Drugoga rujna 1991. godine, isti dan kad smo se vratili s Plesa, tijekom večere gardisti su pričali kako je jedna skupina upravo otišla na teren u Okučane. U toj je skupini bilo nekoliko ljudi s kojima sam bio na terenu u Hrvatskoj

Kostajnici. Pred kraj večere doznali smo da se sprema i druga skupina. Ona je trebala ići na teren u Stubake (Stubičke toplice).

U to su vrijeme neke skupine suboraca slane na odmor u Stubake, ali su imale i zadaću osiguravati naše ranjene pripadnike koji su se tamo rehabilitirali. Čim se doznalo da druga skupina ide u Stubake, odmah se digla velika galama jer je jedna skupina gardista htjela baš na taj teren.

Nas nekoliko koji smo ostali u menzi razgovarali smo o tome što nas čeka nakon ovoga: teren ili držanje straže oko "Pionirca". Tijekom tog razgovora mislio sam u sebi kako nisam valjda došao u gardu biti stražar ili portir i donio odluku da se obavezno prijavim za odlazak na idući teren.

Mi smo i dalje onako umorni nastavili pričati.

Nakon nekog vremena netko nam je javio da se u zapovjedništvu sastavlja popis za odlazak na teren u Ilok.

Čim sam čuo da se radi popis, dignuo sam se i otišao u zapovjedništvo bojne.

Kako uopće nisam znao gdje je Ilok, razmišljao sam o tom bojištu. Stariji suborci pričali su nam da to i nije loše. A kako nismo dobivali nikakve svježe informacije, mislio sam da bi to bojište trebalo biti zanimljivije od straže u Pionircu i Stubaka.

Da sam na zemljovidu vidio gdje je Ilok, možda se ne bi dobrovoljno “trpao”. Vjerojatno bih se prijavio za Okučane

ili čekao bolju priliku. Prema priči suboraca, Ilok je bio teren snova u to vrijeme u Hrvatskoj u odnosu prema vijestima s ostalih terena. Kao da se radilo o gradu u Mađarskoj ili nekoj drugoj državi.

Kad sam došao u objekt u kojem je bilo zapovjedništvo, u hodnik sam primijetio malu skupinu gardista kako galame da neće ići na teren ako nemaju “jovanku”, američku odoru, a drugi zbog nečeg drugog.

Pokušavali su pronaći izgovor samo da ih ne pošalju na teren.

Kako je jedan gardist spomenuo “jovanku”, prije nego što sam otišao prijaviti se, zavirio sam u skladište kod Milana Čekade. On je od prvih dana bio skladištar i najbolje je znao što imamo od oružja, a katkad je unaprijed znao što bi trebalo stići u bojnu.

Na povratku iz Hrvatske Kostajnice, prilikom smjene snaga, morao sam ostaviti…, a od njega sam uzeo neki stari zahrđali "thompson". Kako s tim oružjem ne bi bilo pametno otići na teren, svratio sam do Čekade provjeriti je li dobio neko bolje oružje.

Pitao sam ga što ima od oružja.

On se na to okrenuo prema dijelu skladišta te neko vrijeme gledao i razmišljao. Pomislio sam kako čim tako dugo gleda i razmišlja, ima na raspolaganju više vrsta oružja, ali mi to ne može odmah reći dok se pogledom ne podsjeti koje je to oružje. Napokon je rekao: "Tri 'thompsona' za stražu i nekoliko 'tandžara'."

Oba su oružja iz 2. svjetskog rata. Pogledao sam jedan “thompson” i vidio da je bolji od mojeg. Zamolio sam ga da mi ostavi jedan “thompson” za zamjenu jer se idem prijaviti za teren.

Odgovorio je da nema problema.

Nakon toga otišao sam u sobu u kojoj je bilo zapovjedništvo. U hodniku sam naišao na jednog zapovjednika i pitao ga: “Mogu li se prijaviti za teren”.

On se na to nasmijao i odgovorio da se mogu prijaviti, ali da nemamo automatskog oružja i da ćemo morati bez oružja ići na teren. Na to sam mu rekao da nema problema jer će mi ga već netko iz smjene ostaviti. Nisam mu htio reći da sam se s Čekadom dogovorio o “thompsonu” jer tko zna kako bi reagirao. Mogao mi je reći da je to oružje namijenjeno za stražu i da ga ne mogu dobiti. A nije mi se baš išlo na teren s mojim starim zahrđalim “thompsonom”, a još manje bez oružja.

Nakon toga napokon sam otišao u sobu u kojoj se sastavljao popis. Na brzinu su mi dali papir na kojem je već bilo nekoliko potpisa.

Nakon što sam se potpisao, otišao sam zamijeniti “thompsona”. Čekada je bio fer i dopustio mi da si izaberem po izgledu najbolji “thompson”. Uzeo sam jedan koji je izgledao dosta dobro, ali nije bilo rezervnih okvira.

Čekada je primijetio što me muči. Skinuo je okvire s preostalih “thompsona” i dao mi ih. Rekao je da je za stražu u bazi dovoljan jedan okvir po automatu. Dao mi je i pedeset metaka. Tada sam ukupno imao sto četrdeset metaka.

Nakon toga otišao sam u bungalov spremiti si stvari.

Pred sam odlazak, jedan suborac u našem bungalovu bacio je automatsku pušku pod krevet i zaključao se u toalet.

Prestrašio se i nije htio ići na teren pa se tako pokušao izvući i na kraju se izvukao.

Trećega rujna 1991. godine pred zoru postrojili su nas ispred restorana. Bilo nas je oko sto deset i to iz svih četiriju satnija. Na neki način skupili su nas po principu “onaj koji se našao u tom trenu u bazi, taj je išao na teren”, bez obzira na dobrovoljni popis.

Na taj teren, radi osobne sigurnosti, otišli smo u civilnoj odjeći. Prikrivno odijelo držali smo u transportnim vrećama.

U postroju nisam primijetio suborca iz bungalova koji se zaključao u toalet. Pretpostavljao sam da će shvatiti kako ovaj “sport” nije za njega i da će se skinuti. Međutim, prevario sam se. On je ostao u bazi tijekom tog terena. Ostao je u bazi i nakon sljedećeg terena. Poslije je polako napredovao od “ćate” do raznih referentskih poslova u bojni, a poslije i u brigadi. Tijekom rata “dogurao” je do visokoga časničkog čina, a prema nama se ponašao kao da ne znamo za taj njegov kukavičlik.

Na mjestu postrojavanja podijeljena je još neka oprema i streljivo koje je tek dovezeno iz vojnog skladišta. Oni koji su imali automatske puške dobili su maksimalno streljiva za dva borbena kompleta.

Kako u to vrijeme nije bilo dovoljno oružja za sve gardiste prilikom izvođenja smjene na položajima moralo se ostavljati oružje i streljivo onima koji su preuzimali položaje.

Zbog toga je naša skupina izgledala veoma jadno što se tiče oružja. Srećom, nekoliko dana prije na crno sam kupio pištolj i zadužio ono trofejno oružje iz 2. svjetskog rata, pa sam donekle izgledao kao naoružan gardist. Ali više sam nalikovao na vojnika iz 2. svjetskog rata nego na vojnika iz Domovinskog rata.

Zapovjednik te taktičke skupine bio je Dragan Basić, a njegov zamjenik Vlatko Jeleč. Nakon što su nas prebrojili i podijelili streljivo i opremu, krenuli smo prema autobusima.

Otprilike kako smo krenuli prema autobusima, zapovjednik 3. bojne 1. A brigade ZNG-a “Tigrovi” Ivica Klen i njegov zamjenik Živko Zrilić donijeli su dvadeset “zolja” i stavili ih pokraj autobusa.

Pitali su tko zna rukovati njima. Nakon što se nekolicina javila, počeli su ih dijelili gardistima pred ulazom u autobus.

Na tom mjestu dobili smo još nešto streljiva i nekoliko ručnih bombi. Razlog dobivanja tog dodatnog streljiva bio je u tome što se jedan od zapovjednika žalio da smo dobili premalo streljiva za teren.

Stavio sam transportnu vreću u bunker autobusa i među posljednjima ušao u autobus. Zrilić me priupitao znam li rukovati “zoljom”.

Odgovorio sam mu da sam bio vezist u oklopnoj brigadi u JNA i da jedino znam gdje se gađa tenk.

Nakon toga Zrilić mi je dao tri preostale “zolje” i usput me potapšao po ramenu.

Potom je svaki zauzeo po jedno mjesto u autobusu. Samo ponegdje bila su po dvojica u jednom redu. Oružje smo odložili u prolazu između sjedala autobusa i pokrili ih jaknama ili nečim sličnim. Bitno je bilo da se ne vidi s boka, a ni iz zraka.

Pred samim ulaskom u autobus primijetio sam da je još nekoliko gardista izašlo iz autobusa i zatražili raskid ugovora. Odustali su. Nakon toga otišli su razdužiti oružje i opremu te otišli kući.

Iz Zagreba na teren k našima iz “Pionirca” na iločko bojište krenuli smo nešto prije svitanja. Bio sam u drugom autobusu u kojem je bio zamjenik zapovjednika Vlatko Jeleč.

Oba autobusa bila su iz Zagrebačkih transporta, a naš je vozač bio stanoviti Zlatko iz Čučerja, naselje u zagrebačkoj podsljemenskoj zoni.

U Dubravi, kod benzinske postaje, autobusi su stali.

Nismo znali zašto su stali sve dok nam civili i taksisti nisu počeli ubacivali cigarete i voće. Ubacili su nekoliko šteka cigareta, koje je Vlatko odmah podijelio pušačima, te nekoliko kilograma voća. Kako su znali za naš prolazak, nikad nisam doznao. No svima je bilo drago što su nas tako bogato darivali, a pogotovo nas pušače. Kao da su znali da ćemo tamo gdje idemo “popušiti” svoje.

 Iz Zagreba smo izašli kad se počelo razdanjivati i negdje u to vrijeme zapovjednici su ugasili motorole.

Raspoloženje u autobusu bilo je izvrsno. Pjevalo se “Juru i Bobana” i slične domoljubne pjesme. U početku smo se ponašali kao da idemo na piknik, a ne na bojište. No, kako smo bili umorni i neispavani, ubrzo smo zašutjeli i većina je zaspala. Vozili smo se veoma sporo kako bismo ostavili dojam da je to redovna putnička vožnja prema Slavoniji.

U autobusu sam dobio informaciju kako idemo kao pojačanje našima u Iloku.

Negdje kod Ivanić Grada nadletio nas je neprijateljski zrakoplov. Nije djelovao samo nas je nadletio u niskom letu.

U tom trenutku naši zapovjednicu nisu namjeravali ništa poduzeti, već smo se nastavili voziti kao da se to nas ne tiče.

Nešto prije naselja Okučani drugi nas je puta nadletio neprijateljski zrakoplov. Tada je pilot spustio zrakoplov toliko nisko da smo ga mogli dobro vidjeti. Neki naši su mu i mahnuli. Pri odlasku pilot nas je pozdravio krilima zrakoplova. Nakon tog preleta više se nisu pojavljivali zrakoplovi.

A mi smo nastavili prema svome cilju.

Međutim, nakon preleta zrakoplova, Basić je javio Vlatku da budemo pripravni u slučaju da nas četnici i JNA zaustave i počnu pucati po nama. Kad smo se približili prvim nadvožnjacima prije samih Okučana, primijetili smo naoružane civile kako stoje na nadvožnjacima i uz autocestu pokraj nekih starih kamiona i automobila.

Nisu nas zaustavili.

Koliko mi je sada poznato, naša je skupina bila među posljednjim vozilima koja su prošla autocestom prema Lipovcu kroz Okučane. Te su večeri hrvatski građani srpske nacionalnosti na autocestu postavili kamione i oružjem zapriječili prolaz svim putnicima. Od tada pa sve do 1995.

godine, do vojno - redarstvene operacije “Bljesak”, autocesta je bila zatvorena.

Sav cestovni i željeznički promet prema istočnoj Slavoniji i obratno odvijao se preko Podravske magistrale i željeznice.

Odmah nakon što smo prošli pokraj Okučana, iz suprotnog smjera na autoputu prema Okučanima kretala se kolona JNA sastavljena od tenkova, oklopnih borbenih vozila, kamiona, cisterna i ostalih terenskih vozila.

Ostatak puta nije bilo problema.

Kod Županje skrenuli smo lijevo i dalje smjerom Privlaka - Otok - Komletinci - Nijemci do Ðeletovaca.

Razlog skretanja u Ðeletovcima bio je taj što su u tom naselju i u Slakovcima naši iz Pionirca držali položaje. Bilo ih je osamdesetak. Njihov zapovjednik bio je Marko Zorić, a zamjenik zapovjednika Niko Stanić. Naši zapovjednici htjeli su prikupiti podatke o stanju na bojištu.

Mi smo iskoristili priliku i izašli iz autobusa u obližnje kafiće na piće i razgovarali s gardistima koje smo poznavali.

U Ðeletovcima smo se zadržali jedan sat, nakon toga smo nastavili prema Iloku. Morali smo obaviti smjenu postrojbi

na položajima prije mraka.

Vratili smo se u Nijemce i dalje smjerom Ilača – Tovarnik - Opatovac - Šarengrad prema Iloku.

U Ilok pred dvorac Odescalchi, stigli smo oko podneva.

Čim smo stigli, pitali su nas gdje nam je pratnja. Naši zapovjednici nisu znali ni za kakvu pratnju. Na kraju su doznali kako nas je jedna njihova skupina trebala dočekati kod Županje i pokazati nam put do Iloka.

Izgleda da smo se negdje mimoišli.

Zapovjednik taktičke skupine iz Pionirca u Iloku bio je Josip Romozi, a njegov zamjenik Luka Janjiš. Njih je bilo nešto više od nas, oko sto i dvadeset. Njihova i naša taktička skupina na tom terenu bila je podređena zapovjedniku obrane Vukovara Mili Dedakoviću - Jastrebu i tvorila je 2. sektor.

Kad smo se iskrcali iz autobusa, zapovjednici su nam rekli kako je došlo do promjene zapovijedi i odmah tražili gardiste za prvu smjenu.

Položaji su bili na punktovima zajedno s mjesnom policijom oko Iloka. Radi osobne sigurnosti imali smo i nekoliko stražarskih mjesta oko dvorca.

Kako velika većina nikad u životu nije bila u Iloku, a veoma su rijetki znali gdje se nalazi, dok smo se raspoređivali pitali smo gdje je tu Srbija. Kad su nam odgovorili da je svuda oko nas i da smo mi najudaljeniji od središta Hrvatske, više nije bilo pitanja. Ubrzo smo doznali i kako je Ilok najistočniji grad Hrvatske, koji je smješten u okrilju Dunava, na padinama Fruške gore. Zanimljivo je da je Ivan Kapistranski, koji je poslije postao svetac, 1456. godine vodio križare u obrani Beograda od Turaka.

Nakon svega toga pomislio sam: Jeb… budalo, što nisi pogledao kartu i vidio gdje je Ilok.

Smjena na punktovima nije se odvijala onako brzo kao što su naši zapovjednici očekivali. Kako je većina naših na teren došla bez oružja ili su imali trofejno oružje kao ja, izdana je zapovijed svim suborcima koji su trebali biti zamijenjeni da nam ostave svoje oružje i streljivo. Neki su se opirali i nisu nam htjeli ostaviti oružje koje su zadužili.

Izgovor im je bio: kako će se braniti ako ih neprijatelj napadne tijekom putovanja. Bilo je dosta svađa zbog toga.

Naši su im odgovarali: “Pa nije vam ćaća kupio oružje.”

Na kraju su ipak svi morali dati svoje oružje, rapove i dodatno streljivo.

Smjena na položajima završila je za sat i pol. Nakon toga smijenjena je taktička skupina istim autobusima otišla na odmor u Zagreb.

Neki iz prijašnje taktičke skupine iz Pionirca još su jedno vrijeme dragovoljno ostali s nama na terenu zato što su bili rodom iz okolnih naselja ili su nekoga upoznali i željeli što dulje ostati na tom terenu. Među njima je bio jedan od zapovjednika prijašnje skupine Ilija Vučemilović. Dobar, ali doboga grlat čovjek. Kao da je u rodu s Pavarottijem. On je tražio od zapovjednika Basića da ostane na terenu.

Položaj prema Principovcu

Vlatku je bilo vrlo drago što je on ostao s nama. Što nije otišao za Zagreb.

Smjestili su nas u neke bungalove u sklopu dvorca.

Mene su smjestili sa Sinišom Badrićem, sa Selimom Čauševićem i Alenom Tahirovićem.

Položaj prema Dunavu

Sljedećih dana svako jutro u dvorištu dvorca zapovjednici su nas prozivali i određivali tko je kada na straži. Na toj sam straži bio sve do prve akcije.

Tijekom straža oko dvorca Dunavom su normalno plovili ratni brodovi JNA. Brodovi su imali uperene cijevi topova prema dvorcu. U početku su se vozili gore-dolje. Nakon toga su se usidrili. Cijelo vrijeme imali su uperene cijevi topova na ratnim riječnim brodovima prema dvorcu.

Smještaj u Šarengradu

U početku smo svi doručkovali sendviče u dvorcu, a ručak i večeru imali smo organizirane u tekstilnoj tvornici Vuteks u Iloku. S vremenom je sve više suboraca ručalo i večeralo u lokalnim restoranima pa se nije morala pripremati hrana za cijeli sastav taktičke skupine.

Dok smo držali položaje, naši su zapovjednici tih nekoliko prvih dana obilazili položaje oko Iloka. Razgledali su kako su napravljeni rovovi, gdje su postavljeni “mrudovi” i ostale protupješačke mine prema Principovcu, te utvrđivali koji bi položaji bili najbolji za obranu od eventualnog napada JNA, koje položaje treba dodatno urediti, a koje treba nanovo iskopati.

Dok su naši zapovjednici obilazili položaje, mi smo se sve bolje međusobno upoznavali. Kako smo bili skupljeni iz četiriju satnija, izrazili smo potrebu dobro se upoznati.

Prema poznatoj psihologiji čovjeka, svaki si je gardist tražio nekoga tko mu je sličan i u koga bi imao povjerenja prilikom držanja straže ili u nekoj teškoj akciji. Kako bi netko stekao povjerenja u nekoga, bilo je promjena u držanju

straže i gardisti su se selili u druge sobe. Čim bi gardisti pronašli sebi slične, zajedno su odlazili u grad. A kako smo svi bili mladi, u gradu nismo imali što raditi osim tražiti slobodne cure i odlaziti na piće u kafić “Kis”. Veoma brzo sprijateljili smo se s mještanima Iloka i oni su nas prihvatili kao svoje.

U našoj je skupini bilo nekoliko tzv. specijalaca koji su u gardu došli prije nas i oni u početku nisu davali straže.

Bili su neformalno oslobođeni te obaveze. Bili su privilegirani kao da su svete krave. Imali su bolje oružje i opremu i bili “iskusniji”, a mi navikli raditi ono što je dužnost i ne miješati se u rad zapovjedništva.

Jedne večeri sjedili smo pred dvorcem i gledali vijesti Hrvatske televizije. Na vijestima je bilo govora kako je palo ovo, palo ono mjesto, ovdje se vode borbe, kad odjednom kažu da je pala Hrvatska Kostajnica. Digli smo se i približili televizoru.

U međuvremenu je netko pojačao ton do kraja. Na vijestima su bila čitana imena i prezimena naših ljudi, većinom iz našeg Pionirca. Bili su to suborci koji su nas zamijenili. Tko zna, da smo mi ostali u Hrvatskoj Kostajnici, možda bi se to nama dogodilo.

Dok su čitali popis, komentirali smo poznaje li tko koga od njih. Međutim, kako smo se slabo poznavali, vrlo su rijetki nekoga prepoznali. Ta nas je vijest sve potresla. Nakon završetka naših vijesti, netko je prebacio na srpski program.

Tamo su pričali o “oslobođenju” Hrvatske Kostajnice.

Njihove su kamere bilježile “trijumf” svojih “oslobodilaca”.

Prikazali su kako naši suborci hodaju pognute glave. Pa onda njihova poznata propaganda o ustašama koljačima i “srpskom golorukom narodu” itd. Goebbels je bio čisti amater u propagandi i lažima u usporedbi sa srpskom televizijom, pomislio sam u sebi. Svašta smo komentirali, ali svima je bilo vrlo teško.

Dok sam bio na straži u dvorcu, znao sam promatrati kamione kako prometuju preko mosta u Bačku Palanku u Srbiji. Sedmog svibnja 1991. godine JNA je zauzela most “25. maj” između Iloka i Bačke Palanke i držala ge jakim snagama pod stalnim nadzorom, pa je od tada nadzirala i dio Iloka oko tog mosta prema naselju Neštin u Srbiji. Sjetio sam se da su nam suborci pričali kako je 8. srpnja 1991. godine

Zoltan Hadrava, pripadnik 3. bojne "Pionirac", nakon višekratnih oružanih provokacija jugovojske, pokušao trima tenkovima prijeći iločki most, kada je RPG-om pogodio i uništio prvi tenk u Domovinskom ratu. Taj tenk slovi kao prvi uništeni neprijateljski tenk u Domovinskom ratu. Zbog toga čina smijenjen je zapovjednik obrane Iloka Damir Šimunić, koji je u to vrijeme bio i zamjenik zapovjednika 3. bojne “Pionirac”. Nakon toga neprjatelj je topnički i zrakoplovima djelovali po Iloku i uspjeli zauzeti Principovac.

Dok sam bio na straži, suborci su mi pričali kako su to kamioni s opremom i žitom opljačkanima u Hrvatskoj na putu u Srbiju. Znali smo nabrojiti po dvjesto tegljača s prikolicama ili običnih kamiona na dan. Vukli su ih, jadni, kao mravi. Radišan narod, pomislio sam.

Kako su oni bili jadni u toj “Jugi”. Za ne povjerovati je da nisu razvijeniji od Švicarske, a tako radišni. Valjda će im biti bolje kad budu sami i samostalni sa svim tim opljačkanim strojevima i kućnim aparatima iz naših kuća. Pa kad im dođu u Srbiju svi ti direktori, šefovi, načelnici iz ostalih dijelova bivše “Juge”, bit će valjda velesila. Onako radišni, još s toliko pameti, neće im “bre biti ravnih u celom svetu”. A kakav će mir imati kad im dođu svi ovi “milicajci”, “podoficiri” i “oficiri” koji trenutno razaraju i uništavaju po Hrvatskoj. Ma ima da im bude raj na zemlji. Neka im, bilo im dosta i sebe samih!

Nešto prije odlaska u prvu akciju, skupina na čelu s Vlatkom otišla je u Vukovar po tajne nazive naše postrojbe za radiovezu. U Vukovar su tijekom noći otišli Vlatko, Ilija, glavni vezist Stjepan Prelec i još neki od osiguranja.

U Vukovar su putovali smjerom Ilok - Šarengrad - Opatovac - Ilača - Nijemci - Otok - Privlaka - Vinkovci - Nuštar - Bogdanovci i Vukovar. U Vukovaru su otišli u Nikad spominjani zapovjedništvu obrane grada. Nekako su pronašli zapovjedništvo i kad je Vlatko ušao u neki podrum po tajne nazive, kod jednog stola na kojem su bili zemljovidi zamijetio je Dedakovića kako sjedi i jede narezak.

Dedaković je primijetio da je netko nepoznati njemu ušao u prostoriju, počeo frkati brkove i upitao: “Što je, borci?” Vlatko mu je odgovorio da je došao iz Iloka po tajne nazive za 2. sektor.

Ponudio mu je da prezalogaji s njim i pitao ga kako je u Iloku, je li sve u redu?

Vlatko je kratko popričao s njim jer su ga suborci čekali u kombiju. Nakon preuzimanja kuverte u kojoj su bili tajni nazivi, krenuli su natrag istim putem prema Iloku. Tijekom vožnje Prelec je priupitao Vlatka što ima u zapovjedništvu.

Vlatko mu je odgovorio kako je dobio zapovijed da tajni nazivi, koje mu je dao, ne smiju pasti u neprijateljske ruke. I dodao kako je dobio izričitu zapovijed da mora ubiti svakog tko ima te tajne nazive prije nego što padnu u neprijateljske ruke.

Nakon toga Prelec je uzeo dalekozor i gledao kroz nj cijeli put. Možda je pazio da ne naiđemo na neprijateljsku zasjedu. Toliko je dugo gledao kroz dalekozor da je koža na njemu počela puštati boju, pa je izgledao kao da ima naočale.

U Ilok su se vratili bez problema.

Prema tajnim nazivima, naša taktička skupina svakih je dvadeset sati morala mijenjati borbeni naziv. I tako smo idućih dana koristili nazive: “Kos 2”, “Kos 1”, “Tigar 1”, “Tigar 2”, “Tigar 3” itd.

Zapovjednici naše taktičke skupine neformalno su se preko radioveze znali zvati “Baske”, “Crni” i “Treći”.

Komentari (28)

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6