Nakon toga zadržali su se malo u kući i porazgovarali s našim zapovjednicima i gardom. Zatim su se vratili u svoje zapovjedništvo. Prije odlaska zapovjednik me pitao jesmo li odredili deset pripadnika koji će ići na smotru. Odgovorio sam mu potvrdno. Na kraju je rekao da ih ja moram voditi. Ponovo sam pregledao popis pripadnika bojni koji trebaju ići na smotru. Na tom popisu bilo je deset pripadnika iz svih postrojbi unutar 5. bojne: Željko Benković, Tomislav Fiškaš, Danijel Fogec, Ivan Hiržin, Ivo Hruško, Robert Puja, Siniša Stokrajec, Ivan Špoljarić, Ivica Uranić i Ljubomir Volarić. Za njih sam morao nabaviti novu američku odoru, kacige, puške falofke i opasače.

Vježbanje strojevog koraka

Poslijepodne smo morali doći u Dubrovnik u luku Gruž. Tek tamo sam doznao u stvari što se sprema. Sva ova priprema je u svezi sa sutrašnjim dolaskom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana.

Ova se smotra u ovakvoj tajnosti radila zbog toga da neprijatelj ne bi imao vremena pripremiti kakav topnički doček ili da ne bi možda pokušao negdje pripremiti kakav napad. Danas se treba održati generalna proba. U luci smo vježbali strojevi korak i radnje koje ćemo morati sutra izvesti prilikom postrojavanja. Na postrojavanje su došli i djelatnici zapovjedništva brigade na čelu sa zapovjednikom brigade.

Praćenje tijeka smotre

Na postrojavanju je bilo policije, vatrogasaca, mornara, vojne policije i vojni orkestar.

Poslije toga smo se razišli. Pošto ćemo sutra morati Korade i ja biti na tom postrojavanju otišli smo na položaje gdje je on dao zapovjednicima satnija posebnu zadaću.

Naime zapovjedio im je da sutra moraju biti svi u punoj pripravnosti.

Zašto, to im nije smio reći, jer dolazak Predsjednika morao je biti tajna.

Dio postroja

Ispred nas u selu Slivnica neprijatelj je izvodio smjenu na položajima. Još jednom sam pogledao sve falofke da kojim slučajem u okvirima ne bi bilo strjeljiva.

Nakon toga otišli smo na odmor.

Dolazak topovnjače

Postrojili smo se ispred bine. Nisam primijetio da je u tome postrojavanju bilo bitno da se postrojimo nekim redom, već da su predstavnici gardijskih brigada ispred bine. Iza nas su bili postrojeni predstavnici nekih pričuvnih postrojbi, a za koje nije bilo mjesta u prvome redu. Iza njih bilo je izloženo nekoliko tenkova i topničkog oružja.

Edo predaje prijavak

I za nekoliko trenutaka uz mol se usidrila raketna topovnjača Petar Krešimir IV. iz kojeg je izašao Predsjednik Republike Hrvatske sa svojim suradnicima.

Za to vrijeme Edo nas je postrojio i dao signal: Pozor i pozdrav na lijevo! Čim je Predsjednik sišao s topovnjače Edo mu je predao prijavak i smotra je počela.

Predsjednik je sa zapovjednikom južnog bojišta generalom Bobetkom i ministrom obrane Gojkom Šuškom obišao cjeli postroj da bi se nakon toga popeo na binu.

Potom je Koradeu pripala čast da podigne hrvatski stijeg na jarbol.

Korade diže zastavu

Poslije toga Edo je rekao: “Na mjestu odmor”.

Potom je zapovjednik južnog bojišta Janko Bobetko predavao prijavak Predsjedniku RH.

U tom prijavku general je u jednom dijelu spomenuo mojeg zapovjednika 5. bojne Koradea i rekao:

“Narod koji u svojim redovima, a Hrvatska vojska posebno, ima takvih časnika kao što je bojnik Ivan Korade, koji je danas podigao hrvatsku zastavu u slobodnom Dubrovniku.

Bobetko predaje prijavak

O takvim ljudima Hrvatska mora znati više. Takvih junaka Hrvatska ima. Oni su zadužili Hrvatsku, a hrvatski narod zadužuje njih.”

Nakon toga bilo je pročitano tko je izvanredno bio promaknut u viši čin.

Nas desetak iz svih postrojbi južnoga bojišta smo se izdvojili iz postroja i postrojili ispred bine, da bi nam potom Predsjednik osobno čestitao.

Sukovanje s Predsjednikom

Nakon govora generala Bobetka i čestitanja na promaknuću i dodjele nekih odličja obratio nam se Predsjednik RH.

Da bi nešto poslije svečanost završila. Nakon toga otišli smo na položaje. Na položajima je bilo mirno.

Postroj postrojbi

Izviđanje položaja

Nakon što su detaljno vidjeli ono što ih je interesiralo napustili su našu zonu odgovornosti i svi zajedno otišli smo na naš lijevi bok prema Buvavcu. Željeli su da i iz tog smjera osmotre položaje. Kad su uvidjeli kakvi su položaji, vratili su se u svoju bazu i spremali se za preuzimanje položaja. Nakon toga otišao sam spremiti papire da se položaji predaju i pismenim putem. Ti papirnati dokazi o predaji položaja su nam trebali da bismo mogli potraživati sredstva iz brigade koje smo ostavili na položajima i dokaz koje smo točno položaje predali i u kakvome stanju. Danas su pod nerazjašnjenim okolnostima Jakupi Ljizuru i Đuro Rudenjak pripadnici 163. brigade HV upali u naše minsko polje. Rudenjak je teže dok je Ljizuru bio lakše ranjen.

Trideset i prvoga listopada nije se ništa značajno dogodilo. Spremali smo se za primopredaju položaja. Vojska je bila zadovoljna što se napokon izvlačimo na odmor. Tijekom današnjeg dana imao sam dosta vremena tako da sam se malo provozao oko Konavla. Otišao sam do aerodroma koji je bio uništen.

Magistralni put Cavtat - Dubrovnik

Tijekom ovih dana jedna je skupina od tri neprijateljska vojnika tražila kontakt s našim pripadnicima 1. bojne. Neprijatelj je s Oštre glave, tt 506 počeo dozivati naše gardiste iz 1. bojne. Međutim, kako naši nisu mogli razumjeti što pričaju stali su na vrhove čuka i to je bilo neprijatelju dovoljno da se polako približe našima. Na položaj koji je bio nama iz 5. bojne spoj sa 1. bojnom, negdje na pola puta su se sporazumjeli. Neprijatelj je tražio da se popnu do naših, jer žele razgovarati. Nakon toga zapovjednik na položaju tražio je od svojih nadređenih odobrenje.

U isto vrijeme slučajno je te položaje obilazio zapovjednik 1. bojne Rašo, zapovjednik 2. satnije Stipe Nimac i zamjenik zapovjednika 1. bojne Vujević te još neki. Rašo je čuo razgovor i dopustio da se neprijatelj popne na njihov krajnje lijevi položaj. Nekoliko minuta prije neprijatelja Rašo se sa svojom ekipom popeo na vrh čuke. Na čuku su se popela tri neprijateljska vojnika.

Jedan među njima imao je samo pištolj i najvjerojatnije je bio neki zapovjednik razine voda ili satnije. Drugi vojnik imao je samo jednu ručnu bombu na opasaču. Treći vojnik nije imao nikakvo oružje. Bili su obučeni u sivomaslinastu JNA odoru.

Kad su stigli na položaje tražili su da se s našima rukuju, predstavili se i jednostavno tražili da razgovaraju. Kazali su da njihovi viši nadređeni ne znaju za ovaj kontakt. Isto tako kazali su da oni vide kako mi nemamo više “apetita” ići dalje, da smo hitjeli mogli smo ući u Trebinje, jer je grad bio prazan. Da su oni rodom iz Nevesinja, Gackoga i Nikšića i da su domaći svi utekli.

Naši su ih pitali kako to da su se usudili doći do nas?

Rekli su kako su oni znali da je tu profesionalna vojska “Tigrovi” i da su znali da im se neće ništa dogoditi. Još su rekli kako su uočili da se na položajima ne puca kako po danu tako i po noći. Tamo gdje su domobrani puca se po cijelu noć.

Tražili su da se i sutra sastanu. Predložili su da oni ispeku janjca i donesu vino. Nakon toga su se razišli.

Sutradan su stvarno donijeli pečenog janjca i vino i na pola puta ih pozvali na gozbu. Naši su se odazvali.

Po pričanju sudionika toga događaja ovoga puta na spoj je došao neki njihov “vojvoda” koji je na sebi imao “šubaru”. U početku su se malo poprijeko gledali, da bi s vremenom počeli pričati o sasvim najobičnijim životnim događajima. Naši su se zainteresirali za nekoliko naših poginulih i nestalih pripadnika. Na to su oni samo odgovorili da će provjeriti na svojoj strani. Međutim, nikad nismo dobili traženu informaciju, jer najvjerojatnije je ta informacija i njima bila nedostupna. Tijekom toga spoja naši sudionici su imali osjećaj da oni žele biti u dobrim odnosima sa nama, jer žele preživjeti “ove lude dane”.

Za taj spoj Rašo je izvijestio istoga dana svoje nadređene i naravno, kao što se moglo i očekivati, dobio je zapovijed da spriječi takve susrete. Rašo je nakon toga zapovjedio svojim zapovjednicima za tu zabranu i vremenski su s njima prestali kontaktirati.

Neprijatelj nije baš tu zabranu najbolje shvatio, jer je i dalje iz svojih položaja dozivao naše snage. Naši se nisu odazivali. S vremenom neprijatelj je prestao zvati, ali se i dalje slobodno šetao na svom položaju na Oštroj glavi tt 506. U nekoliko navrata neprijateljske snage na prvim položajima dobili su zapovijed da “pamom” 12,7 mm ispali nekoliko rafala po našim položajima. Prije nego su počeli djelovati zvali su naše snage da se sklone, jer će morati pucati po našim položajima. Nakon toga bi se naši sklonili i oni bi “pamom” ispucali nekoliko rafala. I to je sve tako trajalo dok 1. bojna nije dobila smjenu.

Prvoga studenoga u devet sati počela je primopredaja položaja između nas i brigadne izvidničke satnije i 2. bojne. Primopredaja položaja završena je u jedanaest sati. Poslije toga svi smo otišli na odmor u Mokošicu.

Istu večer, čim smo se vratili sa položaja u bazu u Mokošici, nastali su problemi u kafiću “Martini” u Gornjoj Mokošici. Naši su djelatnici većinu večernjih sati provodili u tom kafiću i u još jednom u neposrednoj blizini pod nazivom “Pantera”. Kako smo dosta dugo bili smješteni u Mokošici naša garda na neki način se udomaćila u tim kafićima. Dobar dio njih je znalo potrošiti na sebi i na suborcima cijelu svoju “skromnu” plaću. Vlasnicima tih kafića nije to smetalo, mada su veoma često morali mijenjati inventar koji se “slučajno” ili namjerno razlupao ili slomio.

U te kafiće dolazila je vojska i iz drugih postrojbi i nikada nije bilo problema. S vremenom su se i upoznali ili su se susretali u tim kafićima.

Kad bi se nešto “slučajno” razbilo uglavnom su to učinili pojedinci iz istih postrojbi. Ovu večer došlo je do iznimke.

Evo kako je to izgledalo, prema pričanju učesnika toga događaja u slobodnoj atmosferi nekoliko godina poslije.

Tu večer kafić je bio pun vojske iz različitih postrojbi izvan 1. A brigade ZNG. Unatrag nekoliko tjedana oslobodila se cijela južna Hrvatska, osim poluotoka Prevlake i bilo je razloga da se nakon toliko dana boravka u brdima pojedinci malo opuste i provesele.

U kafiću je bila vesela atmosfera, dok u jednom trenutku jedan njima jako dobro znan gardist iz 4. A brigade ZNG nije ušao na vrata i izjavio: “Tigrovi su kurvini sinovi!”

U prvi čas su ga svi gledali dok nisu prokužili što je on u stvari rekao. Svaki čovjek na neki način dopušta da mu se ponekad povrijedi dostojanstvo, no većinom i ne. Po daljnjem pričanju učesnik toga događaja rekao je da im je u tom času “na oči pala roleta” i počela je “tarapana”.

Inventar je frcao svuda naokolo. Kompletno svi u kafiću bili su na nogama, kasnije su neki i ležali na podu. Za samo nekoliko minuta sav inventar je bio razbijen. Njega su se nekako dočepali i nakon te havarije, nekako ga bacili s balkona i skoro ga ubili. Srećom u tom incidentu nije bilo poginulih, ali je bilo dosta ozlijeđenih. Trojica iz 4. A brigade ZNG završila su u bolnici, dok su jednom našem Draženu šivali tetive i poslije je nosio longetu. Njegova izjava je bila da je na njega netko iz čista mira bacio neku bocu na koju se razrezao.

Prije dolaska vojne i civilne policije svi su se razbježali, tako da policija nije mogla nikoga privesti, već je kasnije morala po bolnicama tražiti pojedince učesnike ovoga izgreda. Kada bi nekoga i pronašli uglavnom bi im ispričali da su se negdje drugdje razbili.

Ni vlasnik lokala nije želio dati preciznije informacije, jer je znao da nakon toga nitko više neće doći u njegov kafić. Ovako je nabavio drugi inventar i nastavio dalje raditi. Bio je to “poslovni rizik”.

Ono što je meni bilo najinteresantnije u toj priči je to što su naši gardisti poznavali toga gardistu i bilo im je bilo jako čudno da je on nešto takvo izjavio. Do tada su u više navrata naši razgovarali s njim i ostalima iz 4. A brigade ZNG i nikada se njihovo dostojanstvo i zasluge na ovome ratištu nisu dovodile u pitanje, tako da ih je ta izjava iznenadila.

Poanta te njegove izjave je oklada. On se kladio da će imati hrabrosti ući u kafić i za 100 DEM izjaviti to što je izjavio. Na kraju je umalo poginuo za tu svotu novca.

Neki će se možda neki razljutiti zbog toga što to opisujem. Smatram da se mora i to navesti, jer iz tog događaja proizlaze neke činjenice koje su krasile pojedince, postrojbu i općenito događaje toga vremena.

Kao prvo moram navesti činjenicu da dokle god bude vojske sličnih problema će biti.

Prema tome oni koji kažu da je toga bilo i da više nikada neće biti, ti se varaju.

Slijedeće što se može zaključiti je to, bez obzira što su naši bili svjesni što im se može desiti ako se otkrije tko je sve bio učesnik u tome izgredu, da mogu biti otpušteni iz garde, tako da ni Korade ni ja nismo mogli, uz veliki pritisak na zapovjednike, dobiti ni jedan precizniji podatak kako je sve to teklo i tko je sve od naših bio učesnik. Bio je to dokaz na kojem se je vidjelo koliko su naši gardisti vjerovali u sebe i u suborce, bili složni i povezani te ponosni što su “Tigrovi”. Radi toga drugi dan imali smo malih problema na brifingu, jer je zapovjednik brigade imao informaciju o tom incidentu i tražio konkretna imena krivaca. No, nekoliko dana poslije ponovno smo bili angažirani na prvim položajima i više nismo imali vremena baviti se tim incidentom. To je na sebe preuzela vojna policija.

Komentari (9)

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6