaltirana. Prva kuća na lijevoj strani ceste bila je katnica. Ušli smo u nju, nikog nije bilo. Iza kuće smo čuli muške i ženske glasove. Rasporedili smo se oko kuće i krenuli iza nje. Iza kuće bio je stambeni objekt tipa garaže. U toj prostoriji čuli su se glasovi. Približili smo se ulazu, zauzeli zaklon te sam mahnuo Poturičeku da ih pozove.

On se odazvao: “Ovdje Hrvatska vojska, predajte se i izlazite jedan po jedan!”

Potom se čuo glas i molba: “Mi smo mještani sela, nemojte nas ubiti.”

Poturiček se nije dao smesti, već im je samo odgovorio: “Izlazite jedan po jedan!”

Prema dosadašnjim iskustvima iz zapadne Slavonije s civilima smo morali biti posebno oprezni. Za neprijateljskog vojnika u ovakvim prilikama znaš što želi, želi te ubiti. Civil bi se u načelu trebao drukčije ponašati.

Na prijašnjem bojištu dobar dio gardista baš je od njih stradao. Počeli su izlaziti iz garaže. Bili su starci: osam muškaraca i tri žene.

Među njima je bilo mještana pravoslavne vjere i molili su nas da ih ne ubijemo, jer oni nisu ništa učinili.

Odgovorili smo im da im ne ćemo ništa nažao učiniti. Pitali smo ih gdje su četnici.

Odgovorili su da ih nema i da su najvjerojatnije otišli. Potom smo ušli u garažu i vidjeli da je još jedna starica, navodno nepokretna, ležala na krevetu.

Kad smo se uvjerili da nemaju oružje, pustili smo ih natrag u kuću. Malo smo se odmorili, a potom smo krenuli prema središtu sela. U slučaju gužve u središtu sela dvojicu izvidnika ostavio sam na tom mjestu sa zadaćom da nas prihvate kad bismo se povlačili.

Prije središta asfaltirana se cesta odvajala i vodila prema Golubincu. Približavali smo se središtu sela. Tamo je raskrižje. Zavala se nalazila na raskrižju puteva Ravno - Slano - Trebinje.

Mjesto je bilo poput lijevka koji je prikupljao ljude iz Popovoga polja i vodio kroz brda najbrže do mora. Bilo je poznato po pećini Vjetrenici, turističkoj atrakciji.

Na lijevoj se strani nalazio vatrogasni dom. Kako je on malo nadvisivao ostale kuće, popeli smo se na njegovu terasu. Dolje na cesti vidjeli smo ostavljen prorešetan pinzgauer JNA.

Desno od nas protezala su se brda, počevši od Oštrog vrha, tt 841. Ispod glavice bila je asfaltirana cesta prema Trebinju. Cesta se nalazila na rubu Popova polja.

Ispred mjesta bilo je Popovo polje. Polje koje su mještani sela obrađivali. Pretežno po sredini Popova polja tekla je rijeka Trebišnjica.

U produžetku, ispred Popova polja nalazilo se selo Veličani i isto se tako protezala cesta po rubu polja. Lijevo se protezala cesta prema Ravnome. Bili smo već sigurni da nema nikoga. Odjednom čujemo glasove ispod nas u dvorištu i kući preko ceste. Na brzinu zauzmemo sigurnosne položaje i čekamo. Do sada su svi moji uvijek pratili što sam ja radio. Jedino kad bi oni bili ugroženi, tek tada su imali odobrenje da mogu djelovati bez mojeg dopuštenja. Radi sigurnosnog i jedinstvenog timskog rada morali smo tako raditi, jer bismo se inače međusobno poubijali. I ovaj su putznali da jedino ja mogu prvi pucati. Desnog sam i lijevog izvidnika rasporedio da motre na te strane, za svaki slučaj da nas ne bi zamijetili i otvorili paljbu po nama. Poturiček, Mile i ja usredotočili smo se na dvorište.

Čekali smo desetak minuta. Bili smo jako napeti. Mislio sam, ako je neprijatelj, bit će dobro. Nekog ćemo zarobiti. A ako su naše snage, opet dobro. Samo moramo čekati. Jer, ne bih volio da tko od naših strada. Nakon nekog vremena jedan vojnik izlazi iz kuće i stane u dvorište. Drugi je vojnik stao na vrata i dalje su nastavili razgovarati. Vidjeli smo im samo glave. Bili smo nestrpljivi. To je trajalo nekoliko minuta. Odjednom čujem kako kod njih trešti motorola.

Ja sam u ovakvim situacijama svoju motorolu uvijek gasio. Mislio sam da to nisu četnici koji su uzeli motorolu Žuni 10 na Rudinama i sada slušaju naš razgovor. Opet sam pomislio da su ipak naši, ipak netko iz 4. A brigade ZNG-e. Više nisam imao strpljenja. Viknuo sam: “Opkoljeni ste, predajte se i čiji ste?” U tom je trenutku iz kuće izišao i treći. On je na glavi imao crnu vrpcu, a na sredini vrpce na čelu hrvatski grb. Naši su.

Odgovorili su: “4. brigada.” Za svaki slučaj odgovorio sam im: “Ovdje su Tigrovi, iziđite na cestu.” Izišli su na cestu i tada smo bili sigurni da su to naši vojnici. Spustili smo oružje i otišli k njima. Među njima je bio i Jozo Šerić.

Danas je zapovjednik 9. gardijske brigade “Vukovi”. On nam je ispričao kako je malo prije toga na glavi nosio četničku šubaru. Nisam baš bio siguran kako bismo mi reagirali da smo ih tako našli. Malo smo razgovarali tko je kada i od kuda ušao u Zavalu, gdje tko drži položaje itd. Pri tome su oni najviše strahovali da im mi ne uzmemo uništeni pinzgauer na cesti.

Potom sam se udaljio i pozvao radiovezom Rašu. Objasnio sam mu da smo ušli u Zavalu i da mi pošalje zamjenu. Odgovorio je da će nam odmah poslati iz Orahova Dola. Usput sam tražio odobrenje da pozovem Kosove iz Češljara da dođu u Zavalu i zauzmu nove položaje. Dobio sam odobrenje i pozvao sam ih u Zavalu. Potom sam na radiovezi čuo specifičan glas. Glas iz sjeverozapadnog dijela Hrvatske. Bili su to pripadnici 5. bojne.

Predstavio sam se: “Ovdje Klek 10, dajte mi svoju poziciju.”

Odgovorili su mi: “Oblak 33”. Bili su negdje desno od nas u brdima.

Dok smo mi čekali pojačanje i zamjenu, malo smo obišli Zavalu. Otišli smo najprije cestom prema Muharevoj Ljuti do pećine Vjetrenice. Na tom su dijelu kuće bile uništene. Oko ceste su bili razbacani sanduci streljiva svih kalibara. Došli smo do Vjetrenice. Pećina je bila otvorena. Iz nje je dopirao hladan zrak. Ušli smo unutra. Pećina je bila u mraku. Kako sam imao malu megalajticu, nisam baš mogao vidjeti što ima unutra. No to nas i nije toliko zanimalo jer po pričanju domaćih pećina je golema i nije sva istražena. A po pričanju među gardistima, još kad smo bili na položajima u Češljarama, govorilo se da četnici upravo iz te pećine izbijaju negdje po brdima i djeluju po nama. U to sam sumnjao.

Izišao sam iz pećine, zatvorio vrata i zaključao ih. Potom smo otišli malo dalje prema Muharevoj Ljuti. Na kraju smo sela stali i motrili moguće neprijateljske položaje. U jednom smo trenutku primijetili kako kod Muhareve Ljuti dolazi i staje neprijateljski kamion iz smjera Trebinja. Iz kamiona su se iskrcavali neprijateljski vojnici i odlazili u Muharevu Ljut.

Kako nismo znali što planiraju, a nas je bilo svega šest, povukli smo se do središta sela. U početku smo motrili što rade. S našega gledišta, ako oni budu držali samo selo Muharevu Ljut, kao položaj to je za njih bilo suludo. Jer u to selo moglo se najjednostavnije ući s ceste, i to samo s naše strane. I cijelo selo gleda prema nama. A ako im je to polazno mjesto, onda je nešto drugo posrijedi.

U međuvremenu su do nas stigli Kosovi iz Češljara. Njih je bilo dvadesetak, jedan vod. Zauzeli su položaj oko vatrogasnog doma. I oni su motrili neprijatelja. Za to smo vrijeme vidjeli kako se neprijatelj počeo penjati jugoistočno od Muhareve Ljuti. Pomislio sam kako možda ne žele napasti nas, već idu napasti naše snage iz 5. bojne koji napreduju negdje u tom smjeru.

Odlučio sam da otvorimo pješačku paljbu po njima. Neki gardist iz Kosova imao je strojnicu M84. On je prvi zapucao po njima. Kod neprijatelja je nastala strka. Vidjeli smo da nisu znali na koju će stranu krenuti, nastaviti prema brdima ili se vratiti u selo. Ipak, nakon nekog vremena vratili su se u selo. Potom su sjeli u kamione i otišli prema Trebinju. Po ovome se vidjelo da su bili neorganizirani i dezorijentirani.

Nakon toga počeli su nas topnički gađati. Kako se uskoro trebao spustiti mrak, ocijenio sam da neprijatelj ne će pokušati napasti naše novoosvojene položaje. Pošto smo bili umorni, predložio sam zapovjedniku Kosova da se sa svojima izvučem iz sela i dovedem pojačanje iz 1. bojne. Sutra rano ujutro vidimo se tu u selu. Složio se s tim. Pokupili smo stvari i napustili selo. Kad smo izišli iz sela, neprijatelj je i dalje tukao kako po selu, tako i oko sela. U povratku, na mjestu između njihovih starih položaja na cesti i sela Zavale, u šikari smo sreli naše pojačanje iz 1. bojne. Oni su kroz šikaru napredovali prema selu.

Pozvao sam zapovjednika voda i pitao ga: “Pa zar vam nije bolje ići po cesti nego kraj ceste, još možete naići i na minsko polje?”Nakon toga svi su izišli na cestu i trkom nastavili prema selu. Zapovjedniku voda sam objasnio da slobodno cestom nastave do središta sela i da ih tamo čekaju Kosovi. “Kad se spojite, dogovorite se kako ćete držati položaje.” Mi smo nastavili pješice do Orahova Dola, pokupili Mareka, Kikija i Slogara te otišli na odmor. Kasno u noći do nas je došao Rašo. Ispričao sam što se danas dogodilo.

Osmoga lipnja rano ujutro otišli smo u Zavalu. Vrijeme je bilo tmurno. U selu su bili naši iz 1. bojne i Kosovi. Smjestili smo se kod vatrogasnog doma. Tom prilikom Kosovi su nam kazali da je nedugo nakon našeg odlaska neprijatelj kamionom pokušao ući u selo. Potom su otvorili paljbu po njemu negdje u visini pećine. Nakon pucnjave neprijatelj se razbježao po okolnim brdima i tijekom noći povukao prema svojim položajima.

Danas rano ujutro Kosovi su otišli pokupiti zarobljenu opremu od žične postaje LTC 10, nekoliko pušaka i strjeljiva raznih kalibara.

Već prije podne počela je padati lagana kiša. Nismo željeli po ovakvu vremenu nigdje izviđati, već smo ostali u selu. Neprijatelj je cijeli dan u raznim intervalima topnički pucao po selu. Kasno u noći povukli smo se na odmor u Slano.

Sljedećih smo se dana odmarali u Slanom. Rašo nam je uzeo naš kamion i rasporedio ga negdje drugdje. Sada smo ostali bez kamiona. Kako je Slano bilo bez vode, struje i puno smeća, navečer su se pojavljivale nekakve mušice. Netko je rekao da se one zovu “lizike” (papatači).

Te su mušice bile sitnije od komaraca, a zabadale su se u kožu dublje od njih. Bile su upornije od komaraca i uvlačile su se u svaki otvoreni dio pokrova kad smo odmarali ili spavali, tako da smo u više navrata gotovo poludjeli od njih. Razmišljali smo da upalimo kamion i odemo negdje na prvu crtu spavati. Izluđivale su nas. Nakon uboda koža bi svrbjela i mi bismo se grebli. Mile, kako nije imao samokontrole, grebao se po koži do krvi. I kad je pretjerao, po njemu su izbili neki mjehurići. Bilo ih je ružno vidjeti. Završio je na stacionarnom liječenju kod doktora Nole. Pokupio je neku kožnu infekciju.

Komentari (12)

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6