Za vrijeme domovinskog rata moji suborci u "gardi" bili su pretežito mladih godišta. Bili su neženjeni i bez ikakvih obiteljskih obaveza. Rijetko tko je od mojih poznanika bio oženjen i imao djecu, svoj stan ili kuću. Svoje slobodno vrijeme provodili su tamo gdje su provodili svi ostali mladi ljudi u kafićima. Dužina boravka u tim kafićima ovisila je samo u jednome, a to je bilo debljina novčanika. Kako garda nikad nije bila dovoljno plaćena za svoj posao tako su se novčanici veoma brzo topili počevši od računa iz prijašnjeg mjeseca, tekućeg mjeseca i ubrzo novog zaduživanja.

Vlasnicima lokala je početno odgovaralo. A pogotovo oni vlasnici lokala koji su bili smješteni u blizini vojarni. Dok je garda trošila svoja mjesečna primanja bilo je dobro. Međutim već nakon nekoliko mjeseca ta ljubav je polako početi pucati. Naši zapovjednici u ovom slučaju nisu mogli ništa poduzimati sve tako dugo dok garda nije počela stvarati problema u stilu tučnjave ili sličnih nereda. To što su vlasnici u početku i nagovarali gardu da mogu piti na veresiju, isto tako je to kasnije prešlo da je garda uvjeravala vlasnike da će podmiriti račune slijedeći put tu se pravno gledajući zapovjednici nisu mogli mještani. Ali opet na neposredan način mogli su utjecati i sprječavati takve događaje. Kako je to na kraju završavalo bilo je svakojakih priča.

Nakon domovinskog rata odnos neoženjeni i oženjeni se skroz promijenio. Sada je bilo rijetko onih koji nisu bili oženjeni te imali djecu, ali na žalost samo mali broj se uspio skučiti u svojim stanovima ili kućama i to uglavnom kod svojih roditelja ili punaca ili punica. Takvi su bili sretnici. Dobar dio garde je već dobio na korištenje vojne stanove. Na koji način to sada ne bih iznosio. To je neka sasvim druga priča.

No, svima je bilo zajedničko to što se teško zarađeni novac morao namjenski trošiti u obitelji. Više nije bilo mogućnosti za tako česte izlaske u kafiće. I tako su neki uzimali kredite za smještaj, drugi za aute ili itd. Međutim, svi smo morali trošiti određeni dio novaca za osnovne životne potrebe kao što je hrana, odjeća i režije. Bez toga se nije moglo živjeti.

Kako smo tek nakon domovinskog rata počeli normalno živjeti i prilagođavati se normalnim obiteljskim životnim, bilo je to nešto neobično za nas. Među nama je bilo onih koji nisu mogli ili nisu htjeli postati zapovjednici u ratnim postrojbama. Osnovni razlog je bio taj što nisu htjeli imati neku odgovornost. Nisu htjeli odgovarati za nečije živote. Sve u svemu nisu trebali biti odgovorni ni za što osim za posao koji su dobili preko svojih nadređenih. Takvi pojedinci su se veoma teško snalazili u poslijeratnom vremenu.

Kako sam spomenuo da se i takav dobar dio suboraca oženio i iz toga je proizlazilo da htjeli ili ne htjeli sada su se morali brinuti za svoju obitelj. I tada su se odnosi promijenili. Ti i takvi su se našili u situaciji da više nisu sami i ne odlučuju samo o sebi. O toj odgovornosti, vjerujem da im je ona ljepša strana obitelji svaki dan govorila koje su njihove obaveze, ali vrlo rijetko i njihova prava.

Poznajem neke kojima je svaki dan bio isti. Ništa se nije mijenjalo. Nisu ništa htjeli promijeniti, jer su razmišljali kako to netko drugi mora promijeniti kako bi se i oni promijenili. Kod nekih su te nedoumice potencirale i veoma brzo natjerale da ih riješe, bile su to njihove supruge. One su tražile jedno, djeca drugo, a na poslu su se počele događati neke čudne stvari.

U tom cilju ispričat ću vam jedan događaj koji se dogodio u Privrednoj banci u podružnici "Oktogon" negdje neposredno nakon završetka domovinskog rata. U to vrijeme plaće se nisu dobivale odmah nakon završetka mjeseca, već negdje sredinom ili čak i krajem mjeseca. A kako su režije dolazile odmah na početku mjeseca, zaključno do sredine mjeseca, neki računi su ostali nepodmireni. Jer, novaca jednostavno nikad nije bilo dosta. Da smo i dobivali još veću plaću, novaca bi nam uvijek bilo premalo. Uvijek se moralo nešto kupiti. Uostalom to dobro znaju oni koji su se počeli kućiti tek nakon rata. Oni koji nisu imali ništa, a morali su kupiti od žlice, pelena, "fruteka" itd. Ti ljudi najbolje znaju što su sve morali proći. Život se im jednostavno promijenio za sto osamdeset stupnjeva. Mnogi su se u tom pogledu i potpuno promijenili.

Čim bi doznali da je bila plaća, mnogi bi nasrnuli u "Oktogon" po svoju plaću. Oni koji su radili u okolnim dućanima veoma dobro su znali kada vojska prima plaču. Oko "Oktogona" počeli bi se skupljati vojnici, ali i civili. Međutim svi ti civili, koji su dolazili u "Oktogon", ustvari su bili vojnici. U to vrijeme počelo se "prstom" pokazivati prema uniformiranim ljudima na ulici. Bio je to jedan od razloga da se na posao i s posla odlazi u civilnoj odjeći.

Zbog tih problema želio sam što prije uzeti novce iz banke, platiti neke zaostale račune, a ostatak novaca odnesti doma. Ulaskom u mali hodnik Privredne banke u "Oktogonu" primijetio sam da se u velikom hodniku unutar "Oktogona" stvorila poprilična gužva pred šalterima banke. Kad sam ušao u veliki hodnik primijetio sam da se kolona pred šalterima banke već nekoliko puta presavinula poput zmije, kako bi svi mogli stati u hodnik. Pokušao sam ne gledati kolonu. Nisam želio nikoga prepoznati.

Produžio sam izravno do šaltera. Planirao sam se prošvercati na temelju invalidnosti. Bez problema sam došao do šaltera. Kako je na šalteru baš u to vrijeme jedna osoba razgovarala sa djelatnicom banke, morao sam malo pričekati.

U koloni sam čuo kako su polako počeli gunđati u stilu: "Vidi ovoga. Što on misli. itd"

Negodovanje su počela biti sve jača i jača.

U jednom trenutku izvadio sam pripremljenu invalidsku iskaznicu iz džepa, podigao je te ju pokazao prema koloni.

U isti tren u zraku su se našle oko tridesetak invalidskih iskaznica.

Ostao sam bez riječi i nisam znao što bih tada uradio. Ubrzo je netko viknuo.

- Zeba, (slučajno uzeto ime) marš u red.

Okrenuo sam se ne bi li vidio tko me je to prepoznao. Bio je to moj cijenjeni zapovjednik Šime, koji je uredno čekao u redu.

Više nije bilo izbora. Pokupio sam se i posramljen stao na začelje kolone bez obzira što je u međuvremenu u banku iza mene ušlo barem desetak što vojnika što civila i stalo u red.

Komentari (28)

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6