Označavanje piste

Planirano je da se cijela brigada podijeli u tri dijela te da se prebaci i smjesti u roku od dvadeset i četiri sata. U tom cilju tih dana radili smo na pripremi postrojbe za kombinirano cestovnozračnopomorsko prebacivanje na zadarsko ratište. Prvi dio sastojao se od motornih vozila i bio predviđen za prebacivanje cestovnim komunikacijama do luke u Rijeci, drugi dio od tenkova, borbenih vozila pješaštva i teže tehnike trebao se prvo prebaciti željeznicom do luke u Rijeci, a zatim trajektima do Zadra i treći, pješački dio helikopterima iz Varaždina i Lučkoga do Zadra.

Tijekom dana pozvao sam zapovjednika Doma zapovjedništva Milu Katića da iz ročnog sastava izdvoji nekolicinu vozača kako bih mogao izabrati jednog koji bi mi na tom terenu mogao biti vozač. Poslijepodne ih je Mile doveo u svoj ured i pozvao me da odaberem jednog vozača. Slučajno sam odabrao Roberta Kosića iz Zagreba.

Tijekom tog terena, do nešto prije mog odlaska iz brigade, bio mi je vozač. Njemu je u međuvremenu u našoj postrojbi završio vojni rok i nakon toga je potpisao ugovor te prešao u djelatni sastav. Međutim, sredinom 1994. godine on je ušao u sukob s Bobom, a nakon toga mi je Korade sugerirao da ga prebacim u borbeni dio 1. bojne. Pokušao sam doznati što se u stvari dogodilo, međutim taj problem nisam pomno pokušao riješiti, već sam nasjeo na tuđa rješenja i pristao ga premjestiti u 1. bojnu. Nakon toga on je veoma brzo raskinuo ugovor. Nekoliko godina poslije s kumom je otvorio samostalan obrt, a nekoliko godina poslije i sam je postao obrtnik. Danas živi i radi u Zagrebu. Isto tako nekoliko godina poslije doznao sam da joj je on rekao samo ono što joj je trebao reći ili, kako kaže narod: Rekao joj je ono što joj je išlo.

Sedmoga lipnja 1993. godine organizirali smo dio kolone od motornih vozila s jednim borbenim kompletom i pratnjom vojne policije. Krenuli su u osamnaest sati smjerom: Varaždin - Zagreb - Rijeka i dalje trajektima do Zadra. Zapovjednik kolone bio je načelnik Odsjeka operativnonastavnih poslova u stožeru zapovjedništva brigade bojnik Žarko Miholić.

Prvi dio brigade sastojao se od kolone motornih vozila koja je bila veoma duga i trebalo im je dosta vremena da zadnje vozilo napusti vojarnu. Prilikom odlaska prve kolone u ispraćaju je bio i zapovjednik 7. gmtbr “Pume” pukovnik Ivan Korade. Bio je impresioniran dužinom kolone.

Na put su krenula sva ispravna motorna vozila iz brigade. Ostalo je samo jedno terensko motorno vozilo ruskog porijekla tipa “uaz”, koji je bio u tako lošem stanju da se ne bi mogao popeti ni na Varaždin breg. Tu večer “uaz” sam koristio pri praćenju organizacije prijevoza druge kolone koja je putovala željeznicom.

Nakon izlaska zadnjeg vozila iz vojarne na teren je krenuo i Korade, dok sam ja morao ostati i pratiti tijek odlaska druge kolone, koja je putovala željeznicom, i organizirati treću kolonu sutra ujutro helikopterima iz Varaždina i Lučkoga.

Čim sam se pozdravio s Koradom, otišao sam vidjeti kako teku pripreme druge kolone. Prema planu koji smo sastavili, a zbog tajnosti prebacivanja brigade na zadarsko ratište, tenkove i druga borbena vozila iz vojarne do ukrcajnog dijela na varaždinskoj željezničkoj postaji počeli smo prebacivati tek kad se spustio prvi mrak. Najprije smo prebacili kamione i ona vozila koja ne mogu oštetiti kolnik. Nakon toga prebacili smo tenkove i borbena vozila pješaštva smjerom poligon - Ulicom Augusta Harambašića - pokraj Trga Pavla Štoosa i Trga Matije Gupca - Ulicom Ruđera Boškovića i Ulicom J. Merlića do željezničke postaje.

U jednom trenutku, kad se kolona tenkova T 55 nalazila u Ulici Ruđera Boškovića, vozač jednog tenka izgubio je nadzor nad tenkom i pregazio stari auto koji je zbog neispravnosti već dulje vrijeme bio parkiran na cesti. Nakon toga vozač tenka se zaustavio, izašao iz tenka i čekao dok nisu došle civilna i vojna policija te preuzele slučaj. Ostali dio kolone nastavio je dalje prema planu. A taj je tenk preuzeo drugi vozač i priključio se koloni. Prema izjavi vozača tenka, najvjerojatnije je jedno kvačilo bilo blokirano i onemogućavalo ga da usmjeri tenk. Rekao je da je ipak mogao zaustaviti tenk, međutim mislio je da će u posljednji čas moći preusmjeriti tenk.

Cijeli put osiguravale su civilna i vojna policija, od osiguranja cestovnog smjera do uklanjanja nepoželjnih znatiželjnika. Tako su nam oni znatno pomogli da što prije prebacimo cijelu tehniku do željezničke postaje.

Kad se cijela kolona prebacila na željezničku postaju, odmah je počelo utovarivanje tenkova i ostale borbene tehnike na vagone. Budući da sam bio tenkist u prijašnjoj ročnoj vojsci, znao sam o kakvom se utovarivanju radi. Nedovoljno pričvršćen dio tenka može uzrokovati takvu nesreću da cijela kompozicija iskoči iz pruge te uništiti i oštetiti većinu borbene tehnike. Zbog toga sam tražio da budu veoma pažljivi prilikom utovarivanja i fiksiranja tehnike na vagonima.

Prilikom utovarivanja, na željezničku postaju došao je jedan vrlo visoki dužnosnik u Gradu Varaždinu i vrlo nepristojno prijetio kako ćemo platiti što smo uništili asfaltiranu cestu po kojoj su prošli tenkovi. Na žalost, nisam bio prisutan kad je on dolazio do željezničke postaje, već mi je to prenio zamjenik zapovjednika oklopnomehanizirane bojne.

Da smo imali barem jednu labudicu na raspolaganju i da smo imali dovoljno vremena prebaciti petnaest gusjeničara tom labudicom, a da to prebacivanje ne pobudi znatiželju popriličnog broja prolaznika i mještana koji su živjeli u blizini, sigurno ne bi došlo do oštećenja ceste. No, kako nismo imali na raspolaganju labudice, dovoljno vremena i nismo željeli dovesti u pitanje tajnost zadaće, drugog izbora nismo imali. Još jedan problem bio bi taj je da labudice ne bi mogle manevrirati na tim dijelovima iskrcavanja. I onda bi se to ukrcavanje na očigled prolaznika oduljilo do jutra i više prebacivanje ne bi bilo tajno.

Teško je bilo objasniti takvim ljudima koji nisu imali razumijevanja ili možda nisu bili svjesni da smo u ratu. I da se samo dobrim iznenađenjem može dobiti bitka i spasiti puno vlastitih života. Taj čovjek nije bio ni svjestan da će ime Varaždin biti u pozitivnom smislu puno puta izrečeno na zadarskom ratištu i da će se ti ljudi ponositi što su pripadnici varaždinske 7. gmtbr “Pume”. Isto tako nije bio svjestan, a ni mi nismo znali da ćemo na tom ratištu ostati iduće dvije i pol godine, do kraja Domovinskog rata, i da se mnogi živi neće vratiti u Varaždin.

Umjesto da nas dostojno isprati i poželi nam puno sreće, on se ponio tako primitivno i nisko da zaslužuje, kad bih znao o kome se radi, da napišem njegovo ime i prezime.

Inače, bolje su prošli zarobljeni vojnici, podoficiri i oficiri bivše države kad smo sredinom rujna 1991. godine oslobodili vojarne u Varaždinu. Odmah se organizirao prijevoz autobusima za one koji žele ići u Srbiju. Pri odlasku svi mještani koji su se nalazili na ulicama lijepo su im mahali, ali su zato vikali: “Ne vraćajte se više!”

Iz GS OS RH dobili smo jednog djelatnika koji je bio zadužen za praćenja prijevoza teže tehnike željeznicom do luke u Rijeci. On je i dogovarao sa Hrvatskim željeznicama sve u svezi sa slobodnim prijevozom i s Jadrolinijom u svezi prijevoz trajektima. Imao je i mobitel tako da je, unatoč mom upozorenju, obavješćivao svoje nadređene dokle je stigla kolona koju je on pratio.

Osmoga lipnja 1993. godine u jedan sat i četrdeset minuta željezničkim prijevozom krenuo je drugi dio motorizirane kolone: jedanaest tenkova T 55, četiri borbena vozila pješaštva, jedno borbeno vozilo pješaštva - “maljutkaš”, četiri kamiona TAM 150, tri cisterne, sanitetsko vozilo - “pincgauer” smjerom: Varaždin - Zagreb - Rijeka - dalje brodom do Zadra. Zapovjednik te kolone bio je zapovjednik oklopnomehanizirane bojne satnik Alen Klopotan. Prema predviđenom planu, oni se tijekom jutra spajaju u luci “Žabica” s prvom motoriziranom kolonom, koja je krenula dan prije. Ukrcavaju se na dva trajekta, “Vladimir Nazor” i “Jazine”, te se prevoze morskim putem u teretnu luku u Zadru.

Odlaskom druge kolone do jutra imao sam nešto vremena za osobno spremanje najpotrebnije opreme i da se malo odmorim. Inače sam svojeg vozača s najpotrebnijim osobnim stvarima i dokumentima poslao tijekom noći na teren. Prije odlaska rekao sam mu da me čeka kod Paškog mosta.

Odmarao sam se samo nekoliko sati, dovoljno da se spremim za nastavak obavljanja tog zadatka.

Rano ujutro probudili smo sve vojnike i spremili ih za transport helikopterima. Helikopteri su se morali u nekoliko navrata spustiti na označena mjesta u vojarni i pokupiti vojsku koja ih je čekala. Tako je između pet sati i trideset minuta do pet sati i pedeset i pet minuta prvi dio ešalona od devet helikoptera s ljudstvom iz 3. mb i izvidničke satnije uzletio iz Varaždina u smjeru naselja Miletići kod Paškog mosta. Kako je bilo veoma rano, neki zaposlenici su se kretali prema svojim radnim mjestima i vidjeli su helikoptere kako dolijeću i izlijeću iz vojarne. O našem odlasku na teren danima se pričalo u Varaždinu.

Nakon toga sa ostatkom vojske autobusima smo se prebacili do Lučkoga i čekali dolazak helikoptera. Tamo nas je dočekao načelnik odjela pješaštva u Upravi za rodove Hrvatske kopnene vojske GS OS RH Josip Brlečić. Poslije povratka helikoptera, drugi ešalon trećeg dijela brigade u deset sati istim je helikopterima prebačen na isto mjestu gdje se spustio i prvi ešalon na zadarskom ratištu.

Isto tako po povratku helikoptera i treći ešalon trećeg dijela brigade istim smo helikopterima oko trinaest sati počeli prebacivati na zadarsko ratište. U tom trećem ešalonu nalazio sam se i ja s brigadirom Josipom Brlečićem. Nakon uzlijetanja iz baze u Lučkome letjeli smo u niskom letu smjerom: Lučko - sjeverno od Karlovca - sjeverno od Ogulina - sjeverno od Senja - zatim iznad mora do Paškog mosta. Tijekom vožnje Brlečić mi je pokazivao svaku dolinu, masiv, grad, rijeku kako se zove. Naime, on je kao profesionalni časnik bivše države imao studijska putovanja helikopterima gdje su morali znati cijelu državu i iz ptičje perspektive.

Pokraj Paškog mosta, kod naselja Miletići, iskrcali smo se oko četrnaest sati i trideset minuta. Nakon iskrcavanja helikopteri su se zajedno s Brlečićem odmah vratili u svoju bazu u Lučkom. Pokraj mosta čekali su nas autobusi i kamioni za prijevoz. Mene je čekao moj vozač s vozilom. U nešto manje od jednog sata vojska je bila autobusima prebačena u francuski kamp “Club Méditéranée” pokraj naselja Pakoštane.

Dolaskom u kamp imao sam što vidjeti. Taj kamp nije imao nijednog “čvrstog” objekta. Svi bungalovi napravljeni su od trstike. To znači kad bi neprijatelj otvorio paljbu po kampu s “orkanom”, nastao bi pokolj. Vojska se ne bi stigla nigdje skloniti.

Pokraj tog kampa nalazilo se drugi kamp pod nazivom “Kozarice”. U njemu su pak svi stambeni objekti bili od “čvrstog” materijala. I u njima je bilo smješteno Središte za izobrazbu izvidnika - Kozarice. Zapovjednik tog središta bio je Branimir Anić.

Smještaj u kampu

U kampu sam zatekao Koradu. Kad smo pomno pregledali kamp, odmah smo sHV-atili da se vojska mora pod hitno odande skloniti u čvrste objekte.

Isti dan na večer stigla je prva i druga kolona iz Rijeke trajektima “Vladimir Nazor” i “Jazine”. Njihovo iskrcavanje odvijalo se u industrijskoj zoni nadomak naselju Bibinju i odmah su prebačeni u isti kamp. Time je završeno kombinirano prebacivanje cijele 7. gmtbr “Pume” bez 1. mb na zadarsko ratište. Početno brojno stanje 7. gmtbr “Pume” na zadarskom ratištu bilo je 766 pripadnika.

Kasno na večer bili smo na sastanku kod zapovjednika ZPa Split. Njegovo izdvojeno zapovjedno mjestu bilo je u Zadru, u vojarni blizu središta grada. Danas ta vojarna nosi ime “Stjepan Radić”.

Na sastanku smo dobili prvu zapovijed od zapovjednika ZPa Split brigadira Ante Gotovine gdje je bilo navedeno da ćemo preuzeti položaje koje je dijelom držala 4. gmtbr u 4. sektoru u širem prostoru naselja Stankovci, od naselja Radašinovci kote 264 Zmijavača - naselje Pristeg (crkva) - naselje Budak - naselje Stankovci - naselje Velim kota 188 Bobeštak.

ZP Split tada je imala područje odgovornosti lijevo: i desno: Lijevi susjed bio je ZP Gospić, a desni susjed bile su snage iz Hrvatskog vijeća obrane.

Zapovjednik Zbornog područja Split obranu zone odgovornosti organizirao je preko tri operativne razine: izdvojeno zapovjedno mjesto Zadar branilo je zonu odgovornosti od lijevo Ruja do desno tt 188 Bobeštak - naselje Prović, Operativna grupa Šibenik branila je zonu odgovornosti od lijevo tt 188 Bobeštak do desno tt 702 Crni vrh i treća cjelina, Operativna grupa Sinj, branila je zonu odgovornosti od lijevo naselje Donje Strunje - Lisina do desno Maglaj tt 1457 V. Troglav.

IZM Zadar bilo je organizirano u držanju položaja preko pet borbenih sektora.

Sektor 1. imao je zonu odgovornosti lijevo Ruja i desno Novigradsko more. Zapovjedno mjesto Sektora bilo je u naselju Seline. Postrojbe Sektora 1. činile su: 2./1. gmtbr, 112. brigada HV-a, domobranska bojna Obrovac, planinska satnija Velebit iz sastava 1.1./7. domobranske pukovnije, vod iz GS OS RH i 264. izvidničkodiverzantska satnija. Zapovjednik Sektora 1. bio je zapovjednik 2./1. gmtbr “Tigrovi” pukovnik Damir TomljanovićGavran.

Sektor 2. imao je zonu odgovornosti lijevo obala Novigradskog mora i desno Stošija glava. Postrojbe Sektora 2. činile su: 1/5. gmtbr, 1/3. gmtbr, 1./7. domobranske pukovnije i mješoviti odred mornaričkog pješaštva. Zapovjednik Sektora 1. bio je zapovjednik 3. gmtbr “Kune” Josip Zvirotić.

Sektor 3. imao je zonu odgovornosti lijevo Stošija glava i desno Senj - Šušnjevača tt 179 - Travičina glavica. Zapovjedno mjesto Sektora bilo je u naselju Poličnik. Zonu odgovornosti Sektora 3. držala je 141. brigada HV-a. Zapovjednik Sektora 3. bio je zapovjednik 141. brigade HV-a pukovnik Bruno Vukić.

Sektor 5. imao je zonu odgovornosti lijevo Stošija glava i desno Senj - Šušnjevača tt 179 - Travičina glavica i desno naselje Zrilići - Vrčevo tt 213. Zapovjedno mjesto Sektora bilo je u naselju Debeljak. Zonu odgovornosti Sektora 5. držala je 7. domobranska pukovnija(1). Zapovjednik Sektora 5. bio je zapovjednik 7. domobranske pukovnije Danijel Kotlar.

Sektor 4. imao je zonu odgovornosti lijevo Zrilići - Vrčevo tt 213 i desno tt 188 Bobeštak - naselje Prović. Zapovjedno mjesto Sektora bilo je u Biogradu na moru. Postrojbe Sektora 4. činile su domobranska bojna Biograd sa zonom odgovornosti lijevo naselje Zrilići - Vrčevo tt 213 i desno Zmijavača - naselje Pristeg i domobranska bojna Benkovac sa zonom odgovornosti lijevo Zmijavača - naselje Pristeg i desno tt 188 Bobeštak - naselje Prović. Zapovjednik Sektora 4. bio je zapovjednik bojne “Matija Vlačić” Ante Žoni Maksan.

Tijekom boravka na tom terenu prikupio sam podatke da je neprijatelj na okupiranom teritoriju Republike Hrvatske tada imao ustrojeno šest korpusa i to: 11. istočnoslavonski korpus, 18. zapadnoslavonski korpus, 39. banijski korpus, 21. kordunski korpus, 15. lički korpus i 7. kninski korpus. Korpusi su bili brigadnog sastava tipa “B” i “R”. Popunu tih brigada provodili su mobilizacijom vojnih obveznika nakon što su oni prošli opću i stručnospecijalističku obuku u centrima za obuku u “Republici Srpskoj Krajini”, “Republici Srpskoj” ili u “Vojsci Jugoslavije”. U to vrijeme vojska tzv. “Republike Srpske Krajine” u tih šest korpusa imala je 10 motoriziranih brigada, 18 lakih pješačkih brigada, 3 pješačke brigade, 2 oklopne brigade, 3 mješovita artiljerijska puka, 5 mješovitih divizijuna, i mješovitu topničkoraketnu brigadu protuzračne obrane.

Od ljudstva imali su oko 7300 profesionalnih vojnika, 4000 ročnih vojnika i oko 26.000 - 30.000 mobiliziranih vojnika. Ukupno oko 37.300 - 41.300 pripadnika. Od tehnike raspolagali su s oko 385 - 400 tenkova, 195 - 210 oklopnih transportera, 515 - 570 topova i minobacača i 295 - 340 komada protuzračnog oružja.

Nasuprot ZPu Split bio je razmješten 7. kninski korpus sa sjedištem u Kninu. Njezin raspored se uglavnom tijekom Domovinskog rata nije mijenjao, a bio je sljedeći:

4. laka pješačka brigada iz Obrovca imala je područje odgovornosti lijevo: Tulove Grede - tt 1182 Ošćenica i desno: Karinsko ždrilo - naselje Karin, linija razgraničenja sa 92. motoriziranom brigadom iz Benkovca. Zapovjedno mjesto imala je u Obrovcu.

92. mehanizirana brigada iz Benkovca imala je područje odgovornosti lijevo: Karinsko ždrilo - naselje Karin i desno: Nadinsko blato - naselje Raštević, linija razgraničenja sa 3. pješačkom brigadom iz Benkovca. Zapovjedno mjesto imala je u Benkovcu.

3. pješačka brigada iz Benkovca imala je područje odgovornosti lijevo: Nadinsko blato - naselje Raštević i desno: naselje Morpolača - naselje Žažvić, linija razgraničenja sa 2. pješačkom brigadom iz Đevrske. Zapovjedno mjesto imala je u Benkovcu.

2. pješačka brigada iz Đevrske imala je područje odgovornosti lijevo: naselje Morpolača - naselje Žažvić i desno: kanjon Krke, linija razgraničenja sa 75. motoriziranom brigadom iz Knina. Zapovjedno mjesto imala je u Đevrskama.

75. mehanizirana brigada iz Knina imala je područje odgovornosti lijevo: kanjon rijeke i desno: Razvala Maovička - naselje Petkovići, linija razgraničenja s 1. lakom brigadom iz Vrlike. Zapovjedno mjesto imala je u Kninu.

1. laka pješačka brigada iz Vrlike imala je područje odgovornosti lijevo: Razvala Maovička - naselje Petkovići i desno: Vještića gora - Ledena kosa, linija razgraničenja sa 9. lakom pješačkom brigadom iz sastava 2. krajiškog korpusa vojske “Republike Srpske” u području V. i M. Sokolca. Zapovjedno mjesto imala je u Vrlici.

Inače na tom prostoru neprijatelj je u sklopu 7. kninskog korpusa imao i ustrojen 7. mješoviti artiljerijski puk, laki artiljerijski puk PZO i 2 bitnice ssrp PZO “KUB” koje su poslije prerasle u 44. mješovitu topničkoraketnu brigadu protuzračne obrane.

Od ljudstva imao je oko 1600 profesionalnih vojnika, 900 ročnih vojnika i oko 5500 - 6500 mobiliziranih vojnika. Ukupno oko 8000 - 9000 pripadnika. Od tehnike raspolagali su s oko 90 - 100 tenkova, 45 - 50 oklopnih transportera, 110 - 120 topova i minobacača i 100 - 110 komada protuzračnog oružja.

Ustroj mehanizirane brigade bio je sljedeći: stožer, 2 mehanizirane bojne, 2 oklopne bojne, mješoviti artiljerijski divizijun, mješoviti protuoklopnoartiljerijski divizijun, laki artiljerijski raketni divizijun protuzračne obrane, inženjerijska četa i pozadinska četa te ostale pristožerne postrojbe kao što su zapovjedništvo stana, četa vojne policije, izvidnička četa, četa veze i vod ABKOa. Ukupno 4100 ljudi, 70 tenkova, 78 oklopnih transportera, 18 haubica, 6 protuoklopnih topova, 6 protuoklopnih pultova “maljutka”, 12 protuzračnih topova 20/3 na borbenom oklopnom vozilu i 2 lansera protuzračnih raketa “S2M”. Ustroj je bio veoma sličan našoj gardijskoj brigadi.

Ustroj lake pješačke brigade bio je ovakav: stožer, 3 pješačke bojne, baterija minobacača, bitnica lakih raketnih lansera, protuoklopni vod, vod protuzračne obrane, inženjerijski vod te ostale pristožerne postrojbe kao što su zapovjedništvo stana, izvidnički vod i vod veze. Ukupno 1600 ljudi.

Sada nakon Domovinskog rata može se zaključiti da su se neprijateljske snage od postavljanja balvana po cestama i govorenja kako su goloruk narod ugrožen od države koja se stvarala do 1993. godine i te kako naoružali i veoma brzo ustrojili, a da pri tome nisu morali zauzimati vojarne kako bi došli do oružja i branili se. Pitam se može li se itko na svijetu tako brzo organizirati, a da to nije plod nekoliko desetljeća rada.

Na sastanku smo dobili još jednu prioritetnu zapovijed, a to je da skinemo sve oznake brigade kako neprijatelj ne bi znao da je na zadarsko ratište stiglo znatno pojačanje. Nakon toga sa svih smo motornih vozila skinuli tek nalijepljene naljepnice, koje smo skupo platili. Naljepnice na vratima služile su nam da lako zamijetimo naša vozila u prometu. Na taj način smo svim vozačima dali do znanja da se mogu veoma lako identificirati u prometu, a pogotovo kada se nepropisno voze ili se voze na mjestima gdje se ne bi trebali voziti. Kako smo imali i raznolik vozni park, veoma smo lako mogli ustanoviti kojoj postrojbi pripada vozilo uočeno u prometu. Tako smo maksimalno smanjili nepotrebno vožnju, a samim time i znatno štedjeli gorivo. Što se tiče amblema brigade na rukavima, koje su pripadnici isto tako zbog identifikacije morali obavezno najkasnije prethodni dan obavezno prišiti, sada su i njih trebali skinuti.

Ta tajnost bila je potrebna jer je hrvatska vojnoobavještajna zajednica imala informaciju kako neprijatelj planira tih dana presjeći Republiku Hrvatsku na dva dijela u predjelu Biograda i Vodica. Zato su i nas smjestili između ta dva naselja, kao faktor iznenađenja.

Međutim, iznenađenje ne bi upalilo, zato što su naši vezisti i djelatnici voda za elektronsko djelovanje dan kasnije uHV-atili neprijateljsku poruku u kojoj su zaželjeli dobrodošlicu našoj brigadi. Čak su znali gdje su nas smjestili. Inače su se ta odmarališta djelomice mogla vidjeti s neprijateljskog položaja na brdu Debeljak pokraj naselja Vrana, koji je bio udaljen samo pet kilometara zračne linije od odmarališta.

Na sastanku je bio i zapovjednik 4. gmtbr Damir Krstičević. On je tada imao čin pukovnika i negdje pred operaciju “Maslenica” preuzeo zapovijedanje nad brigadom. Poslije sastanka dogovorili smo se da se sutra poslijepodne nađemo u naselju Stankovci radi izviđanja položaja koje bismo trebali preuzeti - većim dijelom od domobranskih postrojbi koje su bile pod njihovim zapovijedanjem i manjem dijelom od njih.

Zatražili smo od zapovjednika ZPa Split mogućnost izmještanja brigade iz kampa “Club Méditéranée” zbog mogućnosti djelovanja neprijatelja u kojem bismo imali strahovito velike gubitke. Odgovor je bio da drugih objekata nema, uostalom ovih ćemo dana preuzeti bojišnicu i napustiti kamp.

Kako nismo imali ustrojeno svoje zapovjedništvo, prvu noć Korade i ja prespavali smo u jednom hotelu u Zadru u kojem su bili smješteni djelatnici ZPa Split na izdvojenom zapovjednom mjesta u Zadru. U hotelu smo spavali samo dva do tri sata i to samo toliko da se osvježimo i malo odmorimo. Ostali dio zapovjedništva bio je smješten u kampu “Club Méditéranée”.

Komentari (30)

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6