Šestoga listopada 1991. godine navečer čuo sam kako je u Iloku više od dvije tisuće žena otišlo prema mostu prosvjedovati, tražeći mir. Kad sam to čuo, mislio sam da od toga neće biti ništa. Tako im samo dajemo do znanja kako smo nemoćni i u jadnom stanju. Nema smisla tužiti se onima koji nas ubijaju.

Na mostu su ih vojnici dočekali s uperenim puškama.

Žene su uspjele razgovarati s pukovnikom JNA Petrom Grahovcem i on im je rekao da će u Iloku biti mira kada građani predaju oružje i kad se razoružaju “zenge”.

Kako je neprijatelj malo pomalo osvajao naselja oko Iloka, tako je ubijao mještane nesrpske nacionalnosti. Budući da su ti mještani znali da u Iloku ima hrvatske policije i ZNG-a, oni koji su uspjeli pobjeći na vrijeme, došli su se skloniti u to naselje. Oni koji su došli i sklonili se kod rodbine, prijatelja ili kod sasvim nepoznatih ljudi, pričali su kakve su sve strahote proživjeli.

Prosvjed žena

Pri tome su počeli ubijati i civile, pa kad su ostali, a kod kojih još nisu došli, čuli dernjavu i jauke, počeli su bježati iz naselja u nepoznatom smjeru samo da sačuvaju živu glavu. I nakon tih lutanja neki su se izvukli i došli u Ilok.

Kad je neprijatelj iz naselja izvukao ljude, počeo bi pljačkati po kućama i iznositi vrijedan inventar u kamione.

Opljačkanu robu odvezli su u Srbiju. Zbog toga su u naselju veoma brzo zavladali strah i neizvjesnost.

Sve te priče mi vojnici veoma smo dobro čuli i bili još uvjereniji kako se borimo na dobroj strani, za našu stvar.

Bili smo svjesni da mi moramo prekinuti moderan način širenja “srpske kulture” na zapad, u Europu.

Međutim, kako su okolna naselja padala u neprijateljske ruke, tako se obruč oko Iloka sve više zatvarao. Ostala su svega dva naselja pod našim nadzorom - Šarengrad i Bapska.

Šarengrad je bio udaljen od Iloka samo šest kilometara.

Paralelno s cestom do Šarengrada tekao je Dunav, na kojem je bila granica između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije.

Kako smo se međusobno potpomagali, znali smo odlaziti u Šarengrad i tako nadzirati prometnicu. Nismo imali dovoljno snaga kako bismo postavili punktove uzduž te komunikacije. Jesmo li je tako nadzirali, bilo je upitno, jer kako je bila rana jesen, kada je priroda bila još zelena, a pokraj prometnica je tekla rijeka i s druge se strane nalazila druga država, u kojoj nikada nismo imali nadzor, cijenili smo kako će neprijatelj sigurno prije nego što krene u osvajanje ta dva naselja najprije blokirati tu komunikaciju i tek onda krenuti na pohod u naselja.

Samo nismo znali kada će se to dogoditi.

Do tada smo samo pažljivo prolazili tom cestom. I ja sam jednom imao tu zadaću. U naselju smo sreli skupinu ljudi koji su se šalili, kao da ne znaju za tešku situaciju u okolnim naseljima i kao da ih to ne brine. Više su se zezali na taj račun nego brinuli. Možda su se tako opuštali i nisu se brinuli što će se dogoditi. Mislili su da će se dogoditi nešto što se mora i tada će misliti o tome. Do tada su htjeli misliti kao da je sve normalo. Kao da oni rade i djeca idu u školu.

Oko naselja su iskopali dobre rovove koji su nam omogućavali da neko vrijeme možemo pružiti posljednji otpor. A onda tko će imati više sreće.

Otišli smo malo dalje i kod druge skupine ljudi primijetio sam da su zabrinuti. Pričali su o svojoj sudbini. Kako da se izvuku iz tog pakla i nisu mogli vjerovati da se im to događa.

U tom naselju isto se tako skupilo dosta ljudi iz susjednih okupiranih naselja.

Nakon povratka stali smo kod prve skupine mještana. U daljini su se dobro čule detonacije i puškaranje oko Vukovara, a njih kao da se to ne tiče.

Jednom mještaninu postavio sam pitanje: “Bog, stari, jel dosadno.”

On mi je na to odgovorio: “Bolje da je dosadno nego da je teško.”

Bili su hladni kao da su na ribičiji, a ribe ne grizu. Među njima bila su neka braća Župan i neki Pop. Pop je zbijao šale na svoj i račun cjelokupne situacije. Inače se volio šaliti.

Tada je malo popio, stao ispred nas i počeo pozirati kao bilder te galamiti: “Jeb… ćemo im mamicu ovdje u Šarengradu. Tu će polomiti zube.” Podigao je desnu ruku i počeo pokazivati mišiće. Na to su se ljudi počeli glasno smijati. Bio je mršav pa su ti mišići izgledali kao kost i koža.

Jedan od braće Župan dade mu ocjenu: “Razvijen ko srpska industrija.”

Na to su se ljudi razvalili od smijanja kao u kazalištu.

Pop se ne predaje. Počeo se derati i psovati na njega.

Tražio je da i on pokaže svoje mišiće. I tako su oni nastavili provoditi vrijeme. Bez obzira na to što su bili naoružani svim i svačim. Imao sam osjećaj kao da su željni borbe. Koliko sam se puta poslije upitao jesu li oni uopće znali što se događalo u njihovoj okolici. Neprijatelj je ubijao i masakrirao njihove susjede, pljačkao i palio im naselja. Ili su jednostavno i oni pukli pa su tješili sebe i svoje sumještane i borili se sa strahom. Ako su se uopće i bojali.

Nakon toga vratili smo se u Ilok.

I u Iloku su se događale slične stvari. Ljudi su se sve više brinuli za svoj život i budućnost. Nitko nije znao što neprijatelj sprema. I naši su ljudi bili napetiji, razdražljivi.

Umorni od borbi i zadaća, a već smo bili svjesni da nas nitko od naših neće moći zamijeniti.

Jednom tako slučajno sam se zatekao na jednom punktu.

Na punktu je bio miješan sastav. Zamalo da nije došlo do međusobna puškaranja. Na tom punktu skupilo se podosta mjesne policije i mještana i htjeli su razoružati moje suborce iz “Pionirca”. Oni se nisu dali razoružati i tražili su da na punkt dođe netko od naših zapovjednika. Kako smo u to vrijeme na punktove već odlazili u civilnoj odjeći, neprimjetno sam se približio prvom mjesnom policajcu. Bio je leđima naslonjen na zid. Kako nisam imao “đorđa” uza se, uzeo sam pištolj i cijev mu naslonio na vrat i rekao: “Pssssst, ne galami i ne viči! Bilo što da se dogodi vi ste moji.”

Srećom, nije se pomaknuo. Mislim da se od straha ukočio. I tako smo čekali našeg zapovjednika.

Nakon nekog vremena do našeg punkta došao je Ilija.

Kad su mu naši objasnili što su im oni htjeli učiniti tražio je da se smire i rekao kao će on to riješiti s njihovim zapovjednikom.

Pokupio je naše suborce i otišli su najprije u policijsku postaju riješiti nesporazum, a poslije ih je odveo u bazu.

Sukob je izbio ni zbog čega. Izgleda da su ih neizvjesnost, umor i možda alkohol natjerali da sumnjaju jedni u druge, iako sumnje nije trebalo biti jer svi su se oni već dobro upoznali kad su se susretali na straži i već bili zajedno u nekim akcijama.

Kada su otišli, taj me policajac pitao bih li imao hrabrosti pucati u njega. Hladnokrvno sam mu odgovorio da bih. I dodao kako su to moji prijatelji koji su spremni poginuti za mene, a isto tako i ja za njih. Smatram da su časno i pošteno došli služiti u ZNG i da su za ideale o samostalnoj Hrvatskoj spremni poginuti pa makar im na tom putu stali i neki Hrvati.

Nakon toga on se zamislio i neko vrijeme šutio. Primijetio sam njegovu zabrinutost i da bih to nepovjerenje skinuo s njegovih misli pozvao sam ga na piće. On je pristao i nakon toga smo otišli na piće i dobro se sprijateljili.

Poslije pogibije Miroslava Gudelja - Migija i Duška Lovrića te teškog ranjavanja Vlatka i njegove predaje neprijateljskim snagama, uz neizvjesnost koja je vladala u Iloku nakon što je samo on ostao pod nadzorom hrvatskih

snaga na tom dijelu istočne Slavonije, osjećao sam se nekako tmurno i napušteno. Puno slika i događaja vrtilo mi se po glavi.

Zbog cjelokupne situacije dobili smo zapovijed da se razmjestimo po privatnim kućama koje su bile najbliže punktovima na kojima smo s mještanima davali straže i time držali položaje. No i dalje smo morali uvijek biti spremni za akcije. S mještanima nije bilo problema jer smo se do tada uglavnom svi poznavali. A kako su mještani Iloka bili dobri prema nama, nije bilo problema sa smještajem.

I tako sam ja s Markom Džambom i Selimom Čauševićem bio smješten u jednoj kući pokraj puta koji vodi prema Principovcu. Na tom smo mjestu obilazili položaje kako bi nas ostali suborci vidjeli. Tim ljudima na susjednim položajima puno je značilo što su znali da smo im mi susjedi U slučaju neprijateljskog napada mogli su se osloniti na nas.

Kako se u naselje povuklo pučanstvu iz ostalih okupiranih naselja, grad Ilok postao je odjednom prenapučen.

Bojali smo se da neprijatelj ne počne topnički djelovati po naselju jer bi tada nastao pokolj.

Neprijatelj se znao na položajima na ulazu u Ilok napiti i namjerno ispaliti koji rafal po naselju. Nakon toga uopće se nisu skrivali, već su iznimno uočljivo šetali po svojim punktovima.

Sjećam se kako su nam zapovjednici zapovjedili da ni po koju cijenu ne smijemo odgovarati na provokacije jer oni to

i čekaju kako bi nas topnički “poklopili”. Jednostavno im nismo smjeli dati povod za takvo što. Bilo je previše civila u naselju.

Tada sam znao uzeti austrijski snajper SSG i promatrati neprijateljske vojnike na njihovim položajima. Toliko su nam bili blizu da sam mogao vidjeti kakve zube imaju. Jedan od njih imao je zube “na parove razbroj.”

Da su nam dopustili da slobodno djelujemo po njima, siguran sam da bi snajper SSG mnogima od njih napravio zube “na parove razbroj”.

Mislio sam u sebi kako ti vojnici napadaju Vukovar i ostale gradove i u tim napadima puno naših branitelja sigurno i ne vidi neprijatelja jer po njima padaju samo granate.

A ja ih ovdje veoma dobro vidim, no ne smijem djelovati zbog civila. Koji je to bio apsurd.

Od muke sam znao baciti snajper, uzeti “đorđa” i razmišljati kako bi neprijatelj “plesao” da smije “đorđe” svirati i biti dirigent.

Desetoga listopada 1991. godine rano ujutro neprijatelj je zauzeo Lovas. Prije nego što je neprijatelj ušao u naselje neki mještani Lovasa uspjeli su pobjeći i skloniti se u Ilok. U Iloku su pričali kako u naselje nije došao “njihov” kapetan koji im je “garantirao bezbednost”, već neka pričuvna postrojba pod nazivom “Dušan Silni”. Prema dogovoru nju nije dočekao “klizni štab” Lovasa. Netko im je dojavio za napad i na vrijeme su se sklonili na sigurno.

U Iloku su preživjeli mještani Lovasa pričali kako ih je neprijatelj napao samo pješaštvom i to sa sjevera. Tenkove nisu upotrebljavali. U naselju je ostalo neinformiranih pedesetak naoružanih mještana. Većina njih bila je s lovačkim puškama. Predstavnici naselja u Općini su ostavili videokazete s osnivačke skupštine HDZ-a i popis članova HDZ-a te drugu dokumentaciju koja je govorila o obrambenim aktivnostima pojedinaca u tom naselju.

Na sam dan napada hrvatski građani srpske nacionalnosti mještani Lovske na svojim ulaznim vratima u dvorišta stavili su bijele plahte. Bio je to znak raspoznavanja da je to imovina Srba i da tu žive. Tako neprijatelj nije dirao te mještane.

Neprijatelj je u naselje ušao bez otpora. Nitko nije branio naselje. Branitelji nisu znali za napad, a kad su rano ujutro vidjeli kojim snagama neprijatelj napreduje u naselje, odlučili su ne pružiti otpor. Tijekom ulaska neprijatelja u naselje neki muški mještani sklonili su se u obližnje šume i tamo čekali razvoj situacije. Očekivali su da će u naselje ući “njihov” kapetan i da će predaja naselja proći bez prolijevanja krvi.

Potom su neke mještane, njih dvadesetak, zatvorili u podrum zgrade Općine i tamo ih držali i ispitivali.

Nakon toga u naselju su bili europski promatrači koji su se zainteresirali postupa li se prema zarobljenicima po Ženevskim konvencijama.

Kad su pitali mještane postupa li se prema njima protivno  Ženevskim konvencijama, mještani nisu ništa odgovarali ili su odgovarali u korist neprijatelja. Bili su prisiljeni tako odgovarati jer neprijatelj nije dopustio da predstavnici europske zajednice na samo razgovaraju s mještanima.

Razgovarali su pred neprijateljem koji je u mještane imao upereno oružje i cijelo vrijeme slušao što su mještani odgovarali.

Promatrači su u Lovasu bili samo jedan dan i nakon toga su se povukli u Ilok.

Potom su svi Hrvati na rukavima nosili obješene vrpce bijele boje, kao znak raspoznavanja. Bilo im je rečeno da će oni Hrvati koji budu uhvaćeni kako ne nose bijelu vrpcu biti ubijeni.

Kako se prvih nekoliko dana nije ništa loše dogodilo mještanima, iz okolnih šuma povukli su se ostali muški mještani. Nakon toga pozvali su sve muške mještane da se skupe u središtu naselja. Kad su se skupili, odveli su ih u hangar poljoprivredne zadruge “Lovas” i tamo ih zatvorili.

Bilo ih je oko dvjestotinjak.

Prilikom hodanja do hangara izdvojili su osam mještana, upucali ih i bacili u jarak pokraj ceste. Čim su došli u hangar, počela su mučenja.

Onaj tko bi tražio da ode na toalet, odveli bi i pretukli na mrtvo ime.

Neki je mještanin rekao: “Nemojte mene, ja sam Srbin.”

Nisu se obazirali, i njega su pretukli.

Drugi je rekao: “Moja je žena Srpkinja.”

Na to je jedan od njih odgovorio: “O, mamu ti jeb…, ti jeb… našu naciju.”

Ubili su Boga u njemu, koliko su ga tukli.

Sljedećih dana neprijatelj se nastavio iživljavati nad civilima. Jednu su noć onih dvadesetak mještana koje su držali zatvorene u podrumu zgrade Općine izvukli van i jednog po jednog ubijali po cijelom naselju. U dvorištima, garažama, kućama, na ulici, u podrumima, poljima, pa čak su ih odveli i u kapelicu Svetog Florijana na groblje i tamo ih upucali. Osim njih, tih prvih dana ubili su i jedanaest žena, djece i staraca.

Mučili su ih elektrošokovina, ranjavali su ih noževima, bušilicom su im bušili rupe po nogama. Nakon što bi im napravili takve otvorene rane, na njih bi stavljali sol. Bilo je i vađenja zuba. Nakon toga “redovne” batinjanja “pendrecima”, šipkama, kabelima, šakama bila su nekako najlakša. Bitno je bilo samo da se nakon toga nekako ipak ostane živ.

Osim tog brutalnog iživljavanja nad Hrvatima, neprijatelj je idućih dana prisvojio gotovu svu imovinu koju su Hrvati, mještani stjecali naraštajima. U naselju je potpuno uništena 261 obiteljska kuća, dok su ostale oštećene. U središtu Lovasa nakon okupacije srušili su četiri obiteljske kuće i na tom privatnom imanju sagradili pravoslavnu crkvu, koja nikada u povijesti nije bila u naselju. Za to su vrijeme katoličku crkvu Svetog Mihovila, staru oko 250 godina, zapalili i potpuno devastirali.

Osamnaestoga listopada, čim je svanulo, u hangar su ušli pripadnici postrojbe “Dušan Silni”: zapovjednik, neki Dragan Vasiljević - Kapetan Dragan, njegov zamjenik Ljubo, Nikola Zemunac, Pljoka (imao je naočale), Petronije (Crnogorac), Kosta (tjelesni čuvar), Ljuban Devetak, Milan Vorkapić - Trnda, Obrad Tepavac, Zoran Tepavac i drugi.

Neke od njih mještani su prepoznali kao svoje “komšije” iz naselja.

Pretežno su bili visoki i jaki te dobro obučeni i naoružani.

Bili su to neki njihovi specijalci.

Nikola Zemunac počeo je pucati pištoljem nasumce po zarobljenicima u hangaru. Bio je to znak da se krene.

Počeli su ih tući svim i svačim: od običnih palica, komada drva, do metalnih šipki i sličnih predmeta.

Nastala je vika i galama. Mještani su urlali od bolova i nemoći Zemunac je u pucnjavi ranio Kraljevića - Kikija i još jednog mještanina. Potom ih je Petronije ubadao nožem u debelo meso.

Nakon dobrih pola sata mlaćenja, prestali su ih tući.

Potom je Petronije tražio da izvade sav novac koji drže u džepovima i stave ga na jednu hrpu. Kad su to mještani učinili, Petronije je uzeo novac.

Potom su zapovjedili da izađu iz hangara. Kad su izašli, dobili su novu zapovijed. Izdvojili su pedeset i jednog mještanina, oni su ubrzo formirali kolonu i krenuli.

U koloni, oni koji su bili premlaćeni oslonili su se na one koji su bili malo manje izmlaćeni i koji su mogli hodati. Teže ozlijeđeni ostali su u hangarima i njihova je sudbina nakon toga nepoznata.

Izišli su prema izlazu iz naselja prema Tovarniku. Hodali su tako dva kilometra. Boško Bodanac rekao je kako više ne može hodati. Bio je jako pretučen i nije mogao hodati od bolova. U hangaru su ga tukli nekim velikim specijalnim ključem za kombajne.

Bez puno razmišljanja izdvojili su ga iz kolone. Stajao je pokraj kanala uz cestu.

Ispucali su nekoliko metaka u njega iz pištolja.

Kad se strovalio u kanal, ostavili su ga u jarku. I nastavili ih dalje tjerati prema izlazu iz naselja.

Nešto poslije ista je sudbina snašla jednog starog mještanina Lovasa.

Zaustavili su ih na livadi na kojoj je rasla djetelina. To je bilo zemljište poljoprivredne zadruge. Na tom su im mjestu zapovjedili da se rasporede u strelice i prime jedni druge za ruke.

Potom su im zapovjedili da zovu svoje mještanine po šumama i poljima da se predaju. Neko su vrijeme vikali i kad se nitko nije javio niti došao, zapovjedili su im da krenu naprijed i mašu nogama kao da kose.

Za to vrijeme skupina neprijateljskih vojnika zalegla je na zemlju iza njih, namjestila “garonju”, puškostrojnice, automatske puške pa čak i snajpere prema njima. Isto to učinila je druga skupina, desno od njih.

Nakon toga znali su što ih čeka.

Krenuli su naprijed.

U jednom trenutku Ivan Kraljević primijetio je napetu žicu u visini dvadesetak centimetara iznad zemlje i rekao ostalima. Svi su stali i ispred sebe primijetili minsko polje sa svim vrstama protupješačkih mina.

Potom se jedan četnik približio Ivanu da vidi o čemu se radi. Kad se približio skroz do žice, Kraljević se bacio na žicu i aktivirao protupješačku minu.

Čim je mina eksplodirala, te dvije neprijateljske skupine koje su zalegle na zemlju iza i desno od njih, počele su pucati po njima.

Nastala je kanonada. Ljudi su padali kao čunjevi pri kuglanju. Počeli su stenjati od bolova i jaukati od nemoći.

Neki nisu ništa stigli reći. Bili su mrtvi.

Četnici su pucali tako dugo dok svatko nije ispraznio po jedan okvir. Neki su uspjeli promijeniti i drugi okvir.

U tom trenutku naišlo je vojno terensko vozilo iz kojeg je izašao neki kapetan vojne policije i pitao što to rade.

Na to mu je netko od četnika odgovorio kako su minsko polje napravili ustaše i da im oni nisu htjeli reći gdje su mine.

Na to im je kapetan odgovorio: “Nemojte sra.., to smo mi jučer napravili.”

Potom im je zapovjedio da mještane koji su čitavi vrate u hangar, a da se onima koji su ranjeni pruži liječnička pomoć.

Poslušali su ga.

Digli su se oni koji su se mogli dići i krenuli hodati prema naselju. Na livadi je ostao nepomično ležati dvadeset i jedan muški mještanina Lovasa, a četrnaest ih je bilo ranjenih.

U središtu naselja rekli su im da odu svojim kućama. Oni koji su bili ranjeni i otišli nakon toga kući, naknadno su zatražili liječničku pomoć. U ambulanti su ih držali tako ranjene ne pružajući im pomoć. Mnogi su jednostavno iskrvarili i umrli nakon dva dana. One kojima su pomogli, nakon toga su poslali na liječenje u SR Jugoslaviju, a poslije toga u logore.

Drugi su su preostali muški mještani morali kupiti mrtve po naselju i pokopavati ih.

Dok su kupili mrtve po naselju i stavljali ih u jedan kamion, mještanin Milan Vorkapić, koji je bio u pričuvnom sastavu JNA, rekao je da bi taj kamion trebali spaliti kako ne bi bilo dokaza.

Na to mu je kapetan vojne policije rekao kako kod groblja bager kopa jame za te leševe i da ih tamo odvezu.

Do tada je bager već iskopao dvije paralelne jame. Kako je bilo puno mrtvih, ubrzo su napunili prvi red u prvoj jami.

Netko od preživjelih pitao je mogu li ostale postaviti jednog pokraj drugog u drugu jamu. U tim jamama i okolnim pojedinačnim grobovima zakopali su ukupno šezdeset i osam mještana Lovasa.

Na to im je mještanin Lovasa Šima Peić, koji je isto tako bio u njihovu pričuvnom sastavu i čuvao ih, rekao da ne može jer je to jama za njih. Nitko više nije ništa pitao.

Drugi dan jedan njihov zapovjednik iz postrojbe “Dušan Silni” rekao je kako on nije došao iz Vojvodine u Hrvatsku ubijati civile, već je došao boriti se kako bi spasio “srpsku nejač”. Prije nego što je poveo svoje ljude i otišao natrag u

Vojvodinu, rekao je da ovdje svaka kuća ima kombajn i da je naselje bogatije nego njegovo. Nije znao tko je tu ugrožen.

Kako je bilo hrvatskih građana srpske nacionalnosti u naselju tako su oni kad je četnička jedinica “Dušan Silni” ušla u naselje počeli sami tražiti i pokazivati svoje sumještane koji su držali lokalne straže po naselju. Nažalost, bilo je i Hrvata koji su im u tome pomagali. Za mještane Lovasa srpske nacionalnosti nekako mi je bilo logično da će učiniti takvo što, ali da će se njima priključiti neki Hrvati, to mi nikako nije bilo jasno. Što im je to trebalo? Je li od straha da i njih ne ubiju pa da se krug svede samo na one Hrvate koji su istinski radili na osamostaljenju Hrvatske ili su previše zavoljeli bivšu “Jugu” pa im je bilo žao što odlazi u povijest?

To mi samo daje naslutiti da su ti ljudi i tijekom Domovinskog rata surađivali s neprijateljem. I postavlja se pitanje? A što je danas?

Bilo mi je žao tih ljudi, zbog nekoliko “glupih” ljudi stradalo je puno civila. Mislio sam si kako su pojedini Hrvati naivni i nasjedaju na obećanja.

Nakon nekoliko dana premjestili smo se u jednu bogatu kuću u kojoj je živjela obitelj Paponja. Iz te obitelji na straži su bila i dva sina. Jedan se zvao Davor - Braco i imao je jednu kraću nogu, a drugi sin zvao se Željko - Crni. Njihov

se otac poslije 2. svjetskog rata u Ilok doselio iz Hercegovine. Nas su primili kao svoju djecu. Mogu reći da se naš boravak s vremenom pretvorio ne samo u prijateljstvo već i u ljubav kao prema nekom bližnjem svom.

Njihov otac Mirko često je pričao s nama do kasno u noć.

Katkad nam je pričao o vinogradima, kako se u njima radi i kako se na njima može i zaraditi. Kako nam je pričao, znao je i zaplakati i reći: “S vrećicom sam s kamenja došo, sve poštenim radom steko, sada ponovno s vrećicom pod stare dane bježati. Kuda? Dolje nas ubijali, tu proganjaju. Ima li tome kraja?!”

Žalosno mi je bilo tog čovjeka slušati i gledati. Kad nam je pokazao dlanove, a oni tvrdi i hrapavi kao asfalt. Bio je pogrbljen i imao je bore po licu. Znaš da je propatio u životu, da ti srce pukne.

Nisam se mogao suzdržati i suze su mi krenule niz lice.

Pokušao sam ih skriti, no nisam mogao. Njegove su me riječi često tjerale na razmišljanje. Slušam ga i mislim u sebi da ova naša borba neće biti uzaludna. Pobijedit ćemo ih i imati svoju državu. Ali za svako dobro trebamo se najprije napatiti i žrtvovati. Kad smo pristupili ZNG-a, znali smo da nam neće biti lako i da ćemo se vrlo teško, suprotstaviti takvoj sili, za koju su govorili da je treća velesila po oružju u Europi. Bili smo spremni dati svoj život, ostati invalidi i patiti se dokle god treba samo da jednog dana Hrvati postanu slobodni na ovome svijetu. Da imamo svoju državu u kojoj će svi građani biti slobodni bez obzira na vjeroispovijest i različite poglede na život. Da biramo svoje vodstvo, a ne da nam stranci postavljaju svoje ljude ili naše poltrone samo da bi nas i dalje ekonomski iskorištavali i pljačkali. Da možemo slobodno pjevati “Vilu Velebita” ili “Zdravo Djevo, kraljice Hrvata”, a da nakon toga ne završimo u zatvoru.

U uspjeh borbe nismo sumnjali. Možemo mi zaglaviti do grla, ali zato drugi neće.

Znali smo imati trenutke slabosti zbog tadašnje situacije.

Ali čovjek ne bi bio čovjek kad ne bi imao i psihu. Inače bi bio robot. Svačija je psiha drugačija.

Poslije zaustavljanja šidske kolone u Ilači i nakon ranjavanja Vlatka, bio sam neka druga osoba. Rekao bih kao duh u odijelu. Trebalo me je nešto dobro drmnuti pa da dođem k sebi. Ali što da me drmne, nisam znao. Tako sam jednom držao položaj kod Lovke, na izlazu iz Iloka prema Šarengradu. Najbliže su mi bili Mijić i Milas. Preko njih sam dobivao sve informacije.

Od neizvjesnosti i muke na položajima znao sam popiti i u tome nisam imao granicu. Događalo se da se tako napijem

da nisam znao za sebe. Nakon toga zaspao bih da me ni top ne bi mogao probuditi.

Jedno predvečerje, kad smo se vratili sa straže Selim i ja, presvukli smo se i namjeravali se malo zabaviti u gradu. Do središta grada stali smo u nekoliko lokala i popili neka pića.

Kad smo išli dalje, u jednom dvorištu vidjeli smo da se skupilo podosta mještana, i da neka žena plače pokraj čovjeka koji leži i grči se. Pod njim je sva krvava deka. Pitali smo mještane što se dogodilo.

Odgovorili su nam da je neki njihov mještanin minirao frezu ili neki mali traktor i kad je sve montirao, iskušao je kako to funkcionira. Eksploziv je spojio s upaljačem potezne pješačke mine ili nekim sličnim upaljačem. Zatim je eksploziv namjestio ispod sjedala. I kad je bio gotov, sjeo je na sjedalo namjeravajući provjeriti kako će to funkcionirati.

Čim je sjeo, dogodila se eksplozija. U njoj je raznesen po cijelom dvorištu, a njegov je partner koji je to promatrao, izranjavan. Jedan geler pogodio ga je u grlo. I on je odmah poslije toga ipak umro, ali je barem znao da mina radi, dok onaj prvi, nakon što je aktivirao minu, nije imao vremena misliti. Kod mene bi rekli: Razbaškario se čovjek, baška ruka, baška noga. Ima ga po cijelom dvorištu.

Ne znam je li to tužno ili smiješno ili možda oboje.

Svašta čovjek u ratu može doživjeti.

Dvanaestoga listopada 1991. godine zapovjednici su nam kazali kako je višenacionalna komisija Gradske skupštine Iloka, nakon višednevnih pregovora s predstavnicima novosadskog i beogradskog korpusa JNA u Bačkoj Palanci i Šidu, danas na sjednici odlučila da se o ultimatomu izjasne građani na referendumu.

Razlog referenduma bio je taj što su političke strukture Iloka i okolnih okupiranih naselja htjele doznati mišljenje stanovništva o zajedničkom iseljenju u slučaju predaje oružja.

Posljednjih nekoliko dana naši su politički predstavnici u nekoliko navrata, čak i bez znanja naših zapovjednika, pregovarali s predstavnicima JNA. U to vrijeme JNA je stvarala snažan pritisak da predamo oružje i da se omogući ulazak njihovih postrojbi u grad. Nakon ulaska zahtijevali su pretragu građana i objekta.

Trinaestoga listopada 1991. godine održan je referendum mještana Iloka i prognanika iz okolnih okupiranih naselja.

Na referendumu se o prvom pitanju, o predaji oružja i potpisivanju sporazuma s JNA, 71% građana izjasnilo protiv predaje oružja i potpisivanja takva sporazuma. O drugom referendumskom pitanju, o zajedničkom iseljenju u slučaju ulaska JNA u grad, 73% građana izjasnilo se za progonstvo umjesto života pod tuđinskom vlašću.

Četrnaestoga listopada 1991. godine u Šidu u nazočnosti generala JNA Dragoljuba Aranđelovića i predstavnika Europske misije Hugha Cunninghama i Petera Kyipra sastavljen je ultimativan Sporazum o uvjetima progonstva stanovnika Iloka i susjednih mjesta. Tekst “sporazuma“ glasi: Vojna komanda jedinice JNA u Šidu koju zastupa general -major Dragoljub Arandjelović i ovlašteni predstavnici naseljenih mjesta Iloka, Šarengrada, Bapske koje predstavljaju: Mršić Ivan, gradonačelnik Iloka, Brletić Mate, zapovjednik policijske stanice u Iloku, Kraljević Stipan, predsjednik komisije za pregovore, uz prisustvo predstavnika Misije Evropske zajednice Hugha Cunninghama i Petera Kypra, dana 14. listopada 1991. godine u Šidu zaključili su:

SPORAZUM

Članak 1.

Na osnovu zahteva gradjana Iloka, Bapske i Šarengrada, a posle završenog referenduma omogućava se svim gradjanima ovih naseljenih mesta kao izbjeglicama koji su se zatekli u ovim mestima, da se mogu iseliti ukoliko to žele sa članovima svojih porodica.

Članak 2.

Obaveza je svih gradjana da pre iselenja i to neposredno pre formiranja konvoja, predaju svoje naoružanje i MES sa kojima raspolažu, ispred mosta “25. maj” i to u kući-radionici Ivana Zeca.

Predaja istog će se izvršiti jedinici JNA koja je stacionirana na mostu “25 maj” uz prisustvo organa MUP-a iz Iloka i članova Misije Evropske zajednice.

Članak 3.

Obavezuje se MUP i jedinice TO da odmah pristupe uklanjanju svih minsko-eksplozivnih i drugih prepreka koje su postavljene u napred navedenim naseljenim mjestima i da isto završe najkasnije do 17.10.1991. godine u 7,00 časova.

Članak 4.

U toku pripreme za iseljavanje i vreme trajanja iseljavanja obe strane, potpisnice Sporazuma, se obavezuju da obezbede potpuni mir, tj. zabrana dejstva i otvaranja vatre.

Članak 5.

Po izlasku gradjana iz napred naseljenih mesta, a pre formiranja konvoja, pripadnici JNA uz prisustvo organa MUP-a i članova Misije Evropske zajednice izvršiće pregled (pretres) svih objekata za koje se ukaže potreba.

Članak 6.

Pripadnici JNA obavezuju se da će obezbediti ličnu i imovinsku sigurnost gradjana koji ostaju u naseljenim mjestima kao i ostale imovine gradjana koji su živjeli u ovim naseljenim mestima.

Članak 7.

Obezbedjenje konvoja na pravcu njegovog kretanja vršiće predstavnici JNA i MUP-a iz Iloka. Organi MUP-a iz Iloka (njih oko 60) koji poseduju službeno oružje isto će zadržati kod sebe.

Članak 8.

Vreme prolaska konvoja je 17.10.1991. godine u 13,00 časova ispred mosta “25 maj” i kretaće se pravcem: Ilok - Principovac - Šid - Adaševci - Lipovac. Od Lipovca pa nadalje obezbedjenje konvoja preuzima MUP Hrvatske.

Članak 9.

Pre polaska konvoja organi Vojne policije sa organima MUP-a izvršiće detaljan pregled prevoznih sredstava kao i lica koja se ukrcavaju u ta vozila, kako ne bi došlo do ukrcavanja i prevoza oružja, municije i drugih eksplozivnih naprava i sredstava.

Članak 10.

Gradjani za koje postoji osnovana sumnja da su počinili neko krivično delo, ne mogu napuštati navedena naseljena mesta niti se ukrcavati u konvoj.

Svi predstavnici, odnosno pripadnici Zbora narodne garde moraju napustiti navedena naseljena mesta i uključiti se u konvoj, ukoliko nisu učinili neko krivično delo, i istima će se garantirati bezbednost, kao ostalim gradjanima.

PREDSTAVNIK PREDSTAVNIK GRADA ILOKA JNA

Tijekom diktiranja “sporazuma” JNA je ušla u Mohovo, Šarengrad i Bapsku.

Komentari (15)

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6