Sedamnaestoga listopada bilo je u planu čišćenje oružja i sređivanje opreme te slobodne aktivnosti u funkciji pojačanja kondicijske spremnosti pojedinca te postrojbe kao cjeline.

Poslijepodne nam je bilo javljeno da je navečer u 20 sati sastanak u Kleku. Budući da se Korade nije još vratio iz Varaždina, morao sam ići sam na sastanak. Mislio sam da će se sastanak odnositi samo na obuku.

Skupili smo se u restoranu i ne sluteći što nam se sprema. Normalno smo razgovarali o obuci i o nekim nebitnim stvarima koje se nisu ticale vojske.

U 20 sati, svatko je sjeo na svoje mjesto. Ubrzo se pojavio i zapovjednik. Ustali smo se sa stolica da bismo nakon njegova signala ponovno sjeli. S njim, kao i obično došao je njegov zamjenik Miličević i operativac Edo, koji je sa sobom nosio hrpu papira i zemljovida pozicija.

Pomislio sam da je Edo “poludio” opet nam je donio one tjedne planove za obuku. No, bili su mi ipak sumnjivi, jer s njima nije došao Milenkovski. Do sada kada smo “sastančili” po pitanju obuke uvijek je bio prisutan Milenkovski. Posrijedi je moralo ipak biti nešto drugo.

Nekoliko godina poslije Edo mi je ispričao kako je u to vrijeme sve planove koje je izrađivao za ovo što slijedi, potajno radio u svome uredu u Vili Elita. Nije nikome dao uvida, a nije niti smio, pa čak ni Milikovskom. Samo uži krug djelatnika oko zapovjednika je znao za ovo što slijedi.

Nastala je tišina. Zapovjednik nas je pozdravio i odmah rekao kako smo dobili jednu zahtjevnu zadaću.

Nastalo je opće oduševljenje i ushićenje od radosti. Svima nama je bilo dosta obuke i jedva smo čekali neku konkretnu zadaću. Izgledalo je neopisivo kako smo se u tom trenutku ponašali. Da su nas zapovjednici iz neke pričuvne postrojbe promatrali, rekli bi: “Ovi su ludi”. Mi smo samo provodili kondicijsku i taktičku obuku. No, nama je ipak bilo draže ići na neke zadaće, nego provoditi ovakvu obuku kad znaš da je nekoliko kilometara dalje neprijatelj na položajima.

Zapovjednik nas je ipak nekako smirio i nastavio govoriti.

Rekao je da idemo osloboditi Cavtat i kompletne Konavle sve do granice s Crnom Gorom. Postalo je sve interesantnije i sve zanimljivije njegovo izlaganje. Dok je obrazlagao načelan plan, njegov zamjenik se nije uključivao, već je samo promatrao, a Edo je rasprostro zemljovid na tablu na kojem je poslije zapovjednik brigade u nekoliko navrata izlagao svoj plan kojeg je još trebao odobriti general Bobetko.

U uvodnom dijelu zapovjednik se osvrnuo na opće stanje u prostoru, kako na našoj tako i na neprijateljskoj strani.

Najviše je govorio o stanju kod neprijatelja.

U planu je jedan dogovor s JNA da se povuče s tog prostora, ostali bi jedino četnici koje bismo trebali poraziti i protjerati u Bosnu i Hercegovinu i u Republiku Crno Goru, prije nego što oni preuzmu položaje od JNA.

Zatim je prešao na ono najbitnije što se tiče nas.

Rekao je da na Cavtat ide trajektom 5. bojna kao prva, a iza nas bi dolazili trajekti s ostalim bojnama. Kad je sve to završilo nekoliko tjedana poslije, pitali smo zapovjednika zašto je odlučio da baš mi idemo prvi. Odgovorio je da je to bila zapovijed generala Bobetka.

Iza nas bi trebala doći moja bivša 1. bojna - Ćukovi. Mi bismo trebali zajedno probiti neprijateljsku prvu crtu za koju nitko nije znao točno i sigurno gdje se nalazi.

Zatim je bilo govora da gardi moramo reći da smo dobili zadaću, ali ne i koju, da ih skupimo što više, jer ćemo ovisiti o svakom od njih. Kasnije smo, da bi zadaća ostala u tajnosti, zabranili vojsci svaki izlazak u grad. Isto tako bilo je govora, pošto ćemo iz luke Gruž otploviti trajektom, kako bi bili što lakši, garda sa sobom mora ponijeti 1,5 borbeni komplet, a drugi dio borbenog kompleta voziti kamionima. Isto tako bilo je dogovoreno da moramo sa sobom ponijeti dva minobacača 120 mm i dva minobacača 82 mm i oko 60 mina za minobacač 120 mm i oko 100 mina za minobacač 82 mm.

Više podataka na tom prvom sastanku nije bilo.

Zapovjednik je na kraju rekao da odemo u postrojbu obavijestiti zapovjednike i da budemo u pripravnosti i obvezno na vezi.

Čim je sastanak završio, svi smo se vratili u svoje zapovjedništvo. Kad sam stigao odmah sam pokušao dobiti Koradea. Rekao sam mu da je ovdje sve u redu, ali da se hitno mora vratiti na teren. Odgovorio je da je noćas baš planirao krenuti i da će sutra prije podne svakako stići u bazu.

Potom sam pozvao zapovjednike pješačkih satnija i samostalnih vodova i njima ukratko objasnio zadaću u onim okvirima kojima sam smio. Potom su se vratili u svoje postrojbe. I oni su jedva čekali neku konkretnu zadaću. Osjećali su se nekako bolje; kao i mi.

Osamnaestoga listopada Korade je prije podne došao na teren. Ukratko sam mu ispričao što nas čeka.

Ništa nije komentirao. Otišao sam u pješačke satnije da se uvjerim kakvo je moralno stanje. Vojska je bila zadovoljna. S ovakvakvom vojskom, govorio sa sam sebi, sigurno ćemo dobivenu zadaću uspješno odraditi. Takvu zadaću još nikada nismo dobili. Jedina nepoznanica je bila, pošto idemo trajektom, znaju li gardisti ako nas pogode, svi plivati.

To pitanje im nisam smio postaviti, jer bi na taj način shvatili otprilike kakvu smo zadaću dobili.

Meni je u toj zadaći najveći problem bio samo putovanje trajektom, koji na sebi nema nikakvo oružje. Na moru bi bio kao idealna meta za gađanje, a pogotovo neposredno s tenkom.

Kako točno nismo znali kada idemo, osim da se kreće po noći, tijekom čitavog dana smo se spremali. Postajali smo sve nervozniji. Pojavilo se sve više i više pitanja na koje jednostavno nismo imali odgovore i niti smo znali tko bi nam ih mogao dati.

Devetnaestoga listopada u 13.00. sati otišli smo na sastanak u Klek. U dogovoreno vrijeme skupili su se svi zapovjednici. Zapovjednik brigade je odmah na početku rekao kako se noćas ide na zadaću. Bilo je to na neki način iznenađenje za nas, ali ne u smislu da nismo znali za datum odlaska, već što se to brzo dogodilo. Do sada smo jedva čekali taj dan. Na sastanku je bilo detaljnije govora o planu provedbe zadaće za svaku postrojbu ponaosob.

Na kraju nam je Edo podijelio zemljovide pozicija koji su bili pun pogodak za nas koji nismo imali nikakve vojne škole. Edo ih je na bojištu izradio oko 180 vrsta u nekoliko mjeseci. Svaki zemljovid pozicija radio je u 40 do 150 primjeraka. U slučaju da važeći zemljovid pozicije padne neprijatelju u ruke, uvijek je imao jedan novi primjerak, spreman za presliku. Najprije je tim zemljovidima davao imena divljih životinja, zatim nazivlja oružja i vojne opreme, rijeka, planina da bi na kraju završio s imenima gradova. U toj maloj proizvodnji sastavljanja zemljovida pozicija sudjelovali su svi članovi zapovjedništva koji bi se u to vrijeme zatekli ili bili u zapovjedništvu. Najviše su, po izjavi Edinoj izjavi zemljovide sastavljale djevojke iz personalne službe Elizabeta Arsovska Badanjak, Mirjana Cerčić, Nena Cvetko, Marija Grginec, Marcela Kranjčec, Gordana Tiljak, Andrea i Renata Urh, a ponekad i Snježana Žugec iz 3. bojne te Nataša Stanić iz PZO. Hvala svim curama.

Na tom sastanku zadržali smo se negdje oko jedan sat, a zatim smo otišli što brže u svoju bazu pripremiti postrojbu za zadaću.

Nama je bio dodijeljen trajekt pod nazivom “Pelješčanka”. Prije toga nisam čuo za njega niti sam znao kako on izgleda. Danas je on i dalje u službi i plovi na liniji Ploče - Trpanj u Dubrovačko - neretvanskoj županiji. Oni koji se voze na njemu sigurno ne znaju da je taj trajekt pravi veteran Domovinskog rata i da je izuzetno siguran za ovu zadaću koju ima u miru, jer je punim teretom izašao na otvoreno more čiji su valovi dosezali i do 5 metara visine.

Mi smo spremili pet kamiona. Dva kamiona tipa TAM 150, dva kamiona tipa TAM 110 i jedan kamion tipa TAM 5000 (dajc). Uz tih pet kamiona bila su tu dva namjenska pincgauera za vezu i sanitet i jedan mobilizirani osobni automobil tipa golf čakovečkih registarskih oznaka. Ta vozila vozili su Ivan Bujan, Željko Jakupec, Ivan Lotar, Bojan Rijavec, Mladen Sabol, Branko Turković, Mario Zadravec i Nenad Žugec. Na naš trajekt priključio se još jedan kamion tipa TAM 110 s posadom RAK-a 12 i protuoklopni tim na fagotu “Ražnjići” i “Ražnjići 1” te maljutkaši “Drvenik 2” iz 2. bojne.

Pred večer smo se spremili. Čim je pao mrak, gardu smo odvezli u luku Gruž.

Ovom prilikom moram vrlo precizno iznijeti jednu činjenicu na koju ću se poslije u nekim analizama jako često vraćati. A to je broj pješaka iz naše bojne koji su sudjelovali na ovoj zadaći. Stoga ću gardiste poimence ispisati.

Iz 1. satnije 29 suboracao: Marijan Behin - zapovjednik desetine, Miljenko Biškup - zapovjednik voda, Stjepan Fadiga, Stjepan Filipek, Danijel Fogec - zapovjednik desetine, Stjepan Husajina - zapovjednik satnije, Stjepan Juranek, Josip Kralj - zapovjednik desetine, Franjo Kukret, Zdravko Lilek, Ivica Martinez - zapovjednik desetine, Dražen Mesec - zamjenik zapovjednika satnije, Andjelko Modrić, Kruno Modrić, Stjepan Novak, Stjepan Pokos, Robert Puja, Danijel Sopić, Siniša Stokrajec, Ivan Surko-Maloić, Ivan Sviben, Željko Šafarić - zapovjednik voda, Ivan Špoljarić - zapovjednik desetine, Branko Tenšić - zapovjednik voda, Krunoslav Vuglač, Srećko Vusić - zapovjednik desetine, Josip Željezić, Branko Žeželj i Radovan Žnidarić.

Iz 2. satnije 17 suboraca: Stjepan Cerovečki - zapovjednik satnije, Branko Francki - zapovjednik desetine, Robert Gašparić, Josip Jakop - zapovjednik desetine, Krešimir Kapeš, Darko Koprić, Zdravko Kozulić, Stjepan Labaš - zapovjednik voda, Darko Levak, Ivan Meštrić, Dražen Obrstar - zapovjednik desetine, Drago Šafran - zapovjednik voda, Igor Štager, Ivica Šteingl - zapovjednik desetine, Ivica Tepeš, Duško Trojak - zapovjednik voda i Davor Žuti.

Iz 3. satnije 28 suboraca: Gabrijel Ancelj - zapovjednik desetine, Josip Borak, Božidar Copak, Siniša Deban, Tomo Galić - zamjenik zapovjednika satnije, Dražen Geček, Alen Grdjan - zapovjednik voda, Ivan Hiržin, Ivo Hruško - zapovjednik desetine, Ivić Jakovljević - zapovjednik desetine, Robert Kahriman - zapovjednik satnije, Ivica Kobal, Vladimir Kolarić - zapovjednik voda, Rudolf Lagundžija - zapovjednik desetine, Antun Leskovar, Stjepan Leskovar - zapovjednik voda, Božidar Ljubek - zapovjednik voda, Mladen Novosel, Damir Palfi, Tihomir Palfi, Damir Petković, Damir Plantak, Vilko Rogina, Vlado Rušec, Mirko Stričak, Ivica Uranić, Ljubomir Volarić - zapovjednik desetine i Stjepan Vusić.

Iz pionirsko - izvidničke desetine 4 suborca: Damir Banić, Vlado Horvatić, Stjepan Škriljevečki i Dražen Vidović - zapovjednik desetine.

Iz pratećeg voda 5 suboraca: Božo Bahat, Mislav Hum, Josip Jurić, Srećko Majhen i Nedeljko Pretković.

Znači, naša 5. bojna na izvršenje ove zadaće krenula je sa samo 83 pješaka, koje sam poimence naveo. To je nešto više od dva pješačka voda, a daleko manje od jedne pješačke gardijske satnije. Pošto je kod nas u bojnu premješten moj bivši izviđač Mile Katić u kojeg sam tada imao velikog povjerenja, odlučio sam da i on ide sa mnom na ovu zadaću. Znao sam da će za njega najteža zadaća biti sama plovidba trajektom do Cavtata jer on nije znao plivati. Kao pravi Slavonac na kopnu se dobro snalazio.

Iz logističkog voda bili su: Dražen Conar - zapovjednik desetine, Dubravko Divljak, Damir Grabar, Stanislav Hudjek - zapovjednik voda, Mladen Kaniški, Andrea Nuić - zapovjednik desetine, Stanko Šincek i prije navedeni vozači kamiona i pincgauera.

Iz zapovjedništva su bili: Renata Droždjek, Jakša Dužević, Mladen Fulir, Dragan Rukavina, Damir Štefančić i Zdravko Zajec - Zec.

Iz minobacačke bitnice 27 suboraca: Srećko Bačak, Dragutin Barbir, Siniša Bedenic, Željko Benković, Dragutin Čehulić - zamjenik zapovjednika bitnice, Franjo Ćuk - zapovjednik desetine, Kruno Fic, Tomislav Fiškuš, Željko Habunek, Dragutin Hanjš, Vladimir Jozanović - zapovjednik bitnice, Ivan Juričinec, Ivan Kovačević - zapovjednik voda, Željko Lončar, Josip Merlak, Franjo Novačić, Stjepan Papec - zapovjednik desetine, Josip Pavličević, Josip Pavlinek - zapovjednik desetine, Miroslav Sajko, Miljenko Simić, Mladen Štefulj, Darko Tomić, Mehmed Uka - zapovjednik desetine, Zvonko Virag, Marijan Zebec - zapovjednik voda i Franjo Žnidarić.

Utovarivanje vozila na trajekt

Nažalost u to vrijeme imali smo dvojicu neopravdano odsutnih. Ovim putem neću ih imenovati već bih napomenuo samo njihova imena, Dražen i Stjepan. I takvih pojava je bilo. Takvi pojedinci su nam stvarali i te kako velikih problema. U to vrijeme nismo imali brzi i efikasni mehanizam koji bi takve pojedince “obilježili” za sva vremena.

Atmosfera na trajektu

Utovarivanje vozila proteklo je jako brzo i bez buke. Morali smo raditi tako da se s magistralnog puta ne bi primijetilo da se ovdje nešto zbiva. Za vrijeme utovarivanja, istovremeno se vojska ukrcavala i smještala u unutrašnjost trajekta. Na pristaništu je trebalo biti što manje vojske, kako koncentracija vojske ne bi privukla nepoželjne osobe koje bi mogle preko svojih kanala javiti drugoj strani da se ovdje nešto sprema.

Atmosfera među vojnicima

Istovremeno u Velikom Zatonu na trajekt “Glavce” naša oklopna bojna ukrcavala je dva tenka T 55 i jedan T 84. Oni su se trebali iskrcati odmah iza moje bivše 1. bojne rano pred zoru. Uglavnom svi trajekti u prvom valu morali su se iskrcati prije svitanja. Po noći smo morali ploviti poradi toga da nas neprijatelj ne vidi i da koristimo faktor iznenađenja prilikom prvog kontakta kako bismo prodrli što dublje u neprijateljski raspored. Na taj način trebali bismo onemogućiti neprijateljsko djelovanje po našim plovilima, jer se tada u Cavtat moglo doći samo morskim putem. Magistralni put, kojim se jedino moglo doći iz unutrašnjosti RH u Cavtat, kod mjesta Plato bio je dignut u zrak i to je razlog zašto se ide na ovu zadaću morskim putem.

Zapovjednici pješačkih postrojbi

Vila Elita

Ovaj put smo morali isploviti u 18,30 sati da bismo u Cavtatu bili oko 20 sati. Taj isti trajekt trebao se vratiti i ukrcati 1. bojnu s ostatkom djelatnika zapovjedništva brigade oko 22,30 sati i prebaciti ih u Cavtat.

Po povratku trajekta trebalo se ukrcati 3 tenka i garda 2. bojne te isploviti prema Cavtatu u 2,30 sati 21. listopada. Ta je pak bojna imala zadaću zauzeti položaje oko mjesta Oboda te na taj način omogućiti da inženjerija probije dopunski put uz more pokraj hidrocentrale u mjestu Plato te biti u pričuvi zapovjednika brigade. Taj isti trajekt “Pelješčanka” trebao se vratiti i ukrcati u luci Gruž još tri tenka i isploviti u 6,30 sati 21. listopada prema Cavtatu.

Pola sata kasnije isplovljavanjem 1. bojne iz luke Gruž iz Velikog Zatona trebao je isploviti trajekt “Blace” s dva tenka i vojskom 3. bojne. Trajekt “Blace” po iskrcavanju tenkova i 3. bojne morao se vratiti i ukrcati postrojbe PZO.

Atmosfera prije polaska

Brigadni izviđači i izviđači 2. i 3. bojne trebali su se prebaciti u Cavtat s posebnim čamcima i zauzeti Gradinu, tt 652 iznad Uskoplja i otvoriti nam prolaz prema našoj granici s Bosnom i Hercegovinom.

O svemu tome je bilo govora na sastanku koji je potrajao nešto duže od uobičajenog. Nakon sastanka vratili smo se izravno u bazu. Korade je pozvao zapovjednike i u kratkim ih crtama obavijestio što nas čeka i što očekuje od njih. Nakon tog sastanka otišao sam u pješačke postrojbe i primijetio da se garda ne odmara.

Bilo je to očito preveliko opterećenje da bi se samo tako moglo spavati i odmarati se. Tek tada im se počeo vrtjeti film, o kojoj i kakvoj se zadaći radi.

Oko 17,30 sati spremili smo se i ukrcali na trajekt. Tada smo već imali praksu u ukrcavanju. Sve je proteklo u najkraćem mogućem vremenu.

Kako je došlo do nekih promjena od jučer, na naš trajekt su ukrcali i vozilo “Puh” od zapovjednika brigade i to odmah spremnog da prvi iziđe iz trajekta.

Sastav 5. bojne na ovoj zadaći bio je isti kao i dan ranije.

Provjera zadaće prije polaska

Prije polaska skupio sam zapovjednike satnija i bitnica te samostalnih vodova u ukrcanom dijelu trajekta i još jednom ponovio i provjerio našu i njihovu zadaću.

Došlo je i vrijeme za pokret. Međutim znak za pokret nismo dobili. Nastavili smo čekati. U gradu je atmosfera bila kao da se u narednih 24 sata neće ništa značajno desiti za ovaj grad.

Mi nikako da krenemo. Nikako da dobijemo znak za pokret. U tom čekanju u više navrata obilazio sam i vojsku i vozila. U jednom takvom obilasku u unutrašnjosti trajekta primijetio sam da se nekolicina vojnika čudno ponaša. Osjetio sam da i čudno mirišu. Nakon detaljnog uvida ustanovio sam da su pijani.

Pitao sam ih gdje su se napili.

Odgovorili su mi tu na šanku.

Na kojem šanku?

Opet su mi odgovorili i odveli me do njega.

Stanje u gradu

Pitao sam se gdje su samo bili zapovjednici. A vojnika je teško “natjerati” na šank. To je kao da kažete “da riba ne voli more”.

Odmah sam otišao do šanka i pozvao konobara.

On je toliko bio zauzet poslom da ni nakon nekoliko mojih glasnih poziva nije reagirao.

Nakon nekoliko minuta približio se šanku i jednostavno pravim ugostiteljskim nastupom, danas bi mu neki ugostitelji mogli zavidjeti,progovorio - “Izvolite što ćete popiti”.

Nisam mogao vjerovati.

Postavio sam mu pitanje zna li on kamo mi idemo. Bio sam toliko ljut da ga jednostavno nisam htio saslušati i rekao da odmah zatvori šank i siđe s trajekta.

U tom trenutku netko je desno od mene stavio svoju ruku na moje desno rame.

Okrenuo sam se i hitro pokušao vidjeti tko se to i to baš sada usudio nešto tako učiniti.

Kada su nam se pogledi sreli, odgovorio je: “Pusti ga Klek, tko zna kad ćemo sljedeći puta piti”.

Neću vam reći tko je to bio, ali bio je netko tko mi je mogao nešto tako i zapovjediti.

Tada mi je bilo jasno zašto nisu zapovjednici mogli reagirati. Nije mi ništa drugo preostalo, nego da se maknem od šanka i pozovem zapovjednike satnije na stranu.

Kad su se sakupili, znali su zašto ih zovem. Rekao sam im da oni nisu ništa krivi, ali da mogu spriječiti da se dalje vojnici ne opijaju, jer svaki nespreman vojnik bit će na teret njima i utjecat će značajno na uspjeh ove zadaće.

Zapovjedio sam im da skupe svoje zapovjednike i potiho zapovjede vojnicima da se odvoje od šanka. Oni su ovu zapovijed shvatili vrlo ozbiljno i otišli na izvršenje zadaće.

Srećom u tom incidentu nisam primijetio ni jednog zapovjednika, čak ni najniže razine da se nalazio kod šanka. Vrlo brzo i bez galame maknuli su vojsku od šanka.

Nešto poslije konobar je uvidio da je “turistička sezona” pri kraju, zatvorio je šank i napustio trajekt.

Većera

U ponoć, dvadeset prvoga listopada dobili smo znak i polako krenuli na zadaću.

Ipak nije sve išlo po predviđenom planu. Ostale postrojbe su se ukrcavale i tijekom dana.

Sav teret probijanja neprijateljske prve crte ovisio je isključivo o nama i o satniji domaćih ljudi iz konavoskog prostora koji su se čitavo ovo vrijeme obučavali na teškom terenu na Mljetu.

Pri isplovljavaju iz luke Gruž ponovo sam pozvao zapovjednike i upozorio ih da na trajektu nema paljenja svjetala, pušenja i paljenje šibica ili upaljača. Nema šetanja po trajektu i sve drugo što bi moglo uzrokovati da nas neprijatelj tijekom plovidbe uoči. Svi moraju biti na svojim mjestima, a oni koji imaju motorolu moraju ju je isključiti.

Kad smo napustili luku i stigli do otvorenog mora tek onda smo osjetili kakvo je vrijeme. Trajekt se neprestance strahovito njihao na valovima koji su dolazili s otvorenog mora. Kasnije sam saznao da je puhao vjetar “jugo” jakosti 4,5 bofora. Popeo sam se na komandni toranj i pratio što je zapovjednik trajekta radio.

U kabini sa zapovjednikom trajekta smjestio se i Korade. Oni su jedini imali pojas za spašavanje, zato što ih više ni nije bilo. Korade se s opravdanjem plašio za sebe. Što, ako dođe do potapanja trajekta bilo od valova ili granata? Korade nije imao jednu ruku i uz ovako velike valove i bez pojasa za spašavanje ne bi imao nikakve šanse preživjeti na vodi bez naše pomoći. U nekoliko navrata val je udario o trajektkoji se jako stresao. Po pričanju zapovjednika, te udarce je morao izbjegavati i trajekt navoditi da klizi po valu. Udaranjem trajekta o val moglo je doći do pucanja trajekta i naravno poslije toga do potapanja.

U više navrata spustio sam se u prostorije u kojima je bila smještena vojska. U tim prostorijama toliko je smrdjelo na povraćanje da nisam mogao dugo izdržati unutra.

Čudno, drugi se nisu žalili.

Vjerojatno im to nije bio najveći problem. Kasnije sam doznao u neformalnim razgovorima s vojskom da su u to vrijeme, kad smo se vozili i udarali o valove najviše mislili, ako trajekt bude tonuo,kako da što prije iziđu iz te prostorije i skoče u more prije nego ih trajekt povuče sa sobom. A poslije toga, kako da se spase, jer velika većina njih nije znala plivati. Mi smo se popunjavali pretežno iz sjeverozapadne Hrvatske, gdje ima nekoliko rijeka, ali to nam nije davalo neke pouzdane i precizne podatke koliki broj vojnika zna plivati. Doduše na ovakvim valovima i dobri plivači imali bi male šanse za preživljavanje. Gardisti su se molili i govorili: “Samo da dođemo do kopna, …. samo da dođemo do kopna”. Bilo je čak i izjava nekih vojnika da ih više nitko neće strpati na brod, i da su znali da će biti ovakva vožnja išli bi preko brda, bez obzira što su četnici na njima.

Ponovo sam se vratio na zapovjedni toranj.

Grad Dubrovnik je bio bočno od nas. Nešto zdesna puhalo je jako “jugo”. Cavtat je bio ispred nas. Lijevo od nas mogli smo kroz oblake vidjeti brda koja se protežu uz Župu Dubrovačku, na kojima se nalazio neprijatelj.

Nešto poslije oblaci su se razilazili da bi se opet pojavili. Mjestimice je padala lagana kiša. Tako loše vrijeme bilo je kao naručeno za našu zadaću.

Neprijatelj nije računao da bismo po ovako lošem vremenu išta pokušali učiniti. Stoga nije pažljivo promatrao i nije djelovao po nama na moru. Vjerujem da su nas unatoč jakome jugu mogli primijetiti kako plovimo i otvoriti topničku paljbu po nama. Faktor iznenađenja bio je i viši od sto posto.

Tijekom vožnje saznali smo da nas u Cavtatu u luci čekaju naši ljudi koji će nam omogućiti da se bez borbi iskrcamo i odvesti nas do neprijateljskih prvih položaja.

Oko 3,15. sati 21. listopada ujutro trajekt je pristao na glavno šetalište u Cavtatu. Bilo je to izuzetno rizično i nesigurno putovanje dugo oko 20 kilometara. Neprijatelj nas je s daljine mogao neprestance gađati oko 15 kilometara. Da su nas na toj dužini gađali, sigurno bi nas jednim projektilom i pogodili. Bio bi to kraj za mnoge od nas.

Na šetalištu je bilo nekoliko civila, koje u mraku nismo mogli jasno razaznati. Odmah po iskrcavanju potražio sam zamjenika zapovjednika brigade Miličevića. Pronašao sam ga. Potom smo zajedno otišli do civila. Miličević je imao više informacija i odmah tražio nekoga po imenu Mijo Selak i Martinović. Netko iz te skupine mu nije odgovorio. Bio je to znak da je ipak sve u redu.

Zatim je bilo u planu da nas ta dvojica izvedu iz grada i odvedu do Uskoplja. Naime oni su ovih dana pratili što radi JNA i četnici te došli do zaključka da se JNA noćas kompletno izvukla iz Cavtata, ali da ne znaju kakva je situacija u konavoskim brdima. Meni je sve to vrijeme bilo jako sumnjivo i glede toga bio sam vrlo oprezan. Samo tako upustiti se u tuđe ruke, nije mi se nimalo sviđalo.

Odmah sam otišao sakupiti zapovjednike satnija. Sve je to trajalo nekoliko minuta. Zapovjednicima sam u kratkim crtama objasnio što ćemo dalje raditi, moramo se što prije izvući iz grada i stvoriti što veću desantnu osnovicu za ostale postrojbe koje će doći iza nas.

Nakon toga formirao sam kolonu i krenuli smo na zadaću. Pri stvaranju kolone zapovijedio sam da se drže za remen gardistu ispred sebe.

Tu odluku sam donio na temelju iskustava na zapadno-slavonskom ratištu tijekom 1991. godine kada smo noću odlazili u akcije kroz šumu i u nekoliko navrata zbog jakog mraka izgubili dijelove kolone. Jednostavno bi se kolona prekinula i otišla drugim putem. Da nam se nešto slično ne bi dogodilo zapovjedio sam da se drže za remen vojniku ispred sebe i da ne obraćaju pažnju, ako se netko izgubi tijekom iskrcavanja. Nemamo vremena nikoga tražiti, on će se priključiti postrojbama koji će doći iza nas.

Korak naših vodiča Selaka i Martinovića bio je vrlo brz. Da bi ga neki stigli na nekim dijelovima su morali i trčati, ali nisu skidali ruku s remena vojnika ispred sebe.

Kasnije smo ustanovili da se nitko nije izgubio. Čak su s nama bili i oni koji su se opili na trajektu. Kada sam ih vidio izgledali su kao da nikad nisu ni pili.

Koradea sam ostavio u Cavtatu. On je imao plan formirati zapovjedno mjesto bojne negdje u Cavtatu. Stoga nije išao s nama. S njim sam imao samo radijsku vezu.

Kad smo se popeli ispod nadvožnjaka magistralnog puta Dubrovnik - Grude kod mjesta Obod, kolonu je zaustavio Miličević i rekao nam kako on ne ide dalje te da se on i domaći vodiči povlače natrag u Cavtat i da dalje stvar prepušta meni. Odvojili su se od kolone, pozdravili se i otišli prema Cavtatu. Nakon toga sklonio sam se iza jednog zida, uzeo zemljovid i bateriju te pogledao gdje se nalazimo i kojim smjerom trebamo ići dalje. Kada sam ustanovio gdje smo i kojim putem moramo ići, vratio sam se u kolonu i krenuli smo dalje.

Za to vrijeme vojska, da bi se odmorila, sjela je na asfalt i pokušala se odmarati. No nisu se dugo odmarali. Nastavili smo dalje.

Tempo hodanja bio je i dalje izuzetno naporan.

Morali smo što prije stići u selo Rajčeviće. Prilaženju tom selu morali smo biti oprezni, jer nitko nam nije mogao jamčiti da neprijatelja nema u selu. Mada ne bi bilo čudno da smo ga i našli u selu. Držati na taj način obranu u tom selu ispod brda bilo bi suludo za neprijatelja.

Prošli smo kroz selo Zvekovica u kojem je svaka kuća bila spaljena do temelja. Kroz mene su tada prošle slike Starog Grabovca, kad sam bio na zapadnom slavonskom ratištu na samom početku Domovinskog rata. Jedino sam tamo vidio uništene i spaljene kuće do temelja kao što su ove. Prolaziti u noći kroz ovako uništeno i spaljeno selo u kojem smo se svi prvi puta našli u životu i to ne na nekom turističkom izletu, već na ovako delikatnoj zadaći kao što je ova, nije nam bilo svejedno. Nitko ništa nije govorio, jer se u tom momentu nije ni moglo ništa reći.

Slike su govorile sve i na našim licima moglo se vidjeti, unatoč tomu što je bila noć, i te kakva zabrinutost. Kako se vojska i dalje držala za remene to ih nije sprječavalo da s drugom rukom drže pušku na položaju da jednostavno mogu odmah uzvratiti na moguću zasjedu u koju bi mogli svakog trenutka upasti. Da nam se to ne bi desilo za svaki slučaj napravio sam razmak na čelu kolone. Sa zapovjednikom 1. satnije i nekolicinom njegovih vojnika odvojio sam se nekoliko metara ispred kolone. Na taj način,ako bismo upali u bilo kakvu zasjedu, upali bismo samo mi. Ostali bi imali vremena skloniti se i uzvratiti na zasjedu.

Takvim načinom prilaženja malo po malo ušli smo u selo. Neprijatelja nije bilo niti smo ga u bližoj okolici zamijetili. Na tom dijelu svaka druga kuća, od onoga što smo mogli vidjeti, bila je spaljena.

Nakon što sam zaključio da je u selu Miljanićima bolji položaj za daljnje napredovanje, preselili smo se u to selo u kojem smo našli nekoliko domaćih stanovnika, starijih godišta.

Pitali smo ih znaju li gdje je JNA. Kazali su nam da su jučer bili tu i da su se poprilično vozili tijekom dana, ali da ih danas nisu vidjeli. Iznad sela protezao se put u obliku serpentina, koji je vodio prema platou konavoskih brda.

Kad je svanulo vidjeli smo da je taj put na nekoliko mjesta bio dignut u zrak, dakle nije bio prohodan.

Što smo trebali dalje raditi po zapovijedi zapovjednika brigade ne bih prepisivao iz originalne zapovjedi koje smo dobili za ovu zadaću. Samo ću napomenuti da je izvidnička satnija naše brigade pred samim svitanjem trebala zauzeti vrh Gradinu, tt 562 odmah iznad nas. No, kako se približavalo jutro, 1. bojne još nije bilo, a i izvidnička satnija nije se odazivala na radiovezi. Morali smo i dalje čekati.

Rasporedio sam vojsku na tri smjera uz put pokraj Konavoskog polja prema serpentinama.

Na tim mjestima čekali smo da svane i da se pojavi 1. bojna. Ptrebala je izvidnička satnija zauzeti navedeno brdo, da bismo mi mogli preći u napad.

Na sastanku je bilo govora da će desno od nas ići domaća konavoska satnija na smjeru željezničke postaje na uskotračnoj pruzi prema selu Stravča. U početku je bilo govora da ćemo se moči ćuti na radiovezi, no od iskrcavanja u Cavtatu do tada se nismo čuli. Možda je bio razlog taj što se nismo smjeli uključivati tako dugo dok se sve ključne postrojbe ne iskrcaju i prijeđu u napad.

Kako smo čekali prije samog svitanja iz smjera Cavtata približila nam se jedna skupina vojnika u razmaknutoj koloni i vrlo se brzo kretala putem prema selu Dubravci. Zaustavili smo ih. Ustanovili smo da su to bili vojnici iz domaće satnije koja se obučavala na Mljetu i pripremala baš za ovu zadaću. Oni su krenuli na svoju zadaću.

Počelo je svitati i nikakve aktivnosti se nisu zbivale u prostoru. Tada sam svim zapovjednicima zapovjedio da motre područje ispred sebe, jer moramo otkriti gdje se neprijatelj nalazi. Nakon toga sam i ja otišao motriti.

Motrenje neprijateljskih položaja

Kako sam imao pušku falofku sa svarovski optikom mogao sam ga skinuti. No nisam smio, jer bi se tada ova akcija mogla otkriti. Jedno vrijeme je stajao i motrio krajolik.

Gdje su im točno drugi položaji, gdje se trenutno nalazi 1. bojna. Dokle su oni stigli s trajektom? Ako se još voze i nalaze negdje blizu Cavtata ovaj vojnik bi ih najvjerojatnije mogao i vidjeti. No, on je i dalje stajao, povremeno se okrećući oko sebe. Bio je to znak da najvjerojatnije nije ništa primijetio.

Bilo mi ga je na neki način žao, jer mi se činilo kao da nekako bezbrižno stoji na tom vrhu i misli kako se njemu na ovome položaju ne može ništa dogoditi. Nije naslućivao da se nekoliko stotina metara ispod njega, u podnožju njegova brda, nalaze 84 “ljute zenge”. I da će on i njegovi morati platiti račun za naše tako loše, nesigurno i smrdljivo putovanje trajektom od Dubrovnika do Cavtata.

Gradina, tt 562

Već je odavno svanulo. Bilo je poluoblačno i ako će ovako potrajati mislio sam da će biti dobro.

I dalje smo čekali. Odjednom iz smjera sela Dubravke došetao se jedan civil isto tako starijeg godišta, kojisamo što nije trčao. Zaustavili smo ga.

Primijetili smo da je čovjek više nego zbunjen.

Naši su mu odgovorili - “Ne bojte se mi smo Hrvatska vojska”. Čovjek nije mogao vjerovati. Mislio je da se JNA prerušila u Hrvatsku vojsku i na ovaj način ispituje ljude kako će reagirati. No, nakon nekoliko pitanja gdje se nalazi JNA, na naš specifičan kajkavski naglasak, čovjek je shvatio da mi nismo JNA. Kazali smo mu da smo mi iz 1. brigade iz sjeverozapadne Hrvatske.

Na to je on odgovorio: “A Tigrovi”. Izgleda da je čuo za “Tigrove”.

Pitali smo ga kamo ide. Odgovorio je da se nešto čudno zbiva. JNA se jučer intenzivno vozila ovim krajem. Danas ih nije vidio, pa je pošao u Cavtat vidjeti o čemu je riječ.

Na to smo mu rekli da je Cavtat slobodan, Hrvatska vojska je u njemu i da bi bilo dobro da se privremeno tamo skloni, jer će uskoro biti ovdje žestokih borbi. Ako poznajete neke ljude, koji žive u blizini, odvedite ih u Cavtat i neka se tamo sklone na sigurno.

Otišao je. Nismo se ni vratili u kuće, kad smo čuli zvuk motora na cesti istim smjerom kojim je došao i ovaj čovjek.

U tren oka smo se rasporedili oko ceste i napravili zasjedu. Kad nam se približio, dao sam znak jednom gardistu da stane na cestu i zaustavi ga. I taj čovjek je stao i nije mogao vjerovati da vidi Hrvatsku vojsku. I njega smo poslali u Cavtat.

Odjednom na motoroli čujem glas Stipe Nimca zapovjednika 2. satnije, novog zamjenika zapovjednika 1. bojne Zvonka Vujevića i mog nekadašnjeg zamjenika u izvidničkom vodu Željka Levanića te drugih iz 1. bojne. Po pričanju jednoga zapovjednika pješačke satnije iz 1. bojne, kada su se iskrcavali na rivi, primijetili su civile kako kleče i mole. Kazao mi je kako mu je taj prizor ostao u dubokom sjećanju. Naime nakon moga odlaska iz 1. bojne u kolovozu iz bojne je otišao Rašin zamjenik, Josip Štignjedec - Zagi.

Pogled prema Cavtatu

Nazvao sam ih i doznao da su se nešto prije iskrcali iz trajekta i da idu prema nama.

Upozorio sam ih da mogu dobiti brigadne izviđače i ne znam što planiraju s Gradinom, tt 562 pokraj koje mi moramo proći.

Isto tako sam ih upozorio da je neprijatelj na tome brdu i da se neprimjetno došuljaju do nas.

Odjednom smo čuli zvukove kamiona na neprijateljskim položajima. Neprijatelj je ubrzo počeo pucati po 1. bojni.

Nastala je prava “bakljada”. Najprije je otvorio žestoku i preciznu paljbu protuzračnim oružjem trocijevcem po mojoj bivšoj 1. bojni tako da se nisu mogli maknuti s mjesta.

Plan probijanja neprijateljske crte

Nakon toga uzeo sam stvar u svoje ruke i donio odluku da moramo samo probiti neprijateljsku prvu crtu. Pozvao sam zapovjednike u jednu kuću u kojoj sam se bio sklonio i priopćio im odluku i plan na koji ćemo način probiti crtu.

Potom sam svakom zapovjedniku u bojni osobno priopćio zadaću i pokazao kojim smjerom treba napredovati. Kako je koji zapovjednik dobio zadaću tako je odmah skupio svoju vojsku i krenuo u provedbu zadaće. Bila je to mlada vojska koju bi svaki današnji zapovjednik poželio imati, a u to vrijeme vladalo je veliko povjerenje.

Ključ uspjeha je bio baš u tom međusobnom odnosu “podređeni - nadređeni”.

Davanje zadaće

Tako sam na položaj Radina ljut poslao “Oblaka 40”, između tog položaja i krajnjeg lijevog dijela serpentina odakle je djelovao njihov trocijevac “Oblaka 11” i na krajnjem lijevom dijelu serpentina “Oblaka 21”. Ostali su morali čekati u tim kućama. Prije nego sam ih poslao na zadaću upozorio sam ih na moguća minska polja. Da bismo izbjegli nepredviđene posljedice, svakoj skupini sam rekao, čim se prva skupina probije do platoa, tim istim njihovim putem trebaju ići ostale snage k njima. Ostali moraju stati i vratiti se na početak te popeti se na plato cestovnim putem. Velika vjerojatnost je da je čitava ivica konavoskih brda minirana.

Odmor

Dok su se jedni odmarali, drugi su ipak motrili što se događa u prostoru. Odjednom je posada na fagotu s Kokotove glave pokraj aerodroma ispalila raketu na neprijateljsku posadu na trocijevcu, koji je intenzivno djelovao po našoj 1. bojni. Poslije smo vidjeli da je raketa pogodila tlo, pola metra pokraj trocijevca. Nakon toga više se trocijevac nije javljao. Sada je 1. bojna mogla nastaviti dalje.

Nazvao sam posadu na raketnom bacaču “Raku 12” da pokrije vrh Gradine, tt 562 prema selu Jasenice. Bio mi je cilj da se na samom početku napada pokrije što veće područje koje drži neprijatelj. Faktor iznenađenja morao je u ovom našem slučaju biti ključan za naš uspjeh.

Djelovanje fagotom

Javila mi se posada i rekla kako za nekoliko trenutaka može djelovati.

Djelovanje posade “RAK-a 12”

Budući da smo se počeli penjati, tehnička namjena ovog “RAK-a 12” nije bila da precizno pogađa neku točku, već od jednom što veću površinu tla.

Stoga je postojala mogućnost da neka raketa padne i po nama. Pošto sam išao smjerom upravo najbliže toj Gradini, tt 562 zapovjedio sam da više ne djeluju. Potom sam nazvao naše minobacačlije i rekao im da upucaju minobacače u podnožje toga vrha s neprijateljske strane. Htio sam im otežati komunikaciju između njihove pozadine i prvih položaja.

Istovremeno kako smo se mi penjali s naše desne strane na prostoru gdje je trebala napredovati domaća konavoska satnija čuli smo pucnjavu iz pješačkog oružja. Zapovjednik te satnije bio je Miodrag Rebić.

Po kasnijem saznanju, oni su tada stupili u borbeni kontakt s neprijateljem. I po nekim mojim dopunskim saznanjima to njihovo ulaženje u neprijateljski prostor, mislim da je najviše zbunilo neprijatelja. Neprijatelj najvjerojatnije nije računao na to da ćemo napadati ovim smjerom, a pogotovo ne i na smjer kojim je napredovala domaća konavoska satnija. Bio je iznenađen što smo ih napali i na tom području. Neprijatelj je do tada vidio našu prvu bojnu koja je isto tako imala negdje oko 80 boraca na ovoj zadaći, ali nije znala za nas ispod njih s isto toliko boraca.

Kako smo se počeli penjati neprijatelj je otvorio topničku paljbu po aerodromu i po Cavtatu. Najvjerojatnije je na tom području primijetio naše kretanje. Stupili smo i mi u neposredni borbeni kontakt s neprijateljem. Nastalo je puškaranje na svim smjerovima našeg napada. Kako je neprijatelj bio u daleko povoljnijem položaju za obranu, a mi smo još pri tome napadali i morali voditi računa o minskim poljima, napad se produljio. Zbog tih činjenica morali smo biti vrlo oprezni.

Zanimljivo je napomenuti da neprijatelj nije otvorio topničku paljbu po nama koji smo se penjali. To je značilo da se i nije baš spremio za neki jaki otpor ili nije računao da bismo to mogli učiniti. Kako smo se penjali neprijatelj je znao baciti po neku bombu koje su bile i te kako nezgodne, jer njih nismo čuli kad bi ih bacili već bi jednostavno eksplodirala pokraj nas. Srećom bombe nisu znali stručno bacali. Na taj način bomba bi mogla eksplodirati u zraku iznad nas. Toga sam se najviše bojao. Već pri skidanju osigurača, odmah bi bacali na nas. Svaka bomba je pala u neku škrapu i tek onda eksplodirala. Kako se u tom trenutku nitko nije našao u toj škrapi, srećom nitko nije bio ozlijeđen.

I dalje smo se puškarali s njima. To je sve trajalo nekoliko sati. Vrlo pažljivo smo se približavali njihovim položajima. Moj cilj je bio odraditi zadaću sa što manje gubitaka.

Sada nema više povratka. Moramo ostati na tim položajima i malo po malo se približavati njihovim i skidati jednoga po jednoga. Uostalom ovo sada je samo igra živaca. Mi znamo kojim smjerom napadamo i znamo koje su naše snage iza nas za moguću pomoć. Jedino što nismo znali je to koje točno neprijateljske snage imamo ispred nas. Ali do tada kako se neprijatelj ponašao shvatili smo da očito nisu bili spremni za naše odvraćanje. Uostalom one snage koje idu u napad pa čak kad se samo približe snagama u obrani, daju do znanja da su tu i da će ih napasti, dovoljno je da snage u obrani moraju napregnuti svu svoju snagu da otkriju namjeru napadača kojim smjerom i kojim snagama i tehnikom će napadati, koje su dostatne snage za obranu itd.

Psihofizička spremnost vojske ima specifičan i vrlo značajan utjecaj na svakog vojnika u sustavu obrane i napada. Koliko je spreman toliko će imati uspjeha.

Spoj motivacije i odlučnosti je nešto što sam želio kod svakog vojnika, a pogotovo zapovjednika.

Neprijatelj je najvjerojatnije imao više nepoznanica.

Pri samom približavanju čuli smo zvuk motora na platou konavoskih brda, na dijelu gdje smo se trebali popeti. Netko je rekao da je to tenk. Na što sam im uzvratio: “Pa što ako je tenk.” On nama s tog položaja ne može ama baš ništa.

Nakon podužeg slušanja zaključili smo da to ipak nije tenk, već najvjerojatnije kamion. Nakon toga više se nije pješački djelovalo. Neprijatelj više nije pucao po nama tako da ni mi nismo po njemu. Pomislio sam što li sada sprema. Ako su dobili pojačanje, sada bi se trebali rasporediti po toj ivici i bez pauze nastaviti intenzivnije djelovati po nama. Da nas negdje želi zaobići, to nije bilo moguće. Nazvao sam ostale zapovjednike da možda ne vide gdje je neprijatelj.

Nakon podrobnijeg motrenja rekli su mi da ga ne vide.

- Bježe, odgovorio sam.

- Oni bježe, ponovim.

Javio sam svima da bježe i rekao da idemo kompletno gore. Počeli smo se intenzivno penjati.

Neprijatelj nije djelovao. Nisam bio uvjerenja da se povukao s prednjih položaja i samo tako izgubio dominaciju na tom prostoru. To mi se dogodilo i na Kelinom osoju. Za nešto takvo morali bi biti vrhunski pripremljeni. A znao sam da to nisu.

Za nekoliko trenutaka “Oblak 11” popeo se na ivicu konavoskih brda. Neprijatelja nije bilo. Upozorio sam ga da ne ide predaleko kako ne bi upao u zasjedu. Pomislio sam da nas možda ne želi namamiti na plato i da nas onda s više smjerova napadne.

Iznad toga puta su ranjeni

Isto tako kasnije sam saznao da je neprijatelj u podnožju konavoskih brda izradio još jedno minsko polje. Ovaj put je u poklopce kutija u kojem se pakirala mina za minobacač 120 milimetara, stavio plastični eksploziv spojen s električnom kapsulom, koje je povezao u mrežu.

To minsko polje nismo pronašli, niti ga je neprijatelj aktivirao kada smo bili na tome prostoru.

Dolazak 1. bojne

Potom sam nazvao “Čuku 101”, zamjenika zapovjednika 1. bojne koji se je nalazio ispod nas, da nas slijede isključivo cestom, jer je ostali teren miniran. Oni su to i učinili.

Kad smo se penjali, odjednom sam naišao na “Tigra 119” zapovjednika brigadne izvidničke satnije. Pitao sam ga zašto nisu zauzeli Gradinu, tt 562. Odgovorio mi je da su tek sada stigli i da nisu imali vremena zauzeti navedeni vrh. Nakon toga smo se rastali.

Popeo sam se na konavoski plato. Vojska “Oblaka 11” unatoč mome upozorenju, već je istražila područje i ustanovila da se neprijatelj povukao i da možemo ići dalje. Čim sam se popeo i uvjerio se da je sve pod kontrolom, pozvao sam “Oblaka 13” te ga poslao da zauzme brdo tt 553. Brdo se nalazilo pokraj puta koji vodi prema selu Jasenice. On je odmah skupio svoju gardu i otišao na zadaću.

Zapovjednik brigadnih izviđača; prvi sdesna Reni Capuci

Nakon toga sam nazvao naše minobacače i zapovjedio im da zauzmu elemente na selo Jasenice. Naravno, nisam mu zapovijedi davao otvorenim rječnikom već sam mu pozicije davao po elementima koji su označivali selo na zemljovidu pozicija. Za to vrijeme do nas se popela garda 1. bojne i naravno prvi su došli izvidnici mojeg bivšeg izvidničkog voda. Bilo mi je drago opet ih vidjeti. U njih je zapovjednik 1. bojne Rašo i dalje imao veliko povjerenje.

Oni su, zbog svoje odgovornosti, stručnosti i savjesnostii dalje dobivali najteže i najzahtjevnije zadaće.

Izvidnici 1. bojne

Nekoliko kilometara dalje naši su se smjerovi odvajali te sam morao s njima detaljnije dogovoriti usklađeno djelovanje. Za to vrijeme naši su istražili područje i pronašli trocijevac s 8 punih bubnjeva te jedan netrzajni top s 4 sanduka raketnih projektila. Otišao sam do trocijevca i vidio da je oko njega postavljeno minsko polje. Vidjele su se protupješačke potezne mine na stupićima. Međutim, kako sam uvijek bio pažljiv u tom dijelu, precizno sam gledao kuda hodam. I ubrzo sam naišao na nekoliko nagaznih protupješačkih mina. Sve sam ih sklonio i stavio na vidljivo mjesto na jednoj gromadi kamena. Napokon sam došao do trocijevca. Pogled je bio veličanstven. Cavtat je bio kao na dlanu. Svi putovi koji vode prema ovome platou su vidljivi i pod kontrolom. Približio sam se trocijevcu. Oko njega su isto tako bile postavljene protupješačke mine na stupiću.

Zarobljeni netrzajni top

Nakon toga sam se vratio na put po kojem se kretala moja 5. bojna. Bila je to zadnja skupina.

Iza njih penjala se 1. bojna. Potom mi je “Oblak 13” javio da se popeo na tt 553 i da dolje u selu ni na okolnim vrhovima ne vidi nikakve kretnje. Pozvao sam “Oblaka 10” i “30” i dao im zadaću da cestom uđu u selo Jasenice. Oni su odmah skupili svoju izvidnicu i poslali ih u selo.

Pošto je selo bilo odmah iza zavoja, vrlo brzo i bez problema ušli smo u selo koje je imalo nekoliko kuća. Čudno da nisu bile spaljene.

Dolazak ostalih iz 5. bojne

Čim smo ušli u selo odmah sam odredio “Oblaka 40” da se popne na tt 505, čuku sjevernije od sela i da tamo zauzme položaje koje ćemo držati preko noći. On je odmah prešao na zadaću i nakon nekoliko minuta bez problema zaposjeo položaj.

U isto vrijeme moji bivši izvidnici iz 1. bojne zauzeli su raskrižje na putu koji vodi prema selu Glavskoj. Trebali smo ići prema selu Baletina zajedno s njihovom prvom bojnom. “Oblaka 31” poslao sam da zauzme kotu 468 istočno od tt 505 i puta koji vodi prema selu Glavska, a 1. bojna nastavila je dalje i zauzela položaje nadomak sela Baletine. Na tim položajima planirali smo ostati kroz noć i sutra ujutro nastaviti dalje.

Odlazak izvidnice u selo Jasenice

Kasno poslijepodne počela je padati lagana, ali gusta kiša. Kako smo djelovali minobacačima po selu, zbog kiše smo morali prekinuti djelovanje. Poslije smo morali češće mijenjati gardu na položajima, da se mogu osušiti u selu Jasenice.Za to vrijeme pokušao sam u više navrata stupiti u kontakt s “Tigrom 62” Edom i s “Oblakom 100” Koradom, ali nisam uspio. Nakon nekoliko mojih pokušaja, javio se zapovjednik desetine veze Čorba koji je stupio u kontakt sa “Tigrom 62” Edom.

Odlazak ostalih u selo Jasenice

Spustila se noć. Zapovjednici satnija su organizirali smjene na položajima tako da, čim bi jedan dio vojske pokisnuo na položaj bi slali pola suhe i umorne snage na zamjenu. Isto tako odredili su jednog stražara ispred ulaza u tu kuću. Nakon toga sam im rekao kako idem u Cavtat da iz prve ruke kažem kakvo je stanje u prostoru i što ćemo sutra raditi. Pozvao sam Čorbu da me čeka na cesti gdje može najbliže doći do nas motornim vozilom. Cesta na serpentinama bila je na nekoliko mjesta dignuta u zrak i nije se moglo bez popravka proći. Sa mnom je išao Mile. Kad smo se spuštali pregledavao sam taj dio puta i došao do zaključka da bi pincgauer ipak mogao proći.

Na samom podnožju dočekao me Čorba i prvo me odveo do Koradea. Korade se smjestio uz samu rivu u jednoj jako bogato i raskošno namješteno kuću. Poslije sam saznao da je vlasnik te kuće izvjesni Vukobrat, poznati “naftaš” Crnogorac, zagovornik ideje o “velikoj Srbiji” koji već godinama živi i radi u Francuskoj.

Koradeu sam detaljno objasnio kako je tekla operacija i što i kako planiram sutra organizirati i provesti. Od njega sam tražio da prati kada će se iskrcati naši tenkovi i kada će biti osposobljen put na serpentinama te da pošalje barem jedan tenk prema nama. On se nije miješao u taj moj dio plana već je rekao kako će sutra doći do nas. Potom smo otišli na sastanak u zapovjedništvo brigade, gdje je Korade prenio tijek operacije i što i kako ćemo sutra organizirati i provesti.

Na sastanku zapovjednik 3. bojne Živko Zrilić ponovio je kako su oni imali zadaću da se po iskrcavanju u Cavtatu upute i zauzmu obrambene položaje kao pričuva zapovjedniku južnog bojišta u mjestu Ćilipi.

Na prilazima u neposrednoj blizini zračne luke, neprijatelj je po njima otvorio paljbu iz protuzračnih strojnica, pri čemu na sreću nitko nije stradao. U mjestu Ćilipima dočekali su ih mještani koji su tu čitavo vrijeme boravili pod srpsko-crnogorskom okupacijom. Po pričanju aktivnih sudionika 3. bojne, oči mještana bile su pune suza i straha od onoga što su pretrpjeli i preživjeli tijekom okupacije.

Mještani tog kraja, čak i oni koji su se čitavo vrijeme skrivali po okolnim brdima, srdačno su dočekali pripadnike 3. bojne vinom, pršutom i suhim smokvama. Jedan od domaćina pričao im je da su tu neko vrijeme boravili “Beli orlovi” i da su im govorili: “Molite vi Boga da mi tu što duže ostanemo, jer kad vam dođu ti ustaški “Tigrovi” sve će vas poklati ….” Navodno su im pričali za nas, da smo svi drogirani, jer pod onakvom topničkom paljbom nije bilo moguće izdržati kao što su bile borbe za Neum. Još su nas nazivali “gumenim ustašama”

Nakon toga, pošto sam bio jako umoran, Čorba me prevezao, ali ovaj puta pincgauerom skroz do sela Jasenice. Prošli smo i kroz dio puta koji je bio dignut u zrak. Kasnije su mi naši brigadni inženjerci rekli kako je to bila suluda vožnja, jer su oni na tom putu u kamenju iskopali nekoliko protutenkovskih mina i da je čudo kako nismo niti jednu aktivirali.

Prije nego smo se počeli penjati po serpentinama otišao sam kod naših minobacačlija i zapovjedio ima da, čim sutra naši brigadni inženjerci osposobe put moraju se prebaciti na paljbene položaje negdje na konavoski plato te da pokriju položaje oko sela Glavske.

U selu, onaj dio vojske koji se nalazio na sušenju i odmaranju, spavao je tako da su izuzetno glasno hrkali. To njihovo hrkanje nije nikomu smetalo, jer su znali da kad oni zaspu i počnu hrkati neće ih nitko buditi. Jedan veći dio vojnika smjestio se odmah u prvu kuću u selu. U toj kući su se i skupili svi civili koji su tu živjeli. Zapalili su vatru da bivojska mogla sušiti mokru odjeću.

Čorbi sam rekao da ostane u selu u ovoj kući i da uspostavi vezu sa susjednim postrojbama, te s našim zapovjedništvom brigade, tj. da formira istureno zapovjedno mjesto bojne.

Nazvao sam naše susjedne snage, moju bivšu 1. bojnu. Oni su isto tako bili na položajima, na okolnim brdima ispred sela Baletine i bili kompletno mokri od kiše. Nisu se imali nigdje skloniti kao mi. Javili su mi da je kod njih sve u redu i da po ovoj kiši nisu vidjeli neprijatelja, ali da su skroz promočili i da im je izuzetno jako hladno te da ne znaju kako će ovako dugo izdržati, a pogotovo ako se sutrašnji dan ovako “mokro” nastavi. Objasnio sam im na kojim položajima smo stali i da sam bio dolje te da sutra moramo ići dalje po planu. Isto tako sam im rekao, pošto oni nisu imali svoju topničku postrojbu koja bi ima mogla biti od koristi, da slobodno nazovu našu minobacačku bitnicu i oni će im pokriti ciljeve po njihovom zahtjevu. Moglo nam se desiti da u našem sutrašnjem napredovanju naši brigadni inženjerci neće stići osposobiti put na serpentinama, a mi ćemo otići na zadaću bez topničke potpore. Naravno da bi nam u tom slučaju bilo vrlo teško napredovati, jer se na vojnicima vidjelo da su jako iscrpljeni i umorni.

Negdje oko 2. sata u jutro zaspao sam na jednoj klupi u kuhinji. U sobama je bila takva gužva da su vojnici spavali po podu jedan pokraj drugoga. Negdje nakon jednog sata spavanja netko me probudio i tražio zapovjednika. No, kako nije bio jasan kojeg zapovjednika traži uputili su ga na mene. U stvari on je tražio jednog zapovjednika voda koji je trebao ići na smjenu.

Kad me probudio polusjedeći sam se digao i jedno vrijeme gledao. Nije mi bilo jasno gdje sam i što radim. Kad je vojnik uvidio da je pogriješio, ispričao se, a ja sam se samo spustio i nastavio dalje spavati. Mislim da sam zaspao u istom trenutku kada sam se spustio na klupu. Toliko sam bio umoran.

Dvadeset i drugoga listopada probudio sam se oko 6 sati u jutro, nešto prije samoga svitanja. Imao sam neki biološki sat, tako da sam se uvijek bez sata u planirano vrijeme budio. Vani je nešto prije svitanja prestala padati kiša. Stražar mi je rekao da je cijelu noć padala.

Nazvao sam naše na položaju i uvjerio se da je sve u redu. Probudili smo vojsku i spremali se za daljnje napadne operacije.

Vjerovao sam da će neprijatelj ipak organizirati obranu oko sela Glavske, jer sam bio uvjeren da se neće samo tako povući. Vjerovao sam da, ukoliko neprijatelj ne želi da slobodno uđemo čak u Trebinje, na tom dijelu mora organizirati zadnju liniju obrane. Isto tako je bio svjestan, ako uđemo u Glavsku tada im duboko ulazimo u njihov bočni lijevi kraj obrane. To znači da se njihove snage na području najviše točke na Vlaštici, tt 911 s koje su kontrolirali kompletnu situaciju na Ivanici i na sam grad Dubrovnik i okolicu, nalaze u jednoj nezgodnoj situaciji. Ovime bi nam se otvorio put da ih kompletno odmaknemo s visova gdje su imali vizualni pogled prema Župi Dubrovačkoj i dublje te da ih natjeramo u povlačenje skroz do samog grada Trebinja.

Bio sam čvrsta uvjerenja da će kroz noć pokušati organizirati čvrstu obranu na visovima ispred sela Glavske. Na taj način pokušat će u što kraćem vremenu reorganizirati svoju obranu. U prvoj fazi zadržati nas na tim položajima, a vremenski nas odbaciti s konavoskog platoa.

Poradi toga skupio sam sve zapovjednike satnija i vodova koji su se sušili i odmarali te im objasnio kako najvjerojatnije neprijatelj misli djelovati tj. organizirati obranu.

Objasnio sam im da će neprijatelj danas pokušati dati sve od sebe da nas zadrži što duže na ovim položajima. Oni najvjerojatnije nemaju dovoljno snaga te čekaju pričuvne snage koje trebaju stići iz nekog drugog prostora. Da bismo ga slomili moramo upravo danas izvršiti jedan ključan udarac. Inače, ako ga danas ne slomimo, svaki drugi dan bit će nam sve teže i teže uništiti ga, a pogotovo kada mu pristigne pojačanje. To naše oklijevanje o ključnom udarcu dovelo bi do toga da bi se bitka produžila u narednih nekoliko dana. Za takve iscrpljujuće bitke nismo bili spremni iz više razloga. Najvažnije od njih je da se u takvoj situaciji, kada nema pobjednika i poraženoga, dolazi do ukopavanja na položajima. Nakon toga bi se samo topnički “nadmudrivali” i tada stradava najviše vojnika. Ovako kada zauzmemo položaje prema dobivenoj zadaći i pri tome slomimo neprijatelja, biti će čitavo vrijeme miran na svojim položajima, jer će mu u podsvijesti biti uvijek upaljeno “crveno” svjetlu koje mu signalizira da ga možemo u bilo koje vrijeme napasti i uništiti. Tu će se kod njih sigurno javiti problem, a to je da će vrlo mali dio njihovih vojnika biti spreman braniti položaje ispred nas.

Sve to možemo kontrolirati na način da danas damo sve od sebe da bi nam poslije bilo lakše i sigurnije ratovati. Ako ga i danas “načnemo” sutra će on puknuti kompletno po šavovima i kao što se ono u narodu kaže “tada smo mi na konju”. Zapovjednici su se složili s mojim stavovima i odlučno kazali da će dati sve od sebe.

Pred njima sam pozvao naše minobacačlije i tražio da djeluju po selu Glavskoj i na taj način otežavaju neprijatelju da mirno organizira obranu oko sela.

Zatim sam u 7.30 sati poslao “Oblaka 10” da zauzme Kitu, kotu 609. Na taj položaj trebao je otići s našeg početnog položaja na koti 468. Brzo se spremio, napustio nas i krenuo na zadaću.

U isto vrijeme dao sam zadaću “Oblaku 30” da krene putem gdje je nekad bila uskotračna pruga prema selu Glavska s ciljem da uđe u selo. Kako je čitavu noć padala kiša i nismo znali gdje je neprijatelj organizirao obranu, morali smo biti pažljivi u napadu. “Oblak 10” će im služiti kao desno bočno osiguranje. Bio sam uvjeren da neprijatelj neće organizirati obranu po vrhovima s naše lijeve strane, jer prema dosadašnjim njegovim aktivnostima on nije imao snage za to i vjerovao sam da se želi usredotočiti na neki način samo na naše glavne snage na glavnim smjerovima napada. Naše glavne smjerove napada neprijatelj je dobro procijenio da će biti vezani uz komunikacije. Budući da na tom platou nije bilo puno putova koji bi nas mogli razvući na nekoliko smjerova bilo je vrlo lako zaključiti koji će biti naši smjerovi napada. Pokraj sela Jasenice nalazilo se raskrižje koje je odvajal put prema Glavskoj i dalje, paralelno uz magistralnu cestu Dubrovnik - Cavtat samo po brdima prema Ivanici. I od tog raskrižja drugi put je vodio prema nekim selima i zaseocima na tom prostoru, ali glavni smjer toga puta je bio prema Trebinju. Grad u kojem je neprijatelj imao zapovjedna mjesta svojih postrojbi i gdje su organizirali napadna djelovanja 1991. godine prema Dubrovniku iz smjera Bosne i Hercegovine te gdje se sada nalazi ključ svih naših problema. Neutralizirati grad Trebinje značilo bi skinuti neprijatelja s kompletnih položaja blizu hrvatske granice te ga odmaknuti tako daleko da ne može topništvom tući po gradovima i kompletnom priobalju.

Zatim sam otišao na put kojim je napredovala 3. satnija i promatrao tijek napada. Nešto poslije na radiovezi čuo sam kako se i 1. bojna kreće prema selu Baletine, tako da sam i taj dio mogao pratiti. Tijekom napredovanja zapovjednici satnija javljali su mi da za sada nemaju problema. Međutim, čim su ušli malo dublje primijetili su neprijatelja na koti 603 Dubovik.

Brdo na samom ulazu u selo Glavska. “Oblak 30” ga je pokušao zaobići i iznenaditi, međutim neprijatelj ga je primijetio i počeo žestoko tući pješačkim oružjem. Uzvratili su paljbu. Nastalo je međusobno izmjenjivanje vatre. Naši su imali sreću što je neprijatelj otvorio odmah paljbu čim ih je opazio, tako da su se na vrijeme uspjeli skloniti u obližnje šumarke i gromade kamenja koje se nalazilo odmah pokraj puta. Međutim oni se s tog mjesta nisu mogli micati, jer pretrčavati i vraćati se na početni položaj bili bi dobra meta za neprijatelja. Vremenski se s neprijateljskog položaja na koti 603 Dubovik čula puškostrojnica modela M 84. To je oružje koje na sebi ima optiku, nogare na vrhu cijevi i vrlo je precizno i razorno oružje na srednjim daljinama. Neprijatelj je tom puškostrojnicom djelovao baš po našim snagama koje su se nalazile pokraj toga puta.

Nešto poslije nazvao me zapovjednik 3. satnije, “Oblak 30” Kahriman i zatražio da ih što prije izvučem s položaja na putu. No, nije mi mogao otvoreno reći zašto, samo da im omogućimo da se što prije vrate na početne položaje.

Odgovorio sam mu da se na tom mjestu utvrdi i da miruje. Odmah ćemo poduzeti neke mjere.

Nazvao sam naše minobacačlije i tražio da pokriju to brdo i kompletno selo Glavsku. On je u najkraćem vremenu i učinio. Zatim sam poslao zapovjednika 2. satnije “Oblaka 20” da zauzme Opasovnik, brdo ispredkote 606 Kita. Na taj način bismo se približili neprijatelju na koti 603 Dubovik i snajperskim djelovanjem pokušali neutralizirati njihovo djelovanje po našima na putu. Kada “Oblak 20” zauzme navedeno brdo, “Oblak 10” se treba povući na početne položaje i odmoriti ljude za daljnji napad.

Potom mi je javljeno kako je Korade došao u selo Jasenice i tražio da dođem. Povukao sam se s puta i otišao u selo. Korade je za to vrijeme razgovarao s vojskom koja se odmarala i bila u pripremi.

Korade u selu Jasenicama

Odmah poslije mene Korade se spustio u Cavtat.

Kad sam stigao vidio sam da su kompletno osposobili put na serpentinama i da se brigadna inženjerija sa svojim kamionima penje na plato. Zaustavio sam Eugena Njarija, načelnika inženjerije u brigadi i pitao kako je proteklo osposobljavanje puta. Rekao mi je da nam je, zahvaljujući prijedlogu načelnika inženjerije južnog bojišta Jože Habijana i po zapovijedi generala Bobetka, dodijeljen teški dozer (CAT 8). Zbog toga je put bio jako brzo popravljen, a zatim se popravljao magistralni put kod mjesta Plat. Rekao mi je da su na svim mjestima gdje je put bio dignut u zrak, našli nekoliko protutenkovskih mina za koje su oni pretpostavljali da ih ima u putu i nekoliko protupješačkih mina oko puta.

Dolazak brigadne inženjerije

Dizanjem putova u zrak provodi jedna te ista ekipa.

Zatim sam mu rekao kako sam noćas prošao preko tog puta pincgauerom. Nije mi vjerovao. Nakon toga smo se razišli.

Odmah iza njih dolazili su tenkovi naše oklopne bojne - tenk T 55 i jedan najnoviji tenk T 84 “Crni leptir”. Kako nam je trebao barem jedan tenk, odlučio sam ih sačekati i odmah poslati na zadaću.

Dolazak tenkova

Tenkove sam smjestio na jednu livadu pokraj puta odmah kako su se popeli na Konavoski plato.

Pošto mi nisu trebali svi, odlučio sam uzeti “Crnog leptira” za potporu naše bojne iz više razloga. Najvažniji je bio taj što sam želio da ga neprijatelj vidi, jer njegova pojava psihološki je djelovala na neprijatelja. Vjerovao sam da su oni još u nekom šoku. Nije im bilo jasno kako smo se iskrcali u Cavtatu i tako brzo probili ove položaje i da smo tako blizu Trebinja. Stoga sam želio da budu i dalje u nekom šoku. Kasnije se ispostavilo da je to bio dobar potez, jer nekoliko dana poslije neki njihov vojnik je na njihovoj radioemisiji koja se emitirala iz Trebinja, rekao kako je vidio njemački tenk “Leopard”. On je kompletno otvoren, bez zaklona djelovao po njima i kao da mu nisu ništa mogli. Zbog toga su izgubili položaje. Vjerujem da je ta njegova izjava psihološki djelovala na njegove suborce na svim položajima.

Doveo sam “Crnog leptira” na samo raskrižje puta sela Jasenica, Glavske i Baletine. Tamo sam mu dao zadaću da djeluje na kotu 603 Dubovik.

Davanje zadaće posadi na tenku M 84

No, oni su imali nekih tehničkih problema i zato nisu mogli precizno djelovati po samom vrhu brda.

Tenk T 84 ima elektronički sklop koji ciljaču omogućava da vrlo precizno može uzeti daljinu do cilja i precizno naciljati cilj, te vrlo lako odabrati koji projektil želi da automat ubaci u zatvarač. Nešto u tome nije bilo u redu tako da su projektili padali nešto ispod, a nešto preko brda. Vjerojatno se nešto tijekom vožnje poremetilo.

U tome trenutku nisam vjerovao da bi netko iz posade napravio sabotažu, jer je posada znala kome će biti na raspolaganju i da sam u stanju pucati u njih, ako bi odbijali ići na koju zadaću. Inače, uvijek sam imao dobru suradnju s našim tenkistima. Oni su na ovu zadaću išli dragovoljno. Bili sujedni od najboljih tenkista.

Za to vrijeme moj vozač iz desetine veze se odmarao i samo motrio što se zbiva. Dok je tenk djelovao po neprijateljskim položajima, posada na minobacačima je zauzimala nove paljbene položaje kod sela Jasenice.

Djelovanjem tenka po neprijatelju omogućilo je 3. satniji da izađe ispod mostića i šumaraka te nastavi napredovati prema selu Glavskoj.

Djelovanje “Crnog leptira”

Vozač u desetini veze; zdesna Rijavec i Leskovar

U kasnijim poslijepodnevnim satima uz teške pješačke borbe “Oblak 32” uspio je istjerati neprijatelja s kote 603 Dubovik, a “Oblak 30” izbiti na raskrižje puta koji je vodio prema Donjoj i Gornjoj Glavskoj te prema selu Rupnom Dolu. Budući da se približavala noć zapovjedio sam da se na tim položajima utvrdimo do jutra. Sutra u jutro idemo dalje. No, postojala je mogućnost da neprijatelj pokuša organizirati nekakav protunapad. Na takav korak moramo biti spremni.

Pošto je vojska bila iscrpljena i umorna od bitke odlučio sam da se prednji položaji kroz noć drže s minimalnim snagama, dok se ostatak vojske mora odmarati na toplome u selu Jasenice.

Sutra u zoru trebali smo uništiti neprijateljske položaje u selu Glavska, a potom zauzeti dominantne kote oko toga sela za obranu i time izvršiti našu dobivenu zadaću.

Toga dana srećom nitko nije stradao niti smo imali ranjenih.

Poslije podne 1. bojna je ušla u selo Koliće i Baletine, bez otpora. Neprijatelj se povukao u selo Poljice i tamo pokušavao organizirati zadnju obranu grada Trebinja.

Prije povlačenja neprijatelj ubio je stari bračni par u selu Kolićima i nije uspio dići put kod mjesta Ivanovog krsta. Najvjerojatnije zbog toga što su naši ranili neprijateljskog vojnika koji je trebao dići put u zrak. Na tome mjestu našli su kompletni pribor spreman za dizanje puta u zrak i okrvavljeni zaštitni prsluk te ostavljenu puškostrojnicu M 84.

“Ćukovi” su tako odradili svoju zadaću koju su dobili od zapovjednika 1. A brigade ZNG-e “Tigrovi”. Sada im je samo preostalo da odaberu najpovoljnije položaje za obranu i da se na tim položajima u narednih nekoliko dana utvrde.

Neke je djelatnike te bojne kasnije jedna žena toga sela optužila da su uzeli negdje oko 100 pršuta, gotovo isto toliko sireva i oko 1000 litara vina u selu koje ima svega desetak domaćinstava, dok su u zaseoku sela Kolići našli starije ljude koji su živjeli u samoj bijedi. Isto tako u toj istoj kući u kojoj se tvrdilo da su uzeli hranu i vino, našli su jednu potvrdu na kojoj je pisalo da se njezinome sinu dopušta za vrijeme okupacije nesmetano kretanje kroz Republiku Crnu Goru. I još neke kompromitirajuće dokumente. Svu tu dokumentaciju garda iz 1. bojne predala je u naše zapovjedništvu brigade. Interesantno je kako je bilo moguće da je netko tako slobodno mogao držati toliku hranu u kući za vrijeme okupacije, a da neprijatelj to nije znao, a istovremeno u istom selu i selu pokraj njih, ostali mještani su živjeli u velikoj bijedi. Mislim da je posrijedi bilo nešto drugo. Inače ta optužba stigla je gotovo iz najvišeg vojnog vrha i prijetilo se skidanjem s dužnosti zapovjednog lanca u 1. bojni. Na kraju nitko nije bio skinut s dužnosti. Međutim, krajem godine kada je brigada prešla kompletno u preustroj, mnogi zapovjednici iz 1. bojne svih razina teško su dobivali nova zapovjedna mjesta u novoustrojenim postrojbama brigade, kao da su nosili neku kolektivnu krivnju za koju su znali samo pojedinci.

Desno od njih u selu Stravči ušla je domaća konavoska satnija, koja je isto tako odradila svoju zadaću prema zapovijedi.

U 21 sat otišao sam na sastanak u zapovjedništvu 1. A brigade ZNG-e “Tigrovi”. Taj dan brigada je pronašla kuću na ulazu u Cavtat u kojoj je tijekom narednih mjeseci bilo zapovjedništvo brigade, a kasnije, narednih godina zapovjedništvo Operativne skupine “Cavtat”. Čak sam i ja imao 1995. na 96. godinu kao zapovjednik 156. pukovnije HV i zapovjednik Operativne skupine “Cavtat” u toj istoj kući svoje zapovjedništvo.

Prije nego smo otišli na sastanak otišao sam do Koradea i ispričao mu što se tijekom dana desilo i kako ćemo sutra napredovati. Od njega sam zahtijevao da na sastanku zatraži popunu s minama 82 i 120 mm. Prije nego sam se spustio na sastanak bio sam kod naših minobacačlija i dobio informaciju da im je od 61 mine za minobacač 120 mm ostalo svega 6, a za minobacač 82 mm dva borbena kompleta.

Jedan minobacač 82 mm ostao je u kvaru i na njega se nije moglo računati. Večeras sam Katića spustio s položaja i on je ostao s Koradeom. Ubuduće je konstantno pratio Koradea, tj izvršavao je samo njegove zadaće. Nakon toga smo otišli na sastanak. Bilo je govora o tijeku operacije i o sutrašnjem napredovanju. Definirano je da napad sutra ujutro mora početi u četiri sata. Od Ede smo dobili nove zemljovide pozicija na koje smo sutra ujutro trebali prijeći. Nakon toga, kasno u noći vratio sam se na položaje.

Čim sam došao u selo Jasenice, pozvao sam zapovjednike satnija i objasnio im što nas sutra čeka. Potom sam tražio da mi daju točan broj vojnika koji im stoje na raspolaganju.

To je onaj broj koji se noćas nije smio angažirati na držanju položaja. Oni bi trebali cijelu noć spavati i biti odmorni za sutrašnju zadaću. I tako sam u svoju bilježnicu tu noć zapisao: 1. satnija 15 vojnika, 2. satnija 17 vojnika i 3. satnija 7 vojnika. Znači ukupno 39 vojnika. Oni bi sutra trebali biti okosnica napada naše 5. bojne.

Dio eksploziva ispod mostića

Vojsku sam probudio nešto poslije pet sati ujutro.

U to vrijeme nekako je prestala padati kiša. Oni su se vrlo brzo spremili. Provjerio sam kakvo je stanje na prvim položajima. Gotovo svi su mi odgovorili da je mokro stanje.

Odlazak prve skupine na zadaću

Stanje na prvim položajima bilo je mirno. Tijekom noći čulo se kretanje vozila u selu, ali drugih pokreta nisu čuli ni vidjeli.

Zapovjednik 3. satnije formirao je kolonu i mi smo krenuli na zadaću. Nakon pola sata pješačenja od sela Jasenice stigli smo do naših prvih položaja kod nekadašnje željezničke postaje na samom ulazu u selo Glavsku.

Tamo smo detaljno provjerili stanje na prvim položajima.

Nismo se dugo zadržavali.

Mjesto gdje se odvajaju

Čim su se izdvojili, krenula je druga skupina na čelu sa zapovjednikom 3. satnije “Oblakom 30” Kahrimanom.

On je sa svojom skupinom išao prema selu Donjoj Glavskoj.

Kako sam cijenio da bi kod njega moglo biti problema, odlučio sam ići s tom skupinom.

Ostatak vojnika ostalo je kod željezničke postaje sa zadaćom da budu spremni intervenirati prema potrebi.

Ulazak u selo Glavsku kod raskrižja

Nakon toga Kahriman je s kompletnom svojom skupinom vojnika najprije otišao u jedan dio sela koji se nalazio u Donjoj Glavskoj. Ja sam sa snimateljem ostao sam na putu i čekao da se on vrati te da potom odemo dalje. Međutim on je ostao u selu i jedno vrijeme se nije vraćao.

U međuvremenom sam motrio i pokušao otkriti neprijateljske položaje te pokušao odgonetnuti što on sada smjera.

Pošto do sada nismo naišli na neprijatelja, vjerovao sam da ga nema ni u ostatku sela u Donjoj Glavskoj. Polako sam se približavao prvim kućama.

Odlazak u Donju Glavsku

Malo po malo ušao sam u selo Donju Glavsku.

Potom sam se vratio i pričekao našu pričuvu iz sela Jasenice kod bivše željezničke postaje na samom ulazu u Glavsku.

Nakon kratkog upoznavanja sa stanjem u prostoru uputio sam ih u selo Donju Glavsku.

Potom sam zapovjedio da se snage koje su tijekom noći bile na položaju na koti 603 Dubovik spuste s položaja i priključe svojoj satniji.

Proučavanje zemljovida prije ulaska u selo

Otišao sam na mjesto gdje smo probili neprijateljsku prvu crtu tijekom prvog dana napada.

Pronašao sam zapovjednike i objasnio im njihovu zadaću.

Tom prilikom su kazali kako ne mogu odmah ići na zadaću, jer najprije trebaju napuniti tenk M 84 sa strjeljivom.

Za vrijeme punjenja tenkova od Cavtata do mene došao je Korade i rekao kako je došao vidjeti kako teče napad. Tom prilikom sam mu isto tako sve objasnio što smo do tada uradili i što ćemo dalje uraditi.

Pitao me dokle može ići autom. Poslao sam ga do bivše željezničke postaje na samom ulasku u Glavsku. Nakon toga nas je napustio i produžio ka Glavskoj.

Punjenje tenka je nešto potrajalo. Zadržao sam se gotovo blizu jednoga sata. Srećom u nekoliko navrata sam zvao i provjeravao stanje na prvim položajima.

Sve je bilo pod kontrolom. No morao sam ostati i dovesti tenkove u Glavsku.

Iako sam bio uvjeren da možda neće djelovati, ali sam bio isto tako siguran da je iz psihološkog razloga itekako bitno da uđu u Glavsku.

Borci su se drugačije osjećali i ponašali, kada su iza sebe ili još bolje pokraj sebe imali tenkove na raspolaganju. Neprijatelj se sigurno osjećao drugačije, jer oni su na samom početku Domovinskog rata napadali Dubrovnik iz svih smjerova iz zraka zrakoplovima s mora raketnim topovnjačama i s kopna svim mogućim oružjem koje je JNA imala na raspolaganju.

Gotovo da bismo mogli reći da nema ni jednog oružja koje je JNA imala a da nije upotrijebila na Dubrovnik, protiv povijesti, dok su njegovi branitelji bili bez ikakvog oružja.

Danas je uloga skoro i zamijenjena. Vjerujem da neprijatelj na ovome smjeru napada nije do sada vidio hrvatski tenk. Mada su oni imali iste tenkove kao i mi razlika je bila samo u tome tko se nalazi u tenku.

Potom sam ih vodio prema Glavskoj. Na jednom dijelu puta prije raskrižja tenkovi su morali skrenuti s puta i zaobići uništeni i spaljeni autobus.

Autobus se tu nalazio od samog početka Domovinskog rata. To je bio takav dio puta da se autobus nije moglo tenkom gurnuti, a i nije bilo potrebe riskirati.

Motrenje neprijatelja

I naravno kad smo stigli do onog mostića ispod kojeg se nalazila velika količina eksploziva, tenk M 84 nije mogao proći pa se zbog toga morao vratiti natrag.

Nešto poslije stigli smo s dva tenka T 55 kod bivše željezničke postaje na samom ulazu u Glavsku.

Korade nas je tamo čekao.

Tenkistima sam dao zadaću da ostanu za sada na ovome dijelu i da tenkovi budu upaljeni, te da povremeno “turiraju” motore.

Neka se čuje da su tu tenkovi.

Potom me nazvao Galić i rekao da je ušao bez problema u Gornju Glavsku i da se na brdo iznad njega Jeđupak, tt 625 popeo “Oblak 22”.

Bio je to zapovjednik voda iz 2. satnije.

Na tom brdu nije bilo nikoga.

Nakon što sam završio taj razgovor Koradea sam odveo u Donju Glavsku.

Tamo smo našli zapovjednika 3. satnije Kahrimana koji nam je prenio informaciju da je na kotu 556 Dubovik otišao “Oblak 22”,na kotu 565 Obješenjak “Oblak 12” i na tt 569 Vilica “Oblak 11”. Oni su se još penjali na te položaje.

Mene više nije zanimalo kakvo je stanje u Glavskoj, jer se neprijatelj iz nje povukao.

Odlučio sam se provozati okolo ne bi li vidio kakvo je stanje na drugim smjerovima napada.

Pošto je 1. bojna završila svoju zadaću i za sada nisu imali nikakvih problema, a jučer navečer na sastanku bilo je rečeno da će brigadni izviđači, njih trideset i šest morati zauzeti selo Rupni Do, odlučio sam vidjeti kako oni napreduju.

Naša 2. bojna dobila je zadaću da pokrije položaje oko sela Velji Do i da se popnu na brdo Stražišće, tt 701.

Za tu trigonometrijsku točku smo prije iskrcavanja dobili obavijest da je minirana i da ju na neki način izbjegavamo. Brigadni izviđači su trebali preko te bojne prijeći u napad.

Usput sam otišao do naših minobacačkih položaja. Baš u to vrijeme stigla je ostala ekipa iz sela Rajčića i namjestila svoje oruđe.

Time se kompletirala minobacačka bitnica.

Zapovjedio sam im da se u intervalima kompletno presele i zauzmu paljbene položaje negdje na sredini Glavske.

Dok se pola ekipe selilo i zauzimalo paljbene položaje u Glavskoj, druga ekipa je trebala biti u pripravnosti da odmah odgovori prema zahtjevu zapovjednika na prvim položajima.

Kad bi se ekipa namjestila u Glavskoj, tek onda bi se trebao preseliti ostatak ekipe u Glavsku.

Zatim sam ih napustio i nakon nekoliko minuta vožnje stigao do 2. bojne.