Prijatelji i poznanici sugerirali su mi da ne pišem knjigu, jer rane su još svježe, demokracija još nije stasala, previše je još toga neriješenoga.

Ipak, odlučio sam pokušati iznijeti svoju verziju istine, nekakvu “svoju priču”, jer mislim da to tako mora biti. Bojim se, zapravo, da bi nam za nekoliko godina, ili desetljeća, netko pokušao “prodati” neku sasvim drugu priču. Kada bi nam se takvo što dogodilo, uzaludna bi bila i sjećanja, i priče, i žrtve.

Komentari (1) | Opširnije...

Godine 1989. bio sam tek devetnaestogodišnjak, kojemu je jedina briga bila odlazak u inozemstvo u potrazi za srećom. Zapravo, druge perspektive za Hrvate tih godina nije ni bilo. Glavni razlog odlaska mlade inteligencije iz zemlje bio je prevelik broj onih “prave nacionalnosti”. Srpska arogancija, demagogija i pritisak najjača su obilježja tih godina. Jedina svijetla točka bili su snažni demokratski procesi, koji su istočnu Europu dizali na noge. Pred naletom demokracije pao je i Berlinski zid.

Komentirajte prvi | Opširnije...

Prošao je i lipanj, a gotovo i srpanj, kad 24. srpnja do moje kuće dolazi policijski auto. Kako se u to vrijeme još nije moglo sa sigurnošću reći “čiju su”, mislio sam da je druga strana dobila informaciju da želim ući u policiju. No, sve je bilo u redu. Bio je to Ivan Varga iz susjednog sela Miklavca, koji mi je došao reći da se sutra, ujutro, javim policiji u Varaždinu.

Komentirajte prvi | Opširnije...

Sljedeće jutro, 1. kolovoza, krenuli smo u Zagreb. Prijepodne smo stigli na “Pionirac”. Zapovjednik 3. bojne koja je imala bazu na tom “Pionircu” bio je Ivica Klen, a njegov zamjenik Živko Zrilić.

Tek kasno na večer dobili smo prvu zadaću; osiguranje objekata od općega društvenog značaja u gradu i okolici kao što je Sabor, glavno skloniše, Hrvatska radio televizija, razna skladišta, do čuvanja osoba itd. Trebali smo ići na ispomoć zaštitne satnije kojom je zapovijedao Stipe Botica.

Čitavu sam noć slušao kako se puca po “Pionircu”. Tih dana sam malo spavao i mnogo razmišljao, a pogotovo te noći.

Komentirajte prvi | Opširnije...

Trećega kolovoza navečer krenuli smo na novi zadatak. Tada sam prvi put vidio Hrvatsku Kostajnicu. Nimalo ugodno, a kamoli što drugo, bilo je samo putovanje od Hrvatske Dubice do Hrvatske Kostajnice. Hladno, autobus otvorenih vrata kako bismo mogli iskakati u slučaju napada, pusta sela, nigdje nikoga po putu. Na samome ulazu u grad dočekalo nas je par gardista i zapovjednik smjera Horvat. Razmjestili smo se po položajima oko središta grada i formirali obranu.

Komentirajte prvi | Opširnije...

Zadnji dan u kolovozu prijepodne do naših zajedničkih prostorija došao je zapovjednik 1. voda Korade i kazao da smo dobili jednu zadaću. Hvalio se kako smo tu zadaću dobili ispred čitave bojne, s obrazloženjem da smo za sada najbolji vod u 5. bojni. Zadaća se odnosila na osiguranje dušobrižnika prigodom proštenja Krvi Isusove u gradu Ludbregu.

Od opreme uzeli smo samo puške i okvire. Kazali su nam da smještaj imamo u policijskoj postaji i da je naša zadaća ophodnja gradom zajedno s temeljnom policijom. Ova zadaća je bila više političkog značaja nego potreba za nekim održavanjem mira koje policija ne bi mogla sama odraditi.

Komentirajte prvi | Opširnije...

Četvrtoga rujna ujutro spremili smo se za teren. Ukrcali smo se u jedan autobus i u nekoliko kombija te uputili prema Novskoj. Bilo nas je oko sedamdeset, svi iz 1. satnije. S nama je išao i zamjenik zapovjednika 5. bojne, Emil Crnčec. Atmosfera je među gardistima bila napeta.

Putovali smo normalnim putem, cestom, smjerom Vinica - Zagreb - Novska. Negdje oko dvanaest sati stigli smo u središte Novske. Do tada nikada nisam bio u Novskoj. U gradu je bilo jako živo. Skupilo se dosta gardista iz cijele 1. A brigade ZNG-e i pričuvnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova.

Komentari (1) | Opširnije...

Osmoga rujna poslije podne do nas je došao zapovjednik 1. satnije Korade i rekao da smo dobili novu zadaću. Idemo u napad na istočni dio sela Gornjih Rajića. To je stara cestovna komunikacija, lijevo od autoceste Novska - Okučani - Nova Gradiška i usporedno s njim. S desne strane autoceste istog smjera proteklih dana nismo se uspjeli povezati s našim snagama iza Nove Gradiške i na taj način odsjeći pobunjene Srbe u zapadnoj Slavoniji oko Okučana i dalje oko Pakraca i na Papuku. Sjeli smo u naše kombije, nas dvadesetak iz 1. satnije i otišli prema Gornjim Rajićima. S nama je i dalje bio zamjenik zapovjednika 5. bojne Crnčec.

Komentari (2) | Opširnije...

Trinaestoga rujna u selu Jazavici smjestili smo se u vatrogasni dom u kojem se već bili postavljeni vojnički kreveti na kat. Mještani sela su nas jako dobro i srdačno primili. Prema nama su se ponašali kao prema svojim najbližima.

Komentirajte prvi | Opširnije...

Osamnaestoga rujna dobili smo zapovijed da se naša satnija premješta na nove položaje. Moj vod odlazi na položaje u selu Kozarice, a za nekoliko dana poslije ostatak satnije odlazi na položaje u selo Bročice. Time se satnija razdvojila.

U međuvremenu se u Varaždinu vode završne bitke za oslobađanje vojarni.

Otišli smo u selo Kozarice. Smjestili smo se opet u vatrogasni dom. I tu su nas mještani srdačno primili. Selo je bilo nastanjeno čisto hrvatskim stanovništvom i cijelo su vrijeme bili smješteni u svojim kućama. Nisu napuštali selo. Veoma dugo selo se prostiralo većinom na brježuljkastu i dobrim dijelom šumovitu tlu. Nas je bilo svega jedan vod. Kraj je poznat po naftnim bušotinama.

Komentirajte prvi | Opširnije...

Drugoga listopada na Vinicu je došla moja sestra Nada i susjeda Ljuba. Sestra mi je donijela originalnu američku prikrivnu odoru. Tu je odoru kupio Pepan u Njemačkoj. Tada sam od gardista imao najbolju odoru na Vinici. Rekla mi je još ako želim koju pušku, da će ju on pokušati kupiti u Njemačkoj i nekako poslati do mene. Odbio sam tu ponudu. Inače, Pepanova sestra Marija Riber i brat Ivan Fric s čitavom obitelji godinama žive i rade u Njemačkoj. Tada mi je rekla da su obični Nijemci koji imaju visoka moralna načela uz nas i da će nam maksimalno pomoći koliko god mogu. Nakon toga smo se razišli.

Komentirajte prvi | Opširnije...

Šestoga listopada bio sam u restauraciji kada me je oko osam sati jedan pripadnik Izvidničke satnije obavijestio da me treba zapovjednik 1. A brigade ZNG-e i odveo me u sobu službujućeg časnika.

Kad sam se javio na telefon, zapovjednik 1. A brigade ZNG-e zapovjedio mi je da se uputim na odmorište autobusa u Heinzelovoj ulici te da mu se odande javim telefonom.

Budući da ja nisam znao, a i nitko od mojih, gdje je ta ulica, tražio sam da mi dodijele jednoga gardista iz izvidničke satnije kao vodiča.

Komentirajte prvi | Opširnije...

Dvadeset i sedmoga listopada poslije podne smo se skupili, ukrcali u autobuse i krenuli u zapadnu Slavoniju.

Kako nisam imao točan popis 1. satnije, nisam bio siguran da su se svi javili na teren. Zapovjednik 1. voda bio je ozlijeđen i nije došao. Zapovjednik 2. voda bio je lakše ranjen u Starom Grabovcu. Jedino je ostao zapovjednik 3. voda, Đuka. Sveukupno je 1. satnija tada na terenu brojila oko sedamdeset pripadnika. S nama je bila i 2. satnija. Zapovjednik te satnije bio je Ahmet Memišević.

Komentari (2) | Opširnije...

Osmoga studenoga ujutro do nas u školu došao je Rašo i rekao da idemo na nove položaje. Nedugo poslije njega po nas dolaze vojni kamioni. Ukrcavamo se i krećemo. Rašo je bio na čelu kolone. Vozimo se kroz Banovu Jarugu, Lipovljane, Novsku, Staro Selo. Silazimo s asfalta i prelazimo na šljunčani put. Dolazimo do Brestačkog brda i tu stanemo.

Komentirajte prvi | Opširnije...

Dvanaestoga studenoga do nas je došao Rašo i zapovjedio da se moramo premjestiti na nove položaje.

Odveo nas je do Novskog brda. Smjestili smo se južno od raskrižja putova koji vode od Brestačkog, Novskog i Kričkog brda.

Tu su stabla bila golema. To može biti dobro, ali i loše. Što ako nas neprijatelj počne granatirati? Granate će eksplodirati i na vrhu drveća. Geleri će se širiti na sve strane.

Tada više nismo znali da li kopati ili ne kopati zemunice. Uostalom, alata nismo ni imali. Nismo znali kako ćemo dugo ostati na tim položajima. Bilo nas je sve manje. Velik je broj gardista zbog zdravstvenih problema morao napustiti položaje i otići na liječenje.

Noći na otvorenome bile su hladne. Bili smo na brdu, a i vjetar je dosta puhao.

Komentirajte prvi | Opširnije...

Za vrijeme odmora dobar dio gardista je ozdravio i 24. studenoga 1. i 2. satnija otišla je na smjenu ostatku 1. i 3. satnije 1. bojne u Kričkama.

Prije podne stižemo u selo. Bio je oblačan i hladan dan.

Dolazak u selo

Gornje i Donje Kričke nalazile su se u kotlini. Sela su bila prije par dana oslobođena. U selo se tada jedino moglo ući iz smjera Livađana. Inače, ima još i jedna cesta koja vodi prema Donjoj Subockoj. Kad smo se iskrcali, Specijalac mi je objasnio gdje su prvi položaji. Naši su položaji bili odmah na početku sela, iz sela Livađana tj. u Donjim Kričkama. Dok je 2. satnija preuzela položaje 3. satnije u Gornjim Kričkama, ostatak 1. satnije ukrcao se u kamione i otišao u Zagreb na odmor. S Rašom sam se dogovorio da ostatak 1. satnije ne ostane dugo na odmoru. Trebalo je satniju ponovno ujediniti. Počeli smo preuzimati položaje. Nismo se smjestili niti preuzeli položaje, a neprijatelj je već minobacačima gađao po čitavom selu.

Komentirajte prvi | Opširnije...

Desetoga prosinca oko šest sati ujutro počeli smo se pripremati za napad. U selo u kojem smo mi i Koprivničani držali položaje stigli su još i Križevčani.

Iz satnija smo ostavili minimalan dio snaga, dovoljan da sami drže položaje, a mi smo krenuli na zadaću. Zadaća nam je bila presjeći komunikaciju Okučani - Pakrac kod mjesta Kovačevac Čaglićki.

Jutro je bilo hladno i maglovito. Oko sedam sati, kad je svanulo, skupili smo se u Gornjim Kričkama. Formirao sam kolonu. Prva je išla 1., zatim 2. pa potom 3. satnija. Bio sam na čelu kolone. Prošli smo naše prve položaje. Penjali smo se prema brdu ispred Kovačevca Čaglićkoga. Jedno smo se vrijeme kretali po nekoj stazi, potom smo prolazili kroz redove šume, a na brdo Čardak, tt 319, došli smo šumskim kolnim putem. Tek smo se na vrhu brda Čardak odvojili.

Komentari (10) | Opširnije...

Trideset i prvoga prosinca, na samu Staru godinu, prije podne spremili smo se na teren. S nama je trebala ići 4. satnija. Prije samog odlaska na teren zapovjednik voda Galeković došao je u bazu Senjak i nagovarao gardiste da ne idu na teren jer nemaju kvalitetno odijelo, nemaju džempere, vreće za spavanje te da će se tamo smrzavati. Isto tako da nemaju kvalitetno oružje.

Na žalost, u svim tim navodima bio je u pravu. Neki su čak još nosili istočnonjemačku odjeću, tzv. “šibicarke”, koja se isticala od ostalih prikrivnih odijela. Ona je bila veoma topla. Unatoč tomu što je Galeković bio u pravu, tražio sam da to ne govori i ne traži od gardista da odbijaju ići na teren. No on je i dalje na tome inzistirao.

Komentirajte prvi | Opširnije...

Snage UN u Starom Grabovcu

Nakon toga, a na temelju tzv. Vanceova plana, Vijeće sigurnosti UN poslalo je Plave kacige u obliku UNPROFOR-a na područje bivše Jugoslavije. UNPROFOR je bio razmješten na crti između nas i neprijatelja.

Komentirajte prvi | Opširnije...

Iako je prošlo već deset godina od početka stvaranja samostalne i neovisne Republike Hrvatske, mnogi se još uvijek u svojim mislima vraćaju unatrag prisjećajući se ratnih godina i evocirajući još uvijek živa sjećanja na dane kada smo stvarali Lijepu našu.

Komentirajte prvi | Opširnije...

Knjiga “DESET GODINA POSLIJE” - Svjedočanstvo iz Domovinskog rata, autora gospodina Ratka Dragovića - Kleka, opisuje ratne događaje i svjedočanstva iz Domovinskog rata, koja je vrlo upečatljivo dala opis iskustava branitelja na prvoj crti u teškim danima nastajanja hrvatske vojske u jesen i zimi 1991. godine.

Pozornost privlači svaki zapis iz Domovinskog rata, osobito s njegova početka, jer ih je, uvijek još, vrlo malo, a i svježe su uspomene na ono dramatično razdoblje nacionalne bitke za goli opstanak.

Komentirajte prvi | Opširnije...

Danas, deset godina “poslije” - rušenja komunizma, raspada SFRJ, stvaranja hrvatske države i velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku - tematika Domovinskog rata pojavljuje se u hrvatskoj političkoj i medijskoj javnosti uglavnom kao duboko tragična i nepravedna crna kronika.

Brojna samoubojstva branitelja te sjene javnih i tajnih optužnica Haškog tribunala stvaraju u javnosti dojam kako je samo ratovanje za obranu i oslobađanje Domovine bio zločinački, moralno dvojben ili u najmanju ruku suvišan posao.

Komentirajte prvi | Opširnije...

Komentari (1) | Opširnije...