Petnaestoga kolovoza ujutro Korade i ja otišli smo u zapovjedništvu brigade. Onaj dio gardista koji je trebao otići, spremao se na put prema Zagrebu. Dok smo se nalazili u zapovjedništvu brigade u našem zapovjedništvu bili su Edo, glavni operativac i Zvonimir Kovačević, obavještajac u brigadi. Za vrijeme odmora u zapovjedništvu brigade trebao je ostati operativac Ivan Raos. Njegova zadaća bila je da po potrebi koordinira s nama.

Rano poslije podne vratili smo se u bazu. Na položajima je bilo sve u redu. Neprijatelj je u nepravilnim razmacima tukao po Kuni i okolnim vrhovima. Srećom, ozlijeđenih nije bilo.

Poslije podne, budući da je i moja bivša postrojba odlazila na odmor, otišao sam u Mokošicu vidjeti koliko vojnika možemo smjestiti u kuće. Zadržao sam se jako kratko i vratio se u zapovjedništvo.

Koradeova lijeva ruka imala je takvu ranu koja je morala biti otvorena, da bi se čistila. Morao ju je svaki dan po nekoliko puta previjati. Svaki da je išao u bazu Meš brigadni sanitet u Malom Zatonu da mu previju ranu.

Na čelu brigadnog saniteta bio je doktor Goran Nola.

Imali smo svoju sanitetsku ekipu, koja je preventivnu medicinsku zaštitu provodila odmah na terenu, na prostoru gdje su bile smještene operativne postrojbe.

Zapovjednik te sanitetske desetine unutar pozadinskog voda bila je Andrea Nuić. Ona je organizirala preventivnu medicinsku zaštitu na prvoj crti, a Stanko Šincek, referent sanitetske službe u bojni, vodio je cjelokupnu brigu sanitetskog zbrinjavanja ozlijeđenih u bojni.

Legendarna sanitetska ekipa

Mnogi ranjenici mogu zahvaliti prvo svojim suborcima koji su ih izvukli iz borbene linije, zatim onima iz sanitetske ekipe na terenu pa onda ovima ovdje u bazi M.A.S.H., te posebno doktorima u ratnoj bolnici u Dubrovniku.

Za vrijeme Koradeovog posjeta bazi Meš, proučavao sam neke zapovijedi koje je donio zapovjednik brigade prije nego sam došao u bojnu, a bile su još na snazi.

Odjednom je zazvonio telefon. Javio sam se.

Pri telefonu je bila tajnica generala Bobetka koja me spojila s njim.

Javio se general Bobetko i pitao gdje je Korade. Odgovorio sam mu.

Zatim mi je zapovjedio da odmah dođemo do njega. Otišao sam po Koradea kako bi se u što kraćem vremenu pojavili u zapovjedništvu južnog bojišta u Dubrovniku. Unatoč tome što je Korade imao samo jednu ruku, volio je sam voziti auto. Tijekom puta nagađali smo o tome zašto nas general Bobetko zove. Do Dubrovnika smo suzili naše pretpostavke na nekoliko mogućnosti. No, kad smo stigli ništa nije bilo od tih pretpostavki.

Parkirao je auto ispred zapovjedništva. Najavili smo se kod dežurnog vojnog policajca na cesti ispred vile i za nekoliko trenutaka dobili odobrenje da se spustimo.

General nas je čekao na terasi.

Pozdravili smo ga i on je uzvratio.

Prvo što je pitao bilo je: “Znamo li gdje je selo Vlaka.”

Mi smo se zagledali, a zatim je Korade odgovorio: “Ja znam.”

Znao sam gdje je selo Vlaka na zemljovidu. Međutim kako ni jedan put nije vodio u selo iz našeg područja obrane, već iz susjednog obrambenog područja nisam znao kako doći do njega. Imali smo preslikana i stara izdanja vojnih zemljovida, tako da se putovi nisu baš dobro vidjeli.

- Dobro, odgovorio je general Bobetko i dodao: “Ja ću se voziti iza vas.” General je sjeo u svoj džip Jimmy i čekao da se popnemo na put i krenemo za Vlaku.

Kad smo se popeli na cestu, Korade mi je bacio ključ od auta i rekao: “Vozi!”

Ulovio sam ključ i pokušavao mu reći da nisam davno vozio auto i ono što sam vozio bilo je malo. On je samo na to govorio: “Nema veze samo ti vozi.”

Kako sam početkom godine organizirao obuku na motornim vozilima za izvidnike iz izvidničkog voda u 1. bojni, ipak sam nešto znao. Do tada sam naučio voziti sve vrste kamiona koje smo imali u 1. bojni. Znao sam voziti i tenk, no auto do tada nisam baš dobro vozio.

Stavio sam ključ u auto i upalio ga. Korade mi je na brzinu rekao gdje je koja brzina. Stavio sam ga u prvu i nekako smo krenuli. U čitavoj toj priči imao sam sreću što je to bio golf dizel druge generacije. Bio je krut, ali do sada najlakše motorno vozilo koje sam vozio. U svemu tome to i nije bio neki problem.

Korade mi je odmah na početku vožnje rekao da on zna gdje je Vlaka. Govorio mi je da je bio ranjen u Grepcima, selo ispod sela Vlake, kada je neprijatelj ispalio maljutku s vrha upravo iznad tog sela. Međutim, nakon ranjavanja i odlaska na liječenje u Zagreb, oslobođeno je područje oko sela i naravno da nije mogao znati prilazne putove do njega. Rekao mi je da sada nema smisla stati i starome reći da on ne zna put do sela. Nastavio je govoriti: “Mora da ima neki put iz smjera Zaplanika.”

Izišli smo iz Dubrovnika i ušli u Mokošicu. Pri kraju Mokošice skrenuo sam desno i počeli smo se penjati prema selu Osojnik. Prije Osojnika skrenuo sam desno prema Zaplaniku. Tijekom puta govorio mi je da bi to trebao biti taj put i da bi prije Zaplanika trebao skrenuti lijevo.

Neprijatelj je tukao po čitavoj bojišnici. Granate su padale okolo. Iz suprotnog smjera nailazila su motorna vozila na kojima je bila vojska pričuvnog sastava. Iz kojeg su sastava moglo se vrlo jednostavno i brzo zaključiti.

Pričuvna vojska bila je u načelu starijih godišta i nosili su drugačiju opremu u odnosu na profesionalne postrojbe. Na ovome dijelu Korade je pokušao gledati na zemljovid pozicija no, nije se mogao koncentrirati i odustao je. Kazao je da nećemo stati i potražiti pomoć od pričuvnih vojnika na koje smo nailazili jer bi “Stari” shvatio da ne znamo put. Nastavili smo se voziti. Tu i tamo iz suprotnog smjera nailazila su naša vojna vozila. Bio je to znak da smo još u našem području obrane.

Nakon određenog vremena Korade mi je zapovjedio da skrenem lijevo na jedan mali puteljak i rekao: “Taj put bi trebao biti pravi”.

Nakon nekoliko trenutaka pojavili smo se u Vlaki. U selu je bilo puno vojske i jedva sam negdje parkirao auto. Izišli smo i otišli do generala Bobetka. Selo je imalo tri kuće i nekoliko gospodarskih objekata.

Polako se spuštao mrak.

Sa strane se počelo šuškati: “Vidi Staroga, što on tu radi.” Mi još nismo znali zašto smo došli u Vlaku.

General je nekolicinu pitao: “Gdje vam je zapovjednik.”

Odgovorili su: “Unutra,” pokazujući nam rukom prema jednoj od tih kuća.

Ušli smo u malu kuću sa svega dvije sobe. General je znao kod koga ide. Čim je ušao u prvu sobu, do njega je prišao jedan čovjek. Kasnije sam saznao da je to bio Mirko Šundov, zapovjednik 4. A brigade ZNG-e.

General ga je pozdravio i pitao: “Kakva je sada situacija.”

Odgovorio je, istovremeno poravnavajući rasprostranjeni zemljovid na improviziranom stolu: “Ovaj, ovaj i ovaj položaj je prazan, napušten. Sada čekamo obavijest o stanju s još nekoliko položaja”.

Položaje su napustili pripadnici pričuvne postrojbe. Mislim da nema potrebe reći koja je to postrojba, jer sve su one u ratu imale slične probleme.

Na kraju su zaključili da do sada ima tri izgubljena položaja. Svi su oni bili napušteni lijevo i desno od Velikog Kipera, tt 734. Otprilike sat vremena definirali su da je to - to.

General Bobetko se obratio Koradeu i pitao: “Koliko ti treba vremena da to vratiš natrag?” Nakon toga Korade me pogledao i tražio moj odgovor. Odgovorio sam mu kao iz topa: “Do jutra.” To isto je čuo i general.

Rekao je: “Dobro, evo vam i na raspolaganju 2. brigada.” Nakon toga general je sjeo u svoj džip i otišao za Dubrovnik. Pokraj kuće na veliko se prepričavalo kako je general Bobetko došao na prvu crtu.

Vani je već pao mrak.

Nakon što su zapovjednici ispratili generala, otišao sam kod jednog zapovjednika iz 2. A brigade ZNG-e i pitao ga gdje mu je vojska. Nakon nekoliko minuta razgovora dogovorili smo se da bi najbolje bilo da 2. A brigada ZNG-e svoje snage dovede tijekom noći ovdje u Vlaku. Za to vrijeme ću i ja otići po svoje. Čim se skupimo, svi zajedno u isto vrijeme idemo zauzeti izgubljene položaje. Nakon toga smo se razišli.

Korade i ja vratili smo se u bazu. Ovaj put mi nije bacio ključ od auta, već je on vozio. Kad smo stigli u bazu, Korade je ostao, ja sam uzeo drugo vozilo i vozača te otišao u Trsteno po vojsku organizirati vraćanje izgubljenih položaja.

Za odlazak na zadaću, bio je red na “Oblaku 40” i “50”. Čim su se spremili, krenuli smo za Vlaku. Vojska se ukrcala u dva kamiona. Kod ulaza u selo Osojnik skrenuli smo desno prema Zaplaniku.

Odmah po skretanju zamijetio sam puno svjetala ispred nas na putu. Kad smo se skroz približili tom mjestu, vidjeli smo da se na putu na samom mostiću nalazi kamion okrenut prema nama. Oko njega su se vrtjeli vojnici.

Ubrzo se skupilo dosta kamiona iz suprotnog smjera, a i iza nas se stvorila gužva. Izišao sam iz pinzgauera i otišao do kamiona.

Zamijetio sam da se pokvario upravo na tom mostiću i da ga sada pokušavaju popraviti. Obišao sam ga i uvjerio se da ga jednostavno ne možemo zaobići. Pokraj puta, s lijeve i desne strane bila je graba u kojoj je bilo golemo kamenje. Drugi put do Vlake nisam znao, a i da je postojao tada je bilo već kasno. Iza su nas blokirala druga motorna vozila. Morali smo jednostavno proći tim putem. Kamioni koji dolaze iz suprotnog smjera bili su puni vojske i napuštaju položaje. Bili su to vojnici zbog kojih smo mi dobili zadaću.

Vrijeme je prolazilo. Neprijatelj je tukao po čitavoj bojišnici i našoj pozadini. Pričuva napušta položaje i žuri im se da što prije stignu u Dubrovačke vrtove sunca. Mi smo zaglibili na putu. Više nisam mogao čekati. Umiješao sam se. Tražio sam da ga izvučemo, međutim nitko nije imao sajle. Tražio sam da se kamion gurne u provaliju, dubine oko deset metara. Vozač kamiona i još nekolicina njih su se usprotivili.

Skinuo sam pušku, repetirao je i još jednom glasno zapovjedio: “Kamion u provaliju.” U isto vrijeme pozvao sam zapovjednike “Oblaka 40” i “50” i njima zapovjedio da gurnu kamion. Među pričuvnim vojnicima bilo je gunđanja, ali nije bilo otpora.

Gurnuli smo kamion u provaliju. Garda je sjela u kamione, a ja sam pješice otišao putem prema naprijed i zapovjedio svim vozačima kamiona da nam se maknu s puta. Do tada se skupilo više od desetak kamiona s pričuvnim vojnicima. Sa strane je opet bilo gunđanja: “Tko je ovaj, što on misli, koji mu je ku... četnici samo što nisu dovde došli, a ovaj nas tu zajeb....” Nadam se da mi danas, nakon svega toga neće stići kakva uplatnica za nadoknadu štete.

Na tom dijelu puta izgubili smo blizu jedan sat vremena.

Napokon smo krenuli za Vlaku.

Tijekom vožnje iz suprotnog smjera mimoišli smo se gotovo s još toliko motornih vozila.

Kako je bila noć i nismo smjeli imati upaljena svjetla u više navrata u zadnji čas smo se mimoišli s vozilom iz suprotnog smjera.

Šesnaestoga kolovoza ujutro oko četiri sata stigli smo u Vlaku. Otišao sam u onu istu kuću i pitao zapovjednika na tom smjeru koji su položaji napušteni. Odgovorio je da su samo oni za koje smo jučer dobili informacije, ali da će tijekom jutra dobiti preciznije informacije.

Nešto poslije nas u Vlaku su stigli gardisti iz 2. A brigade ZNG-e. Otišao sam kod njih potražiti zapovjednika.

Javio mi se jedan visok krupan čovjek. Bio je to Boris Jacović, zapovjednik bojne. Pitao sam ga koliko garde ima.

Odgovorio je da ima više od trideset.

Dolazak u Vlaku

Tri glavice, ali izuzetno važne. Jedan od njih je Veliki Kiper, tt 734, vrh koji je najviši i s kojeg se može okolo vrlo lijepo pratiti situacija u prostoru i navoditi topništvo.

Predložio sam mu pošto moji gardisti dobro poznaju ove položaje, jer su ih oni zauzeli, da on ode sa svojima zauzeti te položaje, a mi ćemo čekati u Vlaki sa zadaćom da budemo spremni za mogući napad neprijatelja iz nekog drugog smjera ili za zauzimanje nekih novih izgubljenih položaja.

Složio se.

Potom je tražio da ih netko od naših odvede na te položaje. Odredio sam trojicu izviđača koji su 2. A brigadu ZNG-e odveli na navedene položaje. Brzo su se spremili i kamionima odveli do sela Bukanje. Tamo su se iskrcali i pješice nastavili prema položajima.

Mi smo ostali u Vlaki i čekali što će se dalje zbiti.

Dok smo čekali, pokušao sam rekonstruirati što se zapravo desilo ovih dana na tim položajima da su se položaji napuštali. U međuvremenu je neprijatelj počeo prvo granatirati naše prve položaje, a potom i našu pozadinu.

Oko sedam sati u jutro ekipe iz 2. brigade javile su nam da su zauzele položaje. Neprijatelja nije bilo na tim položajima niti su ih zamijetili. Cijenio sam da još postoji mogućnost neprijateljskog napada na nekom dijelu naše obrane. Javio sam ostalima da moraju biti spremni za mogući napad neprijatelja u narednih dva sata.

Potom sam javio u zapovjedništvo 1. A brigade ZNG-e, Raosu da javi u zapovjedništvo južnog bojišta kako su položaji vraćeni i da je u ovom prostoru sve pod kontrolom.

Čekao sam negdje do podneva. Pješačkog napada nije bilo. Zaključio sam da danas neće napasti naše položaje.

Za svaki slučaj zapovjedio sam zapovjednicima satnija da tijekom noći moraju ostati u selu i biti spremni za intervenciju. Za to vrijeme u naše zapovjedništvo sam otišao da vidim što će odlučiti naši zapovjednici.

Danas se brigada spremila i otišla na odmor. Čini mi se da general Bobetko nije dopustio da brigada ode na odmor dok se stanje na prvim položajima ne dovede u red.

Na kraju ju je ipak pustio. Odmor im je stvarno trebao i mislim da je o itekako utjecao na ono što će se kasnije dešavati na ovome ratištu, a vezano je za 1. A brigadu ZNG-e “Tigrovi”.

Pošto je stanje na prvoj crti bilo mirno, Korade je dobio dopuštenje da naše snage koje su bile u Vlaki povuče na odmor.

Međutim, dobio je zapovijed da se sa svojim snagama koje su držale položaje ispred sela Kutina premjesti na jednu čuku ispred na Kopilj brdo, tt 527. Nakon što im je preko zemljovida pozicije “Vis” zapovjedio da zauzmu te položaje, spremio sam se i krenuo k njima.

U to vrijeme pripadnici 2. A brigade ZNG-e bili su na zauzetim položajima i čekali da ih netko zamijeni.

Nakon sat vremena stigao sam u selo Kutinu.

Na prvim položajima je bilo mirno i već je jedna ekipa iz položaja na Pečinskom brdu, tt 527 bila upućena da zauzme te položaje na Kopilj brdu, tt 527. Kod njih je čitavo ovo vrijeme bilo sve u redu. Oni su nas slušali na motorolu i znali što se zbiva na položajima lijevo od njih. Isto tako ih je najviše interesiralo koliko će dugo biti na ovim položajima. Jedino što sam im tada sigurno mogao reći je to da na ovim položajima moramo izdržati sve do povratka brigade s odmora. Nakon toga bismo trebali predati položaje i otići na odmor.

Kod njih sam ostao do kasno na večer, potom sam otišao u bazu. Zajedno s Koradeom morao sam otići u zapovjedništvo brigade i na sastanak u zapovjedništvo južnog bojišta. Na tom sastanku bili su svi zapovjednici postrojbi kojima je zapovijedao general Bobetko.

Na sastanku za nas nije bilo ništa posebno, osim da damo dvojicu izvidnika i jednog inženjerca koji će odvesti skupinu iz 113. brigade HV na položaj Ilijino brdo kod sela Gorogaše.

General Bobetko je na sastanku najviše svoju energiju potrošio na “ribanju” pojedinih zapovjednika brigada koji su svojim radom dopustili da dođe do ovih problema na prvoj crti. Bio je jako ljut i rekao bih da je bio jako odrješit i odlučan. Ne bih volio da sam tada bio na njihovim mjestima.

Sedamnaestoga kolovoza u jutro imali smo sastanak u zapovjedništvu 1. A brigade ZNG-e “Tigrovi”.

Nakon sastanka Korade je ostao u bazi, a ja sam otišao u Vlaku da vidim kakvo je stanje.

Bilo je mirno. Neprijatelj je tu i tamo tukao po nama, ali ništa strašno. Kad sam vidio da je sve u redu poslije podne sam se vratio u bazu.

U predvečerje smo dobili obavijest da moramo doći na sastanak u dvadeset sati kod zapovjednika južnog bojišta.

Na sastanku je opet bilo burno. Stanje je opet bilo neizvjesno. Možda ipak bude sve u redu. Dobio sam zadaću da se sutra u jutro u sedam sati u Osojniku nađem s operativcem zapovjedništva južnog bojišta Agustinom Kontrecom te da obiđemo neke položaje. Kad je sastanak završio bez zadržavanja smo se vratili u bazu.

Komentari (27)

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6