Prijepodne jedne zimske nedjelje 1991. godine jedan od moja dva prijatelja, današnja dva kuma, koja su se nalazila u gardi "Tigrovi" nazvali su me i rekli kako sada mogu doći i predati sve papire koje sam sakupio za prijem u gardu.

Ispalo je da su oni sve dogovorili, trebalo je samo doći i predati papire.

Nije mi preostalo ništa drugo. Navukao sam jaknu i otišao prema vojarni. Prije toga sam mami rekao da idem predati papire za gardu i da ću doći na ručak.

Mama nije ništa odgovorila, jer je znala da je to moja odluka koju mogu samo ja izmijeniti. Bilo kakvo nagovaranje ili odgovaranje ne bi imalo smisla te bi samo pogoršalo stanje u obitelji od kad sam najavio da ću otići u gardu.

Za nemanje od pola sata stigao sam u vojarnu u Senjaku. Straža na ulazu me uputila u zgradu u kojoj se odvijao prijem. Na prijemu je radila samo jedna djevojka.

Predao sam joj jednu kovertu u kojoj su bili svi dokumenti koje sam u proteklih tjedana sakupio.

Ona je veoma brzo pregledala sve papire i ustanovila da sam donio svu potrebnu dokumentaciju te dodala da sada mogu potpisati ugovor.

Mislio sam da će do potpisivanju ugovora proći još nekoliko dana, međutim djevojka mi ga je odmah ponudila, ako se slažem sa sadržajem ugovora da ga odmah potpišem ako se ne slažem, onda ne mogu pristupiti u zbor narodne garde.

Malo sam bio zbunjen, međutim kada sam malo bolje razmislio smatrao sam da je to možda najbolje. Pomislio sam da nakon potpisivanja ugovora i zaduživanja odore odem doma i malo se prošećem u kvartu od kafića do kafića. Pa neka škvadra vidi da sam i ja u gardi i to u "tigrovima".

Pročitao sam ugovor. Ugovor je bio kratak, svega dvije stranice od sedam članka. Na početku prve stranice u drugom članku pisalo je na što se ministarstvo obrane RH obvezuje, dok je u drugom dijelu te prve stranice u članku tri, pisalo o mojim obvezama. Na drugoj stranici na kraju ugovora pisalo je u kojem slučaju prestaju obveze iz ovog ugovora, u koliko je primjeraka sastavljen, kada stupa na snagu te tko je nadležan za rješavanje eventualnih sporova nastalih realizacijom ovog ugovora.

Pristao sam i počeo potpisivati ugovor. Nakon potpisivanja osam primjeraka Ugovora o prijemu u ZNG, koji nisam nikada dobio, "navodno" su se svih osam izgubila. Djevojka koja je radila na prijemu kazala mi je da je sve u redu i da mogu otići na ručak u vojarni, a nakon toga na zaduženje odore i oružja. Pokazala mi je gdje je restoran i gdje je skladište za zaduženje.

Odmah sam primijetio da bez obzira što je bila nedjelja u vojarni ima puno garde i da svako radi svoj posao. Morat ću se polako priviknuti na rad bez obzira koji je dan u tjednu.

Nakon dobrog ručka otišao sam na zaduženje odore i oružja.

Odmah pokraj restorana nalazilo se improvizirano skladište koje se nalazilo u jednom dijelu zgrade gdje su bile sobe za odmaranje.

Ušao sam u skladište i tamo zatekao skladištara koji je nešto listao po papirima i ne osvrćući se prema meni upitao: Što hoćeš!

Odgovorio sam da sam došao na zaduženje odore i oružja.

Na to me je opet priupitao da li sam potpisao ugovor.

Potvrdno sam odgovorio.

No ni to nije bilo dovoljno, već je odgovorio da nema odijelo i da dođem drugi dan.

Već sam bio na izlazu iz skladišta, kad je u skladište ušao jedan visoki i jak gardist i rekao da se on skida iz garde.

Na to mu je skladištar rekao da se odmah tu skine i da ostavi odoru za mene.

Nisam imao izbora. Uzeo sam tu uniformu, ali bez čizama. Čizmi nije bilo tako da sam bio prisiljen nositi svoje tenisice.

Zadužio sam i pušku.

Kako nisam služio redovni vojni rok, nisam bio na nikakvoj obuci, bio mi je to prvi kontakt sa oružjem.

Dok sam se zaduživao netko je došao po mene i odveo me u prostorije 1. satnije 1. bojne 1. A brigade ZNG "Tigrovi". Dobio sam jednu sobu, veoma prikladnu za odmor. Sobu sam dijelio sa još dvojicom gardista koji su u to vrijeme bili na terenu i nisu znali da će dijeliti sobu sa mnom.

Odložio sam sve na krevet a potom počeo oblačiti odoru. Odora mi je bila prljava i znojna te tako velika da bi još jedan gardista moje težine bez problema stao u hlače. No izbora nije bilo. Bila je to jedina odora i morao sam čekati da stigne koja nova garnitura da ju zamijenim za svoju konfekcijsku veličinu. Navukao sam odijelo pri tome sam ju na nekoliko mjesta podvukao da ne visi.

Potražio sam svojeg zapovjednika s namjerom da ga pitam da me ovakvog pusti doma. Međutim kad sam ga pronašao dao mi je zapovijed da se spremim. Večeras idemo na teren.

Pokušao sam mu objasniti da sam tek stigao u gardu i nagovoriti da bi trebao otići doma po neke osobne stvari. No zapovjednik se nije dao smesti i rekao mi je da sve osobne stvari mogu nabaviti ovdje u bazi.

Nije me pustio da odem doma.

Nabavio sam neke putne torbe i još neke stvari te sam u veoma kratko vrijeme bio spreman za polazak.

Ubrzo su došli autobusi.

Iz zgrada su izlazili gardisti i ulazili u autobuse. Neke grupe su se i postrojile ispred autobusa. Prebrojile se i tek onda ušle u autobus. Dok nisu shvatili da su u "krivom autobusu". Nakon toga bi izašli iz autobusa. Opet bi se postrojili ispred drugog autobusa, prebrojili se i smjestili u autobus. I tako nekoliko puta.

Nakon dva sata ukrcavanja i iskrcavanja napokon smo krenuli.

Kad smo izlazili iz Zagreba na autoput prema Slavoniji sjetio sam se na mamino juhu. Bilo je očito da će se ohladiti kad se vratim. Da sam se barem javio, pomislio sam.

Tijekom vožnje razmišljao sam u što sam se to uvalio. Odjednom sam se našao u nekom drugom svijetu. Samo tako i to mojom željom. A mogao sam biti doma kao i većina mojih vršnjaka i ponašati se kao da oko nas nema rata, kao da se to nas u Zagrebu ne tiče. No što je tu je. Putujem na ratište a nemam pojima kako je tamo. Da mi je barem netko prije toga ispričao što se zbiva na bojištu i što treba raditi kako bi se preživjelo. Mladenačka nedokazanost je bila prejaka isto kao i domoljubni zanos bez obzira na moguće posljedice u koje ću se ubrzo uvaliti.

Putujem na bojište, a ne znam ni pušku rasklopiti. Odlučio sam potražiti pomoć. Neki isto tako mladi gardista mi je odmah počeo objašnjavati najosnovnije poteze oko rastavljanja i dijelove puške. Ubrzo u kratko vrijeme nije bilo puške u autobusu koju nisam znao rastaviti.

Nisam siguran, no ne sjećam se da nisam i vozačevo pušku očistio. Bila je to moja prva obuka onako "usputna" da se skrati vrijeme u koristan rad. Kasno na večer stigli smo na prvu liniju u jednu na pola uništenu slavonsko selu u zapadnoj Slavoniji.

Komentari (21)

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6