Desetoga kolovoza oko jedan sat ujutro “Oblak 50” i “40” dobio je zamjenu i vratio se u svoju bazu.

Dan ranije, kasno navečer dobili smo zadaću da sa “Žunom 14”, Darkom Katušom napadnemo i zauzmemo Strmničko brdo. Žuna je bio naziv na radiovezi za 3. bojnu.

Neke bojne su ih dobile od samog početka, a neke tek na ovome ratištu. Nazivi bojni davali su se spontano i slučajno. Tako je 1. bojna dobila naziv na radiovezi “Ćuk” i malo po malo sve pripadnike te bojne osim mog bivšeg voda nazivali su “Ćukovi”. Druga bojna bila je nasljednik pripadnika iz Rakitja i zbog toga su i dalje nosili taj naziv.

Treća bojna se ustrojavala na “Pionircu” i na početku Domovinskog rata koristila taj naziv. Međutim na južnom bojištu dobila je na radiovezi šifru “Žuna” tako da se vremenski naziv “Pionirac” zamijenio za “Žunu”. Koristio se i jedan i drugi naziv. Četvrta bojna popunjavala se na “Petruševcu”. Jedno vrijeme su ih zvali “Petruševac”, u međuvremenu su dobili naziv “Kum” da bi dolaskom Damira Tomljanovića dobili naziv “Gavranovi”. Moja peta bojna dobila je naziv prema šifri na radiovezi “Oblak”. Šesta bojna preuzela je naziv “Orao” od jedne njihove satnije kojom je zapovijedao Bača tijekom 1991. godine. Oklopna bojna imala je više naziva, za mene najupečatljivi je bio naziv “Mungos”.

I tako smo se međusobno nazivali kao “Ćukovi”, “Rakitje”, “Žune”, “Gavranovi”, “Oblaci” i “Orlovi”. Od tuda je nastao i naslov moje druge knjige “Ćukovi izvidnici”, a ove treće “Tigrovi oblaci”.

Za mene je zauzimanje Strmničkog brda s 5. bojnom bilo prvi put, ali do sada neposredno i posredno po tko zna koji put. Na prednje položaje smo uspješno prošli kroz “ruski rulet” (Zavalu) i ispred Gorogaša stigli u četiri sata i trideset minuta. Na zadaću je krenuo “Oblak 30”. Nešto poslije nas stigle su i “Žune”.

Na prvim položajima bile su borbene skupine “Gran” i “Čak” iz 134. brigade HV. Kad su se dogovorili tko će kojim putem napadati, napustili su prednje položaje i krenuli u napad. Prije nego su krenuli, a na temelju prijašnjih iskustva tražio sam od zapovjednika koji su imali motorolu da izbjegavaju pričanje preko nje, jer nas neprijatelj sluša i vrlo precizno prati svaki naš pokret. Isto tako obavijestio sam ih da je neprijatelj na ovim položajima izuzetno odlučan. Tražio sam da budu jako oprezni i da se ne iznenade, ako naiđu na jak otpor. Meni je bilo nepojmljivo, da organiziram neku zadaću, a da ne idem izravno u boj.

Ostao sam na prednjim položajima i pratio razvoj situacije. Nakon što su se razdvojili unatoč mojem upozorenju i dalje su međusobno suvislo razgovarali preko motorole. Veoma često su provjeravali svoje pozicije, a neprijatelj je odmah počeo topnički djelovati po njima.

Preko motorole su mi javili da se ne mogu mrdnuti i da će tu pričekati. Tada sam se morao umiješati.

Tražio sam od “Tigra 64” da mi da topničku potporu. Spojio me s Vučkom.

Vučko se odmah latio posla i za kratko vrijeme smo topnički pokrili Strmničko brdo.

To je trajalo jedno vrijeme i neprijatelj je prestao tući po našima ispod Strmničkog brda.

Nakon toga, kad su naši mislili da neprijatelj više neće tući po njima krenuli su se dalje penjati prema vrhu brda.

Odjednom mi se javio “Ćuk”.

Mislio sam da je to moj bivši zapovjednik 1. bojne.

To nije bio njegov glas, nego član posade minobacača. Iz koje postrojbe, nisam znao. Javili su mi da i oni mogu pokriti cilj koji smo tukli. Po zemljovidu pozicija doznao sam da su oni bili smješteni u Belenićima. I njih sam navodio, ali na položaje na samom kraju Strmničkog brda. Nakon nekoliko precizno ispaljenih projektila posada minobacača ostala je s tim koordinatama u pripravnosti.

Neprijatelj je opet počeo tući po našima ispod Strmničkog brda. Izgleda da smo ih baš pogodili tamo gdje smo trebali ili su, budući da su se “Oblak 30” i “Žuna 14” odvojili, preko motorole razgovarali i pratili kako koji napreduje, čuli i zaključili da se naši približavaju njima.

U početku su se naši malo pritajili i opet spustili na početne položaje. Kasnije su mi rekli da su mine jako blizu padale i da je pravo čudo da nitko nije stradao.

Vrijeme je prolazilo, a neprijatelj je i dalje u nepravilnim razmacima tukao po njima i po okolnim prvim položajima. Ovaj put čak je otvorio i topničku paljbu po Belenićima.

Budući da nismo imali dodatne snage da ih pošaljemo nekim drugim smjerovima, zaključio sam da od ovog napada neće biti ništa i odlučio povući snage na početne položaje i odgoditi napad. Javio sam svojima da odlazim i da oni ostanu u Belenićima dok se ne konzultiram sa zapovjednikom.

Otišao sam u bazu kako bih sve podrobnije referirao Koradeu. On je na to reagirao jako ljutito i forsirao da moramo zauzeti Strmničko brdo.

S tim sam se složio, ali sam mu objašnjavao da taj masiv nije toliko vrijedan da s ovako malim snagama žrtvujemo toliko ljudi. I njemu sam objasnio svoje viđenje kako se ono mora zauzeti.

Prvo, da ga jednostavno zaobiđemo, zauzmemo neke položaje koje bi same po sebi izbacile taj masiv od važnosti. Drugo, ako ga baš moramo zauzeti, tada moramo dovesti tenk u Beleniće koji bi izravno tukao vrhove sa zapadne strane, a drugi s južne strane. Na taj bismo način neutralizirali obranu po vrhovima i uz pomoć minobacača, uništili neprijatelja po dubini. Tek bismo onda poslali pješaštvo na vrhove.

No, to nije sve. I dalje će biti problem kako motivirati ljude da ostanu na položajima koji će se najvjerojatnije intenzivno topnički tući, a da se ne povuku s položaja. Znači, odmah trebamo imati jednu skupinu koja će utvrditi i drugu koja će preuzeti i nekoliko dana pod žestokom paljbom držati zauzete položaje. Isto tako treću skupinu gardista u blizini koja može u svako doba dana intervenirati i pomoći gardistima na Strmničkom brdu. Za takvu operaciju moraju se zbog našeg brojnog stanja pješaka i zadaća koje obnašamo na drugim položajima uključiti i ostale bojne. Mi sami za nešto takvo nemamo dovoljno snage.

Držimo položaje na dva mjesta. Pričuva nam je smještena u Trstenom, a da bi intervenirala u Kutini mora proći oko četrdeset kilometara i utrošiti najmanje oko jedan i pol sat vožnje. Ta ista pričuva bila je angažirana za napadne operacije u Gorogašima. Da bi intervenirala na položajima u Gorogašima mora isto tako proći oko četrdeset kilometara i utrošiti najmanje oko jedan i pol sat vožnje. Pričuva je bila smještena negdje na sredini jednog i drugog smjera. Bojna nam je bila podijeljena tako da nismo znali gdje bismo imali težište svojeg rada. Je li u Kutini gdje smo bili okruženi s pričuvnim postrojbama i gdje nikad ne znaš drže li se položaji ili ne, ili u Gorogašima gdje izvodimo napadne operacije s drugim postrojbama brigade. Sve to utjecalo je na moral u bojni. Rekao sam tada Koradeu da su gardisti umorni i iscrpljeni i da im treba odmora.

Nakon svega toga odgovorio je da zna, ali što on tu može. Izdao mi je zapovijed da “Oblaka 30”40” i “50”. povučem s položaja i na njihovo mjesto pošaljem “Oblaka

Prije nego sam otišao u Trsteno provjerio sam situaciju kod “Oblaka 10” i “20”. Sve je bilo u redu. U međuvremenu je “Tigar 62” tražio da dobro osmotre položaje. Zbog sigurnosti da nam iz zapovjedništva brigade otvoreno kažu što se zbiva na terenu, oni su jednostavno nazvali naše na prednjim položajima i na taj način upozorili gardiste.

U Trsteno sam stigao kasno u noći. Većina garde je spavala. Kako sam imao malo vremena, iskoristio sam ga da s onima koji su bili budni razgovaram o mojem načinu rada. Oni su se s time složili i mislim da sam i kod njih uspostavio jedno obostrano povjerenje. Danas jednim dobrim dijelom ove moje metode ne bi bile zakonski prihvatljive, no tada je bilo drugo vrijeme i mnoge stvari su se drugačije odrađivale da bi se uspješno uz što manje gubitaka došlo do cilja.

Jedanaestoga kolovoza oko tri sata ujutro otišao sam u Beleniće pričekati naše snage. Kroz “ruski rulet” sam prošao bez problema. U selu i na položajima je bilo mirno. Bilo je to vrijeme kad se najbolje spava. Kako sam imao još vremena do svitanja, i sam sam u pinzgaueru odspavao jedan sat.

U pet sati ujutro probudili su me kamioni koji su dovezli “Oblaka 40” i “50”.

Oni su se iskrcali u Belenićima i krenuli u podnožje Strmničkog brda. S njima je opet bio “Žuna 14”.

Čekali su topničku potporu. Oko devet sati ujutro počela je topnička potpora po Strmničkom brdu. Djelovao je Vučko i Hari. Ovaj put navodili su je sami.

Ubrzo je neprijatelj počeo tući po prvim položajima, Belenićima i Gorogašima.

Negdje oko dvanaest sati na put koji vodi od Belenića prema Sušama i dalje, s prednje crte spustila su se naša dva gardista od “Oblaka 40”.

Znam dobro koja su to dvojica, nije potrebno imenovati ih, već bi samo naveo da je i toga bilo među nama. Pitao sam zašto su došli. Odgovorili su da se boje. Nazvao sam “Oblaka 40” i rekao mu da se kod mene nalaze njegova dva gardista.

Napad se produljio. Kad god sam pitao što se zbiva u prostoru, odgovarali bi da je sve pod kontrolom. Kako je vrijeme prolazilo, neprijatelj je i dalje tukao po čitavom području. Naši se nisu mogli maknuti. Čitav dan su bili prikovani na početnim položajima. S njihove strane postojao je jedan strah koji mi nisu željeli priznati, ali na neki način su mi davali signal da ne žele ići u napad, jer će puno gardista poginuti. Taj osjećaj sam znao i zbog toga nisam želio znati tko zabušava u satnijama i nisam htio forsirati takav način napada. Lako je bilo nekome reći to odradite, a da se pri tome neposredno ne uključi u problem.

Taj sustav rada sam jako dobro upoznao kad sam bio na najnižoj razini. Zbog toga što sam vrlo dobro poznavao ovaj teren, neprijatelja i naše snage te nisam forsirao ovakav način zauzimanja navedenog brda. Zaustavio sam napad, povukao postrojbu u Beleniće i vratio se u bazu.

U bazi me dočekao Korade i naravno bio je ljut što ništa nismo odradili.

Bilo mi ga je teško uvjeriti da se problem zauzimanja tog brda mora dići na najvišu razinu.

Kod “Oblaka 10” i “20” na položajima u selu Vlaka bilo je sve u redu.

Javili su nam da u dvadeset sati imamo sastanak kod zapovjednika brigade Marekovića.

Kako danas još ništa nisam jeo, otišao sam u kuhinju i pokušao nešto pojesti. Čim sam počeo jesti došao je Drugi, koji se do tada nalazio na odmoru u Varaždinu i onako začuđeno izjavio: “Što ti tu radiš!” I ja sam se pravio začuđen i odgovorio: “Pa vidiš, jedem.”

No on je znao zašto sam tu i počeo me vrijeđati rekavši mi kako neću tu dugo ostati, da meni nije mjesto u bojni itd.

Na to je u kuhinju ušao Korade i počeo vrijeđati Drugog. Govorio mu je da je on zapovjednik i da će on odlučivati tko će biti gdje, da to nije njegova briga i zapovjedio mu da iziđe iz kuhinje.

Drugi je mrmljajući izišao. Kako je izlazio rekao mi je da on nije gotov. Na što je to on mislio ostalo mi je da samo nagađam

 Korade je predvidio da će Drugi ovako nastupiti stoga ga je prije nego sam ja došao, da bi meni pripremio teren, poslao kući, tobože na neki odmor. Mada ono što sam tada i poslije vidio Drugi je i na terenu itekako bio na dobrom odmoru. Nije ništa radio, spavao je do kasno prijepodne i bio budan do kasno na večer. Pročitao bi novine i to je sve. Niti je imao bilo kakve motivacije da barem pita može li on u bilo čemu pomoći. Na sličan je način funkcionirao i Treći. On je bio lukaviji i ono što je mislio to bi rekao Drugi. Nakon toga bi Drugi “lajao” umjesto njega. Korade je unatoč svemu ipak bio u to vrijeme razuman i htio je imati mir u kući.

Drugom je ponudio mjesto referenta za obavještajne poslove, a Trećem i dalje pomoćnika zapovjednika za informativno političku djelatnost. Mislim da su oni čitavo vrijeme čekali da negdje “kiksnemo” i da preuzmu zapovijedanje bojnom.

Eto i tim problemima smo se bavili.

Tada mi je bilo jasno zašto je Korade trebao baš mene. Ja sam bio najidealniji za organiziranje i vođenje postrojbe na crti, a on bi svoju energiju mogao usmjeriti na rješavanje ovih i sličnih problema. Poslije, kako su se stvari odvijale, oni koji su nam stvarali probleme uvidjeli su da je Korade napravio dobar potez što je mene doveo i ta naša neprijateljstva su uskoro prestala. Na kraju, neki koji su stvarali probleme bili su bolji s Koradeom nego ja. No, što se tu može.

Napokon smo otišli na sastanak. Svaki je zapovjednik referirao što se zbiva u bojni i iznio one probleme koje nije mogao sam riješiti. Na tim su sastancima zapovjednici bili izuzetno kratki i precizni. Nitko od nas nije volio duge i neučinkovite sastanke. Kad je došao na nas red, Korade je iznio da nismo sa “Žunama” zauzeli Strmničko brdo i da se za tu zadaću moraju uključiti sve postrojbe koje se nalaze u blizini. Jer dok smo se mi mučili i napadali, ostale postrojbe su samo motrile što to radimo i nisu se uključivale.

Zapovjednik brigade je zapovjedio da se i sutra ide u napad, ali ovaj put se u akciju uključuju “Ćukovi”, “Žune” i “Orlovi” te maljutkaši “Orao 5”. Nakon sastanka smo se vratili ravno u naše zapovjedništvo. Potom su do nas u posjetu došli Josip Kukec, Mile Katić i Violeta - Viky iz moje bivše postrojbe.

Dvanaestoga kolovoza oko tri sata ujutro opet sam otišao u Beleniće. Kroz “ruski rulet” sam prošao bez problema. Kad sam stigao još nitko nije bio došao.

Negdje oko šest sati ujutro stigle su Žune i maljutkaši iz šeste bojne “Orao 5”. Ćukovi se nisu pojavili.

Ujutro oko devet sati počeli su navoditi “Ćuka” na Strmničko brdo. Vrlo precizno su djelovali po njemu.

Neprijatelj je uzvratio i opet počeo tući u podnožje Strmničkog brda, a naši su ponovno bili prikovani. I to je tako trajalo čitav dan. Opet ništa od toga.

Oko šesnaest sati vratio sam se u bazu. Kad sam ispričao Koradeu današnju situaciju, on je opet bio ljut. No, što se tu moglo. U prostoru je bila prisutna nemotivacija. I bilo nam je teško pronaći je. Javili su nam da dođemo na sastanak u brigadu. Kad smo došli sastanak je bio odgođen za dvadeset i tri sata. Čekali smo u zapovjedništvu brigade do početka sastanka. No, kad su se približila dvadeset i tri sata, javili su nam da sastanka neće biti. Nakon toga zapovjednici su se opustili i počeli zafrkavati. Tada sam primijetio da je dobar dio zapovjednika i članova zapovjedništva probušio uši i stavio naušnice.

Nisam dugo ostao u zapovjedništvu, jer sam bio jako umoran. Korade je ostao, a mene je vozač odvezao u bazu na odmor.

Trinaestoga kolovoza oko dva sata ujutro ponovno sam otišao u Beleniće. Zadaća nam je bila ista. Zauzeti Strmničko brdo. Na tu zadaću su trebale ići i ostale bojne, no nije ih bilo. Znao sam da mi sami ne možemo zauzeti Strmičko brdo- Obustavio sam napad i vratio se u bazu.

U bazi sam opet ispričao Koradeu što se zbivalo na terenu. Prvi put nije ništa komentirao. Mislim da mu je bilo jasno da se bez većeg angažiranja, tu ne može puno uraditi. Uostalom sve bojne su bile umorne od ratovanja i trebao im je odmor.

Tom prilikom mi je rekao i pokazao kako je na jedno uho stavio naušnicu.

Pitao sam ga zašto.

Odgovorio mi je da je netko iz zapovjedništva brigade predložio da stave naušnice na uho, pa kad “stari” to primijeti, reći će da su ovi prolupali i morat će ih pustiti na odmor. Pojam “stari” je ime od milja zapovjednika južnog bojišta, generala Janka Bobetka.

Ne znam tko je dao taj prijedlog, ali za mene taj čin stavljanja naušnica simbolizira jedinstvo, složnost, te na kraju jedno povjerenje između zapovjednika, članova njegovog zapovjedništva i zapovjednika bojni. U tome nisam vidio ništa loše. I sam sam planirao staviti naušnicu, no kako sam stalno po danu bio na prvim položajima, nisam stigao. Poslije je trend pao i za naušnice se zaboravilo. Čak su neki pokušali i osporavati da toga nije ni bilo. Koliko je meni poznato samo petorica članova zapovjedništva i najviših zapovjednika nisu htjeli ili stigli staviti naušnicu.

Tko je sve to organizirao? Samo jedan čovjek u zapovjedništvu za nešto takvo uvijek je bio spreman. Bio je to Žanko. On je vrlo često svojim istupima znao probijati monotoniju i unatoč tim teškim vremenima znao nas je nasmijati.

Za one koji to znaju, samo bih im spomenuo neke segmente tih anegdota: “Čitavu Bačinu bojnu mogao bih strpati u Titov Mercedes”; “trka između njega i brigadnih izviđača na relaciji Opuzen - Klek”; “Ideja o poker automatima u Kleku”; ….).

U svezi s tim naušnicama, ima jedna anegdota za koju su me neki nagovarali da ju obvezno stavim u knjigu, a tiče se staroga Magdića - inžinjerca. Bez obzira što je bio u godinama, i njega su nagovarali da stavi naušnicu. Međutim, stari lisac se vadio na to da će ga to boljeti. Na to su mu oni koji su probušili uho, govorili da ga neće ništa boljeti, jer zlatar ima pištolj i neće ništa osjetiti.

I tako se ipak jednog dana stari Magdić odlučio na taj čin. Međutim, kako se micao dok je zlatar bio u fazi bušenja rupe, naravno da ga je zaboljelo.

Prvo što je progovorio bilo je: “Pa to boli!”

No, to nije sve.

Potom je rekao: “Kako ću sada doma!” Naime, on je imao dvije kćeri blizu dvadeset godina starosti i jednog sina koji je završio osnovnu školu i trebao ići u prvi razred srednje škole. Stari Magdić bojao se otići doma i stati ispred sina, jer mu je prije neki mjesec zabranio staviti naušnicu na uho. Kako je to završilo ne znam, ali bih volio doznati.

Danas su iz Zagreba stigle popravljene motorole.

Primijetio sam da je jedna među njima bila i ona koju sam imao u zapadnoj Slavoniji u Starom Grabovcu. Imala je broj 41 001.

Isto tako danas je Korade dao naš auto na upravljanje načelniku veze 1. A brigade ZNG-e “Tigrovi” Josipu Jurinjaku.

Navečer sam otišao kod svojih u Mokošicu. Bilo im je drago što sam došao. Tada sam pitao Milu bi li htio prijeći u 5. bojnu.

Na to je on odgovorio: “Ja idem bilo gdje, gdje vi idete.”

Komentari (7)

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6