Rano ujutro spremili smo se Levi, Švabo, Alan, Božo i otišli na zadatak. Sat vremena nakon našeg odlaska u bazu je došao Delta. U bazu je došao jer je mislio da ćemo na zadatak otići zajedno. Bio je to opet nesporazum.

Ovaj smo put odlučili prevesti se skroz do Gorogaša. Na tom je dijelu neprijatelj nadzirao dio puta i mogao ga je topnički pokriti. Srećom mi smo na tom dijelu vozili najviše što smo smjeli i izbjegli smo moguće iznenađenje. Ispod Gorogaša stigli smo oko pet sati ujutro.

Delte nije bilo na početnim pozicijama. Pokušao sam ih na radiovezu dozvati, ali ih nisam dobio. Nakon toga odlučio sam da ih ne čekamo jer je svaki znao svoju zadaću. Formirao sam kolonu i krenuli smo prema Ilijinu brdu.

Hodali smo kroz gustu šikaru i teško prohodan teren. Za sat  i pol stigli smo gotovo do vrha. Na tom je dijelu prestala šikara. Bili su tu i tamo neki grmovi, ali nedovoljni da se svi sklonimo iza njih. Tu sam ostavio Božu, Švabu, Alana i Peju, a sa sobom poveo Levija. Ova su se četvorica rasporedila i zauzela položaje da nas štite. Levi i ja krenuli smo na sami vrh.

Malo po malo i popeli smo se na vrh. Gore nije bilo nikoga. Ta se glavica nije mogla držati na samom vrhu jer je bio šiljast i gol. Nije imao nikakve šikare iza koje bi se mogao netko skriti i motriti položaje. Malo smo motrili i opet neprijatelja primijetili na Strmničkom brdu, ali na glavicama s lijeve strane nismo ih odmah uočili. Tada sam rekao Leviju da se malo niže glavice odmorimo i čekamo Deltu. Ona su se četvorica skupila i ostala na rubu šikare malo niže od nas i tu su čekali Deltu.

Da bismo iskoristili vrijeme, rekao sam Leviju da ću nešto pojesti. On je na to samo rekao da on nije gladan i da ide malo motriti. Uzeo je moj dalekozor i otišao. Nisam ni zamijetio da je kod mene ostavio svoju pušku. To sam primijetio tek kad sam uvelike počeo jesti. Nisam ni pogledao kamo je otišao motriti.

Odjednom čujem pucnjavu na vrhu glavice. Kako sam znao da Levi nema puške, znači da puca neprijatelj. Bacio sam hranu, uzeo svoju i njegovu pušku i krenuo prema vrhu.

Na samom sam se vrhu našao s Levijem. On je upravo dotrčao s druge strane glavice. Primijetio sam da šepa. Pitao sam ga što je bilo.

Odgovorio je: "Ništa."

Opet sam ga pitao: "Kako ništa?"

Tada mi je rekao da s vrha nije mogao dobro vidjeti jer mu sunce izravno tuče u oči i nije se mogao nigdje sakriti pa je odlučio prijeći na drugu stranu glavice u žbunje gdje je zauzeo položaj za motrenje. Motrio je dok nije ispred sebe ne više od sto metara primijetio neprijateljskog vojnika kako zauzima položaj, stavlja tromblon na pušku i okreće cijev prema njemu.

Shvatio je da hoće njega gađati.

Levi se tada digao i počeo trčati na moju stranu glavice. Neprijateljski je vojnik ispalio tromblon i počeo pucati po njemu, ali mu je Levi ipak uspio pobjeći. No u tom je trčanju ipak ozlijedio gležanj.

U međuvremenu su se ostali popeli na vrh glavice i htjeli nam pomoći. No pomoć nam nije trebala. Alana sam poslao da pomogne Leviju spustiti se na put i da tamo pričeka Deltu. Kad Delta stigne, da ga dovede na položaj. Božo je ostao sa mnom na glavici, a Švabo i Pejo su se vratili u šikaru.

Prije nego što su se spustili, rekao sam im da sada postoji mogućnost da neprijatelj otvori topničku paljbu po nama. U to ne vjerujem jer smo strahovito blizu jedni drugima i jednostavno ne žele riskirati. No postoji mogućnost da nas pješački napadnu.

Stoga sam njih dvojicu rasporedio ispod glavice, a ja i Božo smo ostali sami na vrhu glavice i motrili te čekali topnički ili pješački napad. Ubrzo je počeo topnički napad, ali dovoljno daleko od nas da se nismo morali bojati. Potom sam nazvao Gavrana 4 i navodio ga na Strmničko brdo.

Ubrzo su oni prestali topnički nas tući, potom sam i ja prestao navoditi naše topništvo. Mi smo i dalje nastavili čekati Deltu. I negdje oko petnaest sati stigao je Delta. Na položaj ih je doveo Alan. Kako sada više nije bilo smisla ići dalje, zamijenili su nas na glavici. U kratkim sam im crtama objasnio što nam se dogodilo i na što trebaju najviše pripaziti. Potom smo se spustili s glavice na put i odvezli se u Mokošicu na zasluženi odmor.

Od Gorogaša do raskrižja ispred Šćenica Bobana i Suše projurili smo da nas topnički ne pokriju. Prošli smo bez problema.

U bazu smo stigli oko dvadeset sati. Kad smo se vratili, Levija smo odvezli u stacionar. Dijagnoza je bila da je uganuo gležanj. Bit će nekoliko dana na bolovanju. Tada su se ostali izvidnici šalili na njegov račun: "Bolje je uganuti gležanj nego glavu."

Komentari (24)

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6